Caro diario - 118

KAKO JE NESTAO "HRVATSKI RADIŠA"?

KAKO JE NESTAO "HRVATSKI RADIŠA"?

Pojam "Hrvatski radiša" nisam obradio pod slovom H iz jednostavnog razloga zato jer sam o tome napisao osvrt u "Zadarskom listu" još 7. kolovoza pretprošle godine, pa sam nastojao izbjeći da dva puta pišem o istoj temi. Tema je, međutim, toliko prevažna – osobito u vrijeme "pornografizacije" hrvatske politike doseže zastrašujuće razmjere – da o njoj ne samo da se MORA ponovno pisati, već bi se moralo, poput starorimskog senatora Katula, vlastodršce svakodnevno upozoravati na to da NE SMIJU zaboraviti "Hrvatskog radišu" i prava koja iz njega proizlaze. Dakle, ceterum censeo da se "Hrvatskog radišu" nakon 70 godina mora obnoviti.

A što je to "Hrvatski radiša"? Faktografske podatke o njemu slobodno možemo prepisati iz moga članka u ZL. "Prema šturim Internetskim podacima 'Hrvatski radiša' je osnovan 1903. godine, a ime pod kojim je postao poznat (…) dobio je 1913. g. (dakle, u vrijeme Austro-ugarske monarhije). Do pred oko tri godine bio sam uvjeren da je 'Hrvatski radiša' osnovan u HDZ i da se ugasio zajedno s njom" (Ovo drugo jest točno!) "Kako vidimo, to je samo dio priče – 'Radiša' je osnovan u Austro-ugarsko doba, postojao je zatim u još dva politički sasvim različita politička sustava (Kraljevina Jugoslavija i NDH), dok ga, osim SFRJ, potpuno zanemaruje još jedino današnja hrvatska država. Odlomak iz knjige Mire Kolar 'senjsko područje i Hrvatski radiša'" (kako ćemo vidjeti iz citata, kontekst kojim se autorica bavi mnogo je širi od regionalnog) "na znakovit način upozorava: "O Hrvatskom radiši malo je pisano, a posebna monografija o njemu nikad nije objavljena. Danas njegovo ime ne nosi niti jedna ulica i niti jedan dom za djecu, a više (otkada?!) nema ni Radišine ulice u Zagrebu…"

Ne samo da "Hrvatski radiša" ima pandan u nekim sličnim organizacijama u Europi toga doba (npr, dopolavoro u Italiji – jedan od razloga zbog kojih je slavni pjesnik Ezra Pound bio možda jedini Židov koji je obožavao Mussolinija kao državnika), već je imao prethodnike u – kako izričito tvrdi Rudi Supek u svojoj knjizi danas subverzivnog naslova "Participacija, radnička kontrola i samoupravljanje" iz 1974. godine – "posljednjoj trećini 19. vijeka". Iako deklarirani ljevičar (brat mnogo poznatijeg Ivana Supeka) Rudi Supek isključivo rabi izraz "Guild-socijalizam", drugi izvori ne povezuju nužno izraz "guild" s ranim socijalizmom, već sa staleškim udrugama radnika i danas gotovo potpuno uništenog "srednjeg sloja". Ipak, Supek u navedenoj knjizi citira po njemu glavnog teoretičara "guild-socijalizma" G.D.H. Colea, koji u pet točaka izlaže program "pokreta", od kojih je najvažniji onaj prvi – kako ćemo vidjeti, nikad aktualniji (ali i nikad od stvarnosti udaljeniji) nego danas: "Društvo mora biti izgrađeno na humanim vrijednostima" (podebljao A.G.) "među kojima sloboda ima ne manje značenje od jednakosti, to jest borba protiv siromaštva mora ići ruku pod ruku s borbom protiv ropstva, jer 'siromaštvo je simptom, a ropstvo je bolest'".

Nije li sramota koja vapije do neba da danas ljudi žive u "dužničkom ropstvu", ali i u onom što talijanski filozof d'Arcis naziva "dobrovoljnim kmetstvom". Zato bismo svi trebali izići na ulice i vikati "Vratite nam 'Hrvatskog radišu'!"

KAKO SE TALIO ČELIK?

Inspiraciju za ovu odrednicu dobio sam već odavno, posebno u smislu parafraziranja naslova kultnog romana "Kako se kalio čelik" Ostrovskog i ništa manje kultnog sovjetskog filma rađenog po njemu. I film i roman predstavljali su neskrivenu apoteozu ne toliko komunizma kao glorificiranog ideološkog sustava, već isključivo staljinizma (vidjeti pod "Staljinizam"), koji je posebno tih godina (krajem 40-ih, kad se dogodio čuveni Staljinov obračun s Titom – rezolucija "Informbiroa") u SSSR- uživao kultni status.

Parafraza se sastoji u tome što ako u hrvatskom (ili srpskom) prijevodu izvornog naslova promijeniš prvo slovo ("k") u "t" dobiješ sasvim suprotno značenje prijevoda. "U hodu" mi je palo na pamet da ova igra riječima (ili možda samo slovima) nije moja izmišljotina. Ako me sjećanje ne vara (usputna važna primjedba – na obrađivanje ovako zadanog pojma /in/direktno me inspirirala moja "EU-staljinistička" humoreska, objavljenja u prethodnom broju "CAJTuNGa"), negdje krajem 70-ih godina zanimljivu političku dokumentarnu TV-seriju, upravo pod naslovom "Kako se talio čelik", osmislio je tada vrlo kompetentni publicist Muharem Pervić (čini mi se da je on bio jedan od onih bošnjačkih intelektualaca koji su živjeli i djelovali u Beogradu). Bila je to, koliko se sjećam, vrlo lucidna analiza stvaranja SFRJ, koja se, kako je Pervić tada predviđao – a bilo je u tome i mnogo plauzibilnih zaključaka – počela tih godina urušavati više zbog dihotomija izazvanih (neizbježnim) približavanjem Zapadu nego zbog nacionalizma koji je počeo bujati (naročito u Srbiji: Slovenci su svoj nacionalizam uvijek znali prijetvorno skrivati do neke povoljnije prigode!) ili urušavanja koncepta državne privrede.

Prisjetimo se da sam ovdje već pisao o jednom drugom filmu iz tog razdoblja SSSR-a, "Kozacima s Kubana" (80-ih godina u Jugoslaviji i nedavno na HRT 3 – koji je, uzgred rečeno, prekinuo "embargo" na prikazivanje sovjetskih filmova u Hrvatskoj – naslov filma je nezgrapno preveden kao "Kubanski kozaci", pa bi neupućeni gledatelj prije gledanja filma vjerojatno pomislio da su to nekakvi Kozaci koji su došli s Kube!) i upozorio na moralnu stamenost, neopterećenu ideološkim konotacijama, koju izražavaju likovi filma – u takav kontekst skladno se uklapa i jugoslavensko-sovjetski film "Dobar v/j/etar, 'Plava ptico'!", koji smo također ovdje obrađivali. Međutim, budući da sam ovaj kontekst problematizirao pred više od deset godina nigdje drugdje nego u katoličkoj reviji "Marulić" (pod naslovom "Smrt zločestog medvjeda – i druge priče" ("zločesti medvjed" je bila sintagma kojom su na Zapadu ismijavali Sovjetski Savez), a nedavno i, na nepune dvije stranice A4 formata, u "Zadarskom listu" (pod naslovom "Doba nevinosti", posuđenom iz naslova filma Martina Scorcesea), ovdje se više nećemo time baviti.

L

"LAISSEZ-FAIRE" EKONOMIJA

"Laissez-faire" je pojam koji označava nesputanu tržišnu ekonomiju, onakvu kakva danas vlada svijetom. Prema raspoloživim podacima pojam je osmislio John Maynard Keynes još 30-ih godina prošlog stoljeća u svojoj knjizi "Laissez-faire Economy", u kojoj je autor (vidjeti pod "KEYNES …") upozoravao na tu pojavu. Ovaj pojam pokušat ćemo obraditi u odrednicama "Multinacionalne kompanije", "Neokapitalizam" i možda još ponekoj.

LIJEČNICI U HRVATSKOJ POLITICI

(Iako ovo, naravno, nije prvi put da se ne držimo striktno abecednog reda, /kako smo vidjeli, i "Kako je nestao 'Hrvatski radiša'?" je ubačen naknadno) ovaj put ćemo preskočiti pojmove "Lakandonska prašuma" i "Levijatan" zato jer autoru nedostaje potpunije saznanje o tim pojmovima, koji su inače vrlo bitni u ovako koncipiranim "Prilozima…", pa ćemo prije njih obraditi pomalo neozbiljan prilog zadan naslovom odrednice.)

Možda to zvuči pretjerano, ali pravi stampedo hrvatskih liječnika u politiku, od osnivanje hrvatske države do danas, gotovo da je nezabilježen u svjetskoj politici. Prije nego što se pozabavimo meritumom ovog fenomena zadanog naslovom, prisjetimo se da su neki poznati književnici bili liječnici. Svatko će se sjetiti slavnog ruskoga dramatičara Antuna Pavloviča Čehova ("Ujak Vanja", "Tri sestre…", a na pamet nam padaju još francuski prozaik i liječnik Georges Duhamel, nekad rado čitan škotski romanopisac Archibald Cronin ("Citadela"), itd..

Prije nego što se vratimo "liječnicima u hrvatskoj politici" iz naslova, prisjetimo se da su upravo u kontekstu agresije na Hrvatsku neki srpski liječnici odigrali više ili manje nečasnu ulogu. Karizmatični srbijanski "otac Jovan" Rašković bio je psiholog i ravnatelj bolnice u Šibeniku, u vrijeme kad je moj pokojni otac u toj ustanovi bio šef računovodstva. Milan Babić je bio stomatolog, jedan od rijetkih koji se postidio svoje nečasne uloge u ratu, pa je počinio samoubojstvo. Ne smijemo zaboraviti ni danas gotovo "skrivenog" Vojislava Stanimirovića, inače Pupovčevu "desnu ruku". A kad su svojevremeno mediji otkrili Stanimirovićevu sramotnu ulogu u vukovarskoj tragediji, a tadašnji hrvatski političari morali tu ulogu zataškavati, novinar zadarskog "Narodnog lista" Kristijan Kolanović je to crnohumorno komentirao parafraziranjem pjesmice koju su velikosrpski nacionalisti ispjevali svom omiljenom "voždu" – dakle, umjesto "Slobo, Srbine – Srbija je uz tebe!" kod Kolanovića je bilo "Vojo, Srbine – Hrvatska je uz tebe!"

Hrvatske liječnike u politici nećemo komentirati, nego ćemo se malo zafrkavati sastavljajući nogometnu momčad (!) od onih kojima završava s "-ić".: Jovanović, Milinović, Marasović (HDZ-ov saborski redikul!), Kujundžić, Šišljagić, Vlahušić, Kostović, Grubišić, Pašalić, Mrsić, Burić (najviše ih je u HSSSB-u). Budući da ih vjerojatno nema za čitavu momčad, od onih kojima prezime ne završava na "-ić" spomenut ćemo samo tri najosebujnija doktora: Hebrang, Rainer, Petrov… A neke smo sigurno zaboravili!

Slične objave