POŽEŠKA BISKUPIJA

Biskupova korizmena poruka 2020.

TVOJA RIJEČ NOZI JE MOJOJ SVJETILJKA (Ps 119,105)

Časna braćo svećenici i đakoni,
poštovani redovnici i redovnice,
cijenjeni vjeroučitelji, bogoslovi,
draga braćo i sestre!

“A sam Gospodin, izvor mira, neka vam dadne mir uvijek i u svemu! Neka Gospodin bude s vama svima” (2 Sol 3,16). Po odredbi pape Franje proslavili smo Nedjelju Božje riječi, te istoga dana započeli Godinu Božje riječi u Požeškoj biskupiji pod geslom “Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka” (Ps 119,105). Radujem se svima vama koji ćete u svojim župama, napose tijekom ovogodišnje korizme, okupljati se oko Božje riječi, obnavljati svoj život u njezinu svjetlu, pročišćavati i učvršćivati krsno pripadništvo Isusu Kristu u zajedništvu naše mjesne Crkve i svjedočiti ga u društvu.

Strukturalne reforme u Hrvatskoj i duhovna strukturalna reforma

Većina hrvatskih građana uvjerena je kako je nužno mijenjati stanje u kojem se nalazimo, a stručnjaci za određena pitanja tvrde da je potrebno provesti strukturalne reforme. Ne znam što bi u tom pogledu zapravo trebalo sve učiniti, ali shvaćam da neki sadašnji upravni, gospodarski i drugi javni sustavi ne odgovaraju zakonitostima po kojima se ostvaruje napredak te ih treba mijenjati. No, iskustvo svjedoči da promjene društvenih struktura mogu poboljšati samo okolnosti u kojima djelujemo, a da se time ne postiže čovjekova promjena na bolje, te on bude protagonist istinski boljega svijeta. Čovjekova promjena ne događa se putem tehnološkog napretka, nego reformom vlastite duhovne strukture, čije su zakonitosti povezane s riječju kao sredstvom njezina oblikovanja. Dok Đavao, neprijatelj života i zavodnik ljudske slobode nastoji u evanđeoskom izvještaju Prve korizmene nedjelje uvjeriti Isusa u pustinji da se radom naših ruku, proizvodnjom kruha postiže željeni životni uspjeh, Gospodin mu uzvraća: „Pisano je: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta’“ (Mt 4,4). Isusova tvrdnja „pisano je“ ima višestruko značenje, a odnosi se ponajprije na našu ljudsku stvorenost u koju je upisana Božja stvoriteljska riječ, te čovjek u  Božjoj riječi ima trajnu mogućnost obnoviti se u svom identitetu. Naime, kad u nama prevladaju stanja suprotna Božjoj stvoriteljskoj riječi i ne živimo u skladu s njome, gubimo se u svom izvornom identitetu, te je potrebno provesti našu duhovnu strukturalnu reformu. Termin reforma (re-formatio) latinskog je podrijetla te preveden na hrvatski znači ponovno oblikovanje, preoblikovanje. Primjereno je ovdje upotrijebiti još snažniju tvrdnju: potrebna nam je duhovna strukturalna rekreacija (re-creatio). Rekreacija u latinskom izvorniku znači ponovno stvaranje. Čovjeka pozvana u postojanje Božjom riječju, u njegovoj duhovnoj strukturi može istinski obnoviti samo ta ista Božja riječ. Naime, ono što izgovorena Božja riječ obznanjuje to i ostvaruje. „I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku“ (Post 1,26), udahne u njega dah života i „tako postane čovjek živa duša“ (Post 2,7). Kad Božja riječ koja je oblikovala čovjeka dopre do njegova duha onom moću kojom ga je stvorila, ona ga reformira, preoblikuje i obnavlja, re-kreira, ponovno stvara. Prorok Izaija uspoređuje moć Božje riječi s kišom koja ostvaruje ono za što je poslana: „Tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah“ (Iz 55,11). Isusovo podsjećanje Zloga na „pisano je“ upućuje i na ljudsku savjest, koja je Božja riječ upisana u našu duhovnu strukturu, prisutna u nama kao riječ saveza i života. Stoga pisac Ponovljenog zakona veli: „Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvom srcu, da je vršiš“ (Pnz 30,14). A sv. Jakov apostol poziva „sa svom krotkošću primite usađenu riječ, koja ima moć spasiti duše vaše“ (Jak 1,21).

Osim toga, svojom tvrdnjom da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta Isus podsjeća da je potrebno hraniti naš duh i da se to najbolje ostvaruje Božjom riječju. Takvo uvjerenje susrećemo i u Starom zavjetu te prorok Jeremija među ostalim kaže: „Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje, jer sam se tvojim zvao imenom, Gospodine, Bože nad Vojskama“ (Jr 15,16). Božja riječ stvara ushićenje i radost u srcu jer usklađuje naš život s njegovim naumom o nama.

Isus riječju uspostavlja kraljevstvo nebesko 

Svoj programski govor u nazaretskoj sinagogi Isus je utemeljio na riječima Izaije proroka, proglasivši kako se ono što je u njoj obznanjeno, danas u njegovoj osobi ostvaruje (usp. Lk 4,16-21). Naviještati radosnu vijest o kraljevstvu nebeskom i ostvarivati ga prvotno je Isusovo poslanje. On propovijedanje riječi uspoređuje sa sijanjem sjemena. Kao što zrno pšenice ili sitno sjeme gorušice ima u sebi moć da iz njega – ako padne na dobro tlo – izraste novi život, donese stostruki plod, tako je i Božja riječ puna moći Duha Svetoga, koji daje da u srcu raspoloženu vjerom započne rasti kraljevstvo nebesko, život vječni. Isus riječju umnaža kruh, riječju ozdravlja bolesne, istjeruje zloduhe, oprašta grijehe, uskrisuje mrtve, riječju dopire do stanja ljudskih izgubljenosti, ljude reformira – preoblikuje, rekreira – ponovno stvara, uzdiže u novost božanskog života, u Božju izvornost postojanja. Nerijetko je Isusova riječ izazivala polemike, nerazumijevanje i odbijanje, napose u raspravi o kruhu života u nazaretskoj sinagogi, kad su neki njegovu riječ ocijenili tvrdom i napustili ga, te on pita učenike hoće li i oni otići.  Na to Petar daje snažan odgovor: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,68). Isus se ne ponaša kao neki humanist i dobrotvor koji ljudima želi tek nešto dati. On je Riječ po kojoj je sve postalo (usp. Iv 1, 3), koja ljudima omogućava da postanu dionicima novog života, daje moć „da postanu djeca Božja“ (Iv 1,12). Njegova riječ o kraljevstvu nebeskom u punini je odjelotvorena kad je na križu predao sebe za nas u smrt i tako ostvario pobjedu života.

Božja riječ u bogoslužju ostvaruje ono što obznanjuje

Želio bih podsjetiti kako Božja riječ u navedenom smislu ima bitnu ulogu u liturgijskim slavljima. Naviještena Božja riječ proglašava otajstvo koje moć Duha Svetoga u znakovima ostvaruje. Kad svećenik nad kruhom i vinom izgovori Isusove riječi “ovo je tijelo moje” i “ovo je krv moja”, one snagom Duha Svetoga ponazočuju Isusovo tijelo položeno i krv prolivenu za nas. Riječ koja postaje stvarnošću u određenom znaku nazivamo sakramentom te sudjelovanjem u takvim slavljima postajemo dionici reforme naše duhovne strukture, re-kreirani, ponovno stvoreni ljudi, a u svetoj pričesti primamo lijek besmrtnosti, kako su govorili stari oci. Stoga uz zaređene službenike, lektori kao liturgijski navjestitelji silnih Božjih djela koja on ostvaruje za nas, imaju posebno dostojanstvo i značenje. Čitač u svetom slavlju ne može biti neka usputno određena osoba,  nego vjernik otvorena srca za Božju riječ, koju osobno i zajednički razmatra, usvaja i od nje živi te tako osposobljen postaje njezin uvjereni navjestitelj. On pripada zboru župnih lektora, koji se – predvođeni svećenikom ili vjeroučiteljem – zajedno s drugim vjernicima svakog tjedna okupljaju na susrete Božje riječi, kako bi bili njome ishranjeni.

Obnoviteljska snaga Svetoga pisma u obiteljskom i osobnom životu

Sveto pismo nije bilo kakva literatura, nego je po tvrdnji sv. Pavla bogoduho: “Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za propovijedanje i odgajanje u pravednosti” (2 Tim 3,16). Upravo zbog svoje bogoduhosti ono zavrjeđuje da ga i izvan liturgije zajednički i pojedinačno čitamo te budemo ispunjeni njegovom preoblikovnom moći. Kako za lektore, tako za obitelji i za svakog osobno od velike je pomoći način na koji je Crkva od starine pristupala čitanju Svetog pisma a koji se naziva lectio divina – božansko čitanje. Ono se sastoji od čitanja određenog svetopisamskog teksta (lectio), njegova razmatranja (meditatio) koje potiče na molitvu (oratio), usvajanja njegova sadržaja (contemplatio) i životnog ponašanja u skladu s njome (actio). Tim putem Božja riječ postaje svjetlo našim koracima, kako pjevamo u geslu Godine Božje riječi, po kojoj oblikujemo svoj život, ona ulazi u naše srce kao snaga koja liječi, prosvjetljuje, osposobljuje i pokreće na dobro, smješta nas u Božji svijet, u nama ostvaruje ono što obznanjuje. Pri tom uvijek trebamo imati na pameti upozorenje sv. Jakova Apostola: „Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući same sebe“ (Jak 1,22).

Osobito značenje ima čitanje Novoga zavjeta, u kojem nam pristupa sam Isus te nas uvjerava kao Martu, sestru Lazarovu da ne potrošimo sve svoje vrijeme u svakodnevnim brigama i poslovima, nego da poput Marije izaberemo bolji dio, sjednemo do njegovih nogu i slušamo njegovu životvornu riječ (usp. Lk 10,42). Kao Šimunu farizeju u njegovoj kući, Isus i nama kaže: „Imam ti nešto reći“. Ako mu sa Šimunom odgovorimo: „Učitelju, reci!“ (Lk 7,40), on po čitanju Evanđelja zapodijeva s nama razgovor o važnim pitanjima našeg postojanja, ulazi u naš život kao suputnik koji pomaže da uvidimo kako je za naše dobro biti vjernički s njime duboko povezani, ponašati se poput njega, težiti da budemo vršitelji Očeve volje, te oblikujemo svoj život po evanđeoskim načelima.

Draga braćo i sestre! Pozivam vas da u svijetu prolaznosti i suza, po dnevnom čitanju Svetog pisma u Godini Božje riječi iskusite utjehu koju vam pruža Bog, osvjetljujući smisao vašeg postojanja i otkrivajući vam cilj zemaljskog hoda. Neka vas u svim vašim nastojanjima oko duhovnog rasta prati vjerna Isusova Majka, pozorna slušateljica i vršiteljica Božje riječi. Od srca vas pozdravlja i blagoslivlja – vaš biskup Antun

Požega, 21. veljače 2020.

+ Antun Škvorčević
požeški biskup

Ivan Popić
kancelar

 

Slične objave