Hvala na podršci

  • Marketing
  • Marketing
  • Marketing
  • Marketing
  • Marketing
  • Marketing
  • Marketing
  • Marketing
  • Marketing

Pretraga sadržaja

Cajtungov Facebook


Reakcija Mladena Vidakovića na članak Feliksa Valentića PDF Ispis E-mail
Autor prof. Mladen Vidaković   
04. listopada 2010.

Osvrt na članak gosp. Feliksa Valentića pod naslovom:
"Otpori velikosrpskom režimu"
objavljen u GODIŠNJAKU ogranka Matice hrvatske iz godine 2007.

Mladen Vidaković, profesor biologije i kemije

 

 

 

Proslov (Uvod)

S izvjesnim zakašnjenjem pročitah članak gosp. Feliksa Valentića, koji je pod naslovom: "Otpori velikosrpskom režimu", objavljen u ediciji GODIŠNJAK 2007., koji izdaje Ogranak Matice hrvatske N. Gradiška. Objektivno gledano, članak se temelji na sjećanjima ostarjelog političkog emigranta g. Milana Lukca koji je pred kraj života dao novinaru poznatog emigrantskog lista HRVATSKA REVIJA. Intervju je objavljen pod naslovom: "Zaboravljeni hrvatski mučenik". U njemu se prešućuju neke bitne činjenice o tadašnjim političkim prilikama između 2 svjetska rata, kao i specifične okolnosti ubojstva prvog gradonačelnika Nove Gradiške g. Andrije Berića. Neki dijelovi teksta puni su kontradikcija, dodavanja pa i izmišljanja s ciljem opravdavanja vlastite situacije pojedinih učesnika, uz loše sjećanje na ono što se dešavalo prije 55 godina.

Gosp. Valentić je mnoge dijelove Lukčevih sjećanja prihvatio "zdravo za gotovo" ne potrudivši se da pokuša prikupiti podatke i iz drugih izvora i provjeriti istinitost iskaza, a neke dijelove Lukčevih opisa toga doba, potpuno je prešutio.
Vjerojatno s razlogom, jer mu uredništvo GODIŠNJAKA možda ne bi ni objavilo članak, jer ne vole ili ne žele zbog nepoznavanja materije – pravu istinu.

To se desilo i meni kada sam članovima uredništva GODIŠNJAKA g. Igoru Pahlini i g. Miroslavu Prpiću, ponudio da objave ovaj tekst. Nisu ga objavili, niti mi objasnili razloge neprihvaćanja, ali su rukopis zadržali.  Nadalje, pokušao sam preko predsjednika HSS-a u N. Gradiški dr. Zorana Jukića da HSS, kao stranka zatraži od uredništva objavljivanje ovog rukopisa jer je gradonačelnik Berić bio i predsjednik  Kotarskog odbora HSS-a N. Gradiška i gorljivi pristaša politike Stjepana Radića, ali ni to nije uspjelo.

Krajnje je vrijeme da poslije gotovo 80 proteklih godina kažemo istinu o Andriji Beriću. Sve do svoje tragične smrti bio je i ostao vjeran idejama HRVATSKE SELJAČKE STRANKE i njenog vođe Stjepana Radića. Imao je veliku podršku seljaka našega kraja, kao i stanovništva iz širokog okoliša Kotara Nova Gradiška, ali i neprijatelje unutar stranke kojoj je pripadao. Od njih moram posebno spomenuti tajnika HSS-a Nove Gradiške ljekarnika Karla Dieneša. Njihove nesuglasice su počele već 1924/25. g. kada je Stjepan Radić neočekivano načinio veliki zaokret u svojoj politici; priznavši Vidovdanski ustav i centralističku vlast u Beogradu, a Berić ga je podržao i počeo provoditi u djelo nove odluke  vođe HSS-a. Tada je Magistar pharm. I tajnik HSS-a  Karlo Dieneš proglasio da je Berić, kao nedovoljno obrazovan seljak, nesposoban da vodi HSS Kotara N. Gradiška, a raznim smicalicama pokušao ga je srušiti s položaja predsjednika Kotarskog odbora HSS-a.

Međutim već 1927. Radić uviđa svoju pogrešku i ponovno prelazi u protivnika centralističke vladavine Beograda i srpskih radikala, te se priklanja DEMOKRATSKOJ STRANCI Svetozara Pribičevića s kojom će se na kraju i udružiti u SELJAČKO-DEMOKRATSKU KOALICIJU (SDK) no to će dovesti do atentata u Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. g.

Nakon Radićeve smrti, A. Berić nastavlja misao i djelo svoga vođe i uzora, pogotovo kada se ukazala mogućnost da na sljedećim izborima dobije ne samo glasove članova svoje stranke (HSS-a), nego i glasove Pribičevićevih DEMOKRATA (SDK), kao i glasove s NEZAVISNE LISTE. To će se i ostvariti. Kandidirali su ga za načelnički položaj i bio je izabran, a 1930. postaje gradonačelnik, jer je N. Gradiška postala gradom.

Povelju o proglašenju gradom, Berić je lično donio iz Beograda. Bilo je to vrhunsko djelo tadašnje tiskarske umjetnosti s okvirom i pojedinim redovima slova, izvedenim tzv. pozlatom. Nestala je u kaosu propasti NDH.

Prilagođavajući se brzim političkim promjenama, koje su slijedile, Berić se mnogima zamjerio. Narodna poslovica kaže: "Nije se rodio, koji bi cijelom svijetu ugodio." Za neke je već Radićev "SPORAZUM" s Kraljem Aleksandrom i srpskim RADIKALIMA bio čin za svaku osudu. I Radićevo paktiranje s Pribičevićevim DEMOKRATIMA  proglašeno je nepoželjnim, naročito poslije Radićeve smrti. Nacionalni sukobi Hrvata i Srba postaju sve izraženiji. Angažira se oružništvo (žandari), koje je godinama popunjavano  i s ljudima sumnjive prošlosti. Oni vrše zlostavljanja, batinanja i mučenja pojedinaca i grupa ljudi, što ponekad završava teškim tjelesnim ozljedama, pa i smrću. Načelniku Beriću stižu pritužbe, ali on nije dorastao ovako burnom vremenu u kome dominira parola : " Zavadi pa vladaj". Osim toga, kod Berića je prisutna i želja da se održi na vlasti; smatrajući da bi njegov pad doveo na vlast Srpsku RADIKALNU STRANKU i njenog povjerenika Gavru Lazića, a to bi bilo porazno za HRVATSKU SELJAČKU STRANKU. A da bi se održao na vlasti, morao je praviti kompromise i s negativnim predznakom, ostajući dosljedan Radićevoj politici.

Ovim OSVRTOM želim široj javnosti ukazati na događaje koji su nakon 8 decenija šutnje, nepoznati današnjim generacijama. A objektivnim čitateljima ostavljam na prosudbu; da li je prvi gradonačelnik Nove Gradiške zaista zaslužio da bude potpuno zaboravljen ili ipak zaslužuje da bar jedna ulica grada dobije njegovo ime.                                          

Osvrt na članak "Otpori velikosrpskom režimu"
(GODIŠNJAK OGRANKA MATICE HRVATSKE N. GRADIŠKA – 2007. GOD.)


U "GODIŠNJAKU" MATICE HRVATSKE – 2007.,  izašao je članak pod gornjim naslovom s potpisom našeg poznatog publiciste gosp. Feliksa Valentića. To je zapravo kraća reminiscencija (nejasno sjećanje) na članak gosp. Milana Lukca, objavljen u Hrvatskoj reviji, svezak 2. – lipanj 1985.

Čudi me da se gosp. Valentić upustio u skraćenu reprodukciju pripovijesti jednog starog i zaboravnog emigranta, koji se nakon prohujalih pet i pol decenija prisjeća burnog, kontradiktornog i vrlo složenog vremena u razdoblju od 1925 – 1931. god. prošlog stoljeća. Možda je trebao saslušati i neki drugi izvor informacija, poštujući onu izreku starih Latina: "Audiatur et altera pars" (Seneca), što prevedeno znači: "Neka se čuje i druga strana".

Poznavao sam gosp. Lukca, novogradiškog trgovca mješovitom robom i delikatesama. Moji roditelji su bili njegove stalne mušterije a majka me je jednom tjedno slala k njemu u trgovinu sa spiskom kućanskih potrepština i živežnih namirnica koje sam trebao donijeti. Plaćanje gotovinom bilo je uobičajeno tek početkom idućeg mjeseca. Bio je osoba sa manirama (stilom poslovanja), izrazito gostoljubiv, uglađen, uvijek nasmiješen, djelovao  je optimistično i kod onih koji mu nisu na vrijeme plaćali odnesenu robu.  Trgovina mu se nalazila u prizemnim lokalima zgrade gostioničara Ilije Peića, (danas je to zgrada  Centra za socijalnu skrb, na početku ulice Karla Dieneša).

Učlanio se u Hrvatski sokol i tu je došao u dodir s politikom, koja ga je počela jako zanimati, pogotovo kada je upoznao dr. Milovana Žanića, odvjetnika, političara i istaknutog pravaša, te vlasnika i urednika tjednika "GRANIČAR", čije mišljenje je bilo najmjerodavnije za hrvatski orijentirano stanovništvo. Žanić ga je i uvukao u opasne sfere politike onog vremena s pozitivnim, ali i negativnim predznakom.

Imao je obitelj, pa je mnogo riskirao upuštajući se u Žanićeve obračune s velikosrpskom politikom u Novoj Gradiški i okolnim selima. U te obračune ubraja se niz tajnih sastanaka, tiskanje letaka vezanih uz kritiku vlastodržaca i izbore, kao i pokušaj organiziranja atentata na narodnog zastupnika Karla Kovačevića  i  gradonačelnika Andriju Berića, pa čak i Kralja Aleksandra. Lično se nije želio eksponirati pa je sve završavalo samo na sugestiji bez dokaza. Držao je vatrene govore, koje je kasnije uz izvjesne korekcije tiskao u svome tjedniku "Graničar" tražeći građanske slobode i prava; slanjem brzojava kralju. Državni sud za zaštitu države u Beogradu, osudio ga je na 6 mjeseci zatvora. Jasno; poslije uvođenja "Šestojanuarske diktature",  Graničar je ukinut, kao i Javno bilježništvo, koje je vodio dr. Žanić. Krajem 1936. odlazi iz Nove Gradiške u Zagreb.  Za NDH postaje ministar i bavi se zakonodavstvom. 1945. bježi u Austriju i Italiju, a umire u izbjegličkom logoru FERMO.

Zbog sumnje u povezanost s ubojstvom prvog gradonačelnika N. Gradiške Andrije Berića i dr. Žanić i Lukac su bili uhićeni te provode mjesece u istražnom zatvoru u Zagrebu. Sve je to gosp. Lukac opisao u svom viđenju spomenutog događaja. No to je subjektivno gledište pojedinca.

Čitajući u GODIŠNJAKU tekst podnaslova: VELIKO IZNENAĐENJE I KRVAVI EPILOG (str. 134), uočavam da gosp. Lukac suviše romantično opisuje Berićevu šetnju neposredno prije atentata riječima: "Berić je šetao po mjesečini sa svojom ljubavnicom Milicom". U stvarnosti, bila je tmurna, oblačna i hladna zimska noć a susjedi su fenjerima osvjetljivali put liječniku koji je pritekao u pomoć ranjeniku.

Osim toga Berićeva simpatija se zvala Milka Jelenčić a ne Milica.

Nadalje; "Gradonačelnik Berić je izlazio iz dvorišta kuće u kojoj je Milka stanovala i nije mu bilo do šetnje po mjesečini, jer je bio obiteljski čovjek s ženom i kćerkom, a kao gradonačelnik joj je pomagao da se riješe neki zemljišno-knjižni problemi, koje je Milka imala.

Začuđuje i rečenica da je: "Rosić izvadio repetirku, odapeo jedan metak a Berić je odskočio od zemlje i pao na lice mrtav."

Stvarno stanje, bilo je drugačije. Berić nije odmah umro. Milka je zvala u pomoć susjede. Jedan je odmah sjeo na bicikl i dojurio k mome ocu, koji je bio najbliži liječnik. On je po pričanju moje majke, na pidžamu obukao zimski kaput, zgrabio liječničku torbu i istim biciklom stigao do Berića, koga su ubacivali u kola da ga odvezu u bolnicu. Nažalost metak je probio lijevo plućno krilo, jako oštetio plućnu venu, koja dovodi arterijsku krv u srce.  Nastalo je obilno krvarenje koje je otac pokušavao zaustaviti, ali uzalud. Umro mu je na rukama. Mogao je samo obaviti mrtvozorstvo i sačekati policiju.

U zapisniku stoji: "Uzrok smrti – Vulnus sclopetarium  (prostrelna rana), sa teškim oštećenjem Vv pulmonales simistrae;  obilnim krvarenjem i smrtnim ishodom. I da je tada postojala organizirana HITNA POMOĆ, čudo bi bilo da živ stigne na operativni stol. Takav ranjenik ne odskače od zemlje.

U podnaslovu "Veliki planovi" govori se o likvidaciji narodnog zastupnika Karle Kovačevića, koji je bio nepopularan u našem kraju i na području Pakraca i Lipika. Zato je Ica Rosić stupio u vezu s Ivanom Ljevakovićem i njegovim imenjakom i prezimenjakom (nisu bili braća, kako to tvrdi Lukac; već prijatelji i istomišljenici) i predložio da zajednički likvidiraju Kovačevića, a po mogućnosti i Berića koji je često dolazio posjetiti Kovačevića u Jazavicu, gdje je imao kuću. Plan je bio da se "Preobuku u dimnjačare, uđu u Kovačevićevu kuću i podmetnu eksploziv u dimnjak". Pri tome je naglašeno da Ljevakovićeva grupa ne smije znati za novogradišku grupu jer: "Ako Kovačević i Berić poginu, bolje je da krivnja padne isključivo na Ljevakovićevu grupu".  Ovo baš ne zvuči etički, odnosno moralno, čestito i pošteno. Na svu sreću taj djetinjasti plan je propao.

I pripreme atentata na Kralja Aleksandra, opisane u spomenutom podnaslovu, pisane su senzacionalistički.
Lukac navodi: "O svemu rečenom obavijestio sam našu glavu, nepoznatog organizatora akcije", a odmah zatim piše da je: "Žanić preko Lukca izdao nalog da Rosića (atentatora) treba obući u željezničarsku uniformu". Dakle čemu navodi nepoznatog organizatora akcije (našu glavu), ako ga u slijedećoj rečenici imenuje.

A što se željezničarske uniforme tiče, očito su zaboravili da će željezničari biti prvi provjeravani i nadzirani prije dolaska Kraljevog vlaka, a Rosić je bio jako dobro poznat žandarima i osiguranju, ali ne kao željezničar. Vjerujem da je i sam Rosić ocijenio da taj atentat, uz tako problematičnu organizaciju neće uspjeti, pa je odlučio da namjesto  kralja , ubije gradonačelnika  Berića, koji mu je bio znatno jednostavnija i lakša meta. Njega je mrzio iz duše, jer su ga njegovi oružnici u nekoliko navrata pretukli a Berić ga je ošamario i opsovao  mu majku.
To je istaknuto i na suđenju Rosiću u Beogradu.

Sve u svemu, ta priča o pokušaju ubistva Kralja Aleksandra zaista je marginalna epizoda, jer vlak kojim se kralj vraćao iz Zagreba u Beograd nije ni stao u Novoj Gradiški. Tajne službe Kraljevine Jugoslavije savršeno su poznavale i proučile poremećene međunacionalne odnose na ovom području.

Navodni Berićev neimenovani rođak, koji se kao doušnik gosp. Lukca i grupe oko njega spominje u tekstu, ili nije ni postojao ili mu nije bio rođak. Berić je bio predsjednik Kotarskog odbora HSS-a i načelnik Nove Gradiške. Kao takav mogao je svoje malobrojne rođake udomiti u državnoj i stranačkoj službi, što je onda kao i danas bio običaj. Dakle osigurao im je egzistenciju i smiješno je da rođak kolje koku koja nese zlatna jaja.

U skraćenom prikazu teksta gosp Lukca, uočio sam još neke neobičnosti koje su vezane uz životnu dob g. Lukca. Na primjer Milku naziva Milicom, dvojicu Ljevakovića naziva braćom, iako to nisu, Adama Petranovića zove Aco, iako je to skraćenica od imena Aleksandar a u originalnom tekstu: "Zaboravljeni hrvatski mučenik", dr. Milovana Žanića imenuje kao Milorad-a. U pisanju ovakovih povijesnih prikaza to nje dozvoljeno.

Također je interesantan Lukčev opis o odluci tko će izvršiti atentat na kralja Aleksandra, a ta odluka trebala je biti donesena glasanjem. Lukac je napisao slijedeće: "Ja sam napravio 7 ceduljica (broj prisutnih), 6 ceduljica trebalo je biti prazno, a na jednoj je trebalo pisati – JA PUCAM. Međutim ja sam u dogovoru s Petranovićem (kojim? Ilijom ili Adamom) ispisao svih 7 riječima – JA PUCAM, a u džep od kaputa metnuo sam 6 praznih ceduljica. Petranović je upitao, tko će prvi vući. Razumljivo, da je Rosić tražio prednost za sebe. No javio se i Glavaš. Prša je uvjeravao ostale da se mora Rosiću dati prednost. Rosić je pristupio kutiji, izvukao cedulju i polako počeo otvarati. U par sekundi izvukao sam iz kutije ispisane cedulje i ubacio 6 praznih. Petrović je doviknuo da trebaju svi vući cedulje, ali Rosić poviče: "JA SAM ONAJ KOJI PUCAM".

Ovaj dio teksta Lučevog članka: "Zaboravljeni hrvatski mučenik" gosp. Feliks Valentić nije želio uvrstiti u svoj članak: "Otpori velikosrpskom režimu". Vjerojatno zato jer iz citiranog teksta čitatelj može zaključiti da se radilo o namještenom glasanju.
Možda je gosp. Lukac bio uvjeren da čini veliku uslugu Rosiću, koji je žarko želio da osobno izvrši ubojstvo. Ipak iz opisa događaja, ostaje sumnja u ispravnost glasanja.

Godinama su neki stanovnici sela Prvča; među njima  i moja baka Katarina Rosić udana Đaković, zamjerali Žaniću i Lukcu što nisu pokušali sprečiti ono što se dogodilo. Po njihovom mišljenju politikanti su iskoristili mladog, neukog junošu za svoje ciljeve i na kraju ga ostavili na cjedilu i poslali na vješala, a sami su se izvukli iz onog što su zakuhali. Drugi su smatrali da je Berić dobio što je zaslužio. No u jednom su bili jedinstveni, a to je da Ici Rosiću nisu omogućili bijeg preko Bijele Stijene, Lipika, Pakraca i Daruvara do granice s Mađarskom i emigrantskog logora "Janka Pusta" u kome su  našli spas mnogi progonjeni Hrvati. A ta mogućnost je bila dogovorena i o tome sam pisao u svojoj knjizi: "Da ne bude zaboravljeno".

Pošto su zaboravili na obvezu pružanja pomoći tome mladiću, Rosić si je sam pokušao pomoći. Nikolu Junaševića zamolio je da mu posudi bicikl, ali je on to odbio. Do Bijele Stijene, na jugozapadnim obroncima Psunja ga je prebacio prijatelj, koji je morao vratiti motorkotač je su njegovi ujutro išli na posao u tvornicu namještaja Kruljac, a upravo gosp. Lukac mu je trebao osigurati daljnji bijeg do Mađarske. Ne mogu ulaziti u detalje, jer ih nisam mogao saznati. Na kraju Rosić je uhapšen; navodno uz pomoć nekog drugog Rosića, također iz Prvče i pod mučenjem i batinjanjem priznao da je on ubio Andriju Berića. Uskoro je uhapšen i Milan Lukac i odveden u Zagreb gdje je podvrgnut strašnim batinama, ali ništa nije priznao.
Šest  mjeseci proveo je u istražnom zatvoru pod najgorim uvjetima torture, ali je na suđenju u Beogradu oslobođen jer su priznanja iznuđena pod batinama i mučenjima zagrebačke policije, a nije bilo ni dokaza jer ga ostali uhićeni nisu teretili.

Dr. Žanić je proveo u istražnom zatvoru oko 3 mjeseca, zajedno s ljekarnikom Karlom Dienešom. Kao istaknutog pravnika i odvjetnika, te poznanika šefa zagrebačke policije Bedekovića, nisu ga podvrgli premlaćivanju i batinanju, a nisu ni mogli dokazati da je na bilo koji način učestvovao u ubojstvu Andrije Berića.
Pustili su ga na slobodu, možda i na intervenciju nekih utjecajnih i moćnih ljudi iz pravosuđa. Bedeković i dr. Horvat zaštitili su kasnije i Lukca.

Najveću tragediju doživjeli su braća Petranović. Uhićeni su odmah poslije Berićevog ubistva. Ilija Petranović je toliko mučen i izubijan da je umro za vrijeme istrage nedočekavši suđenje. Zvanično je policija  izjavila da je umro od tuberkoloze u bolnici, a Adam Petranović je uspio izdržati grozote mučenje u toku istrage, ali su posljedice bile takove da je nekoliko mjeseci kasnije izdahnuo. (20.XII 1931.). Ni Lukac nema odgovora na pitanje – zašto su oni toliko propatili. Vjerojatno samo zato što su poznavali Icu Rosića i međusobne se družili, a nisu imali moćne zaštitnike kao Lukac i Žanić. Nešto su znali, ali su junački izdržali i nisu nikog prokazali . U tako složenom i okrutnom vremenu punom političkih obrata, terora i osvete, teško je bilo sačuvati živu glavu i zdravlje. A još teže će to biti u godinama koje su slijedile.

Osjećam potrebu da se osvrnem na još jedno bitno poglavlje koje su i Lukac i Valentić prešutili u svojim člancima. To je zapravo pitanje, kako je Andrija Berić uspio postati ono što je bio i završiti kao osoba koju su proglasili izdajnikom Hrvatske seljačke stranke, što se objektivno ne bi moglo prihvatiti.

I Berić je prošao kroz novogradiški zatvor, kada su krenuli izbori za Narodnu skupštinu u veljači 1925. god. Istina; nije dugo sjedio i čim su izbori prošli izašao je na slobodu. A razlozi uhićenja su slijedeći: Nakon pada vlade NARODNOG SPORAZUMA Ljubomira Davidovića (osnivača "Srpske demokratske stranke i ministra prosvjete), politički događaji izbacuju na površinu parlamentarnu manjinu predvođenu Nikolom Pašićem, vođom "Srpske radikalne stranke". Oni u novim izborima vide priliku da si stvore većinu.
Obzirom da su Hrvati u okviru HRSS (Hrvatske republikanske seljačke stranke), predvođene Stjepanom Radićem bili najjača stranka, trebalo ju je onemogućavati i proglasiti boljševičkom i buntovničkom a seljake zatvarati kao pobunjenike protiv režima tj. onemogućiti im da glasuju na izborima. Tako su i Berića optužili da je učestvovao u izmišljenoj "BUNI U NOVOJ GRADIŠKI", zatvorili i onemogućili da glasa.

Izbori za Narodnu skupštinu (veljača 1925) protekli su uz teror, sprečavanje pojedinaca ucjenama da ne glasaju kao i krađom glasačkih kuglica a pobijedili su neznatnom  većinom srpski radikali Nikole Pašića.

Dotadašnji općinski načelnik N. Gradiške Ladislav Seitz, stari dobri poštenjačina, maknut je s tog položaja i ponuđeno mu je da bude Općinski komesar u novoj vlasti, no on je to odbio jer nije želio prihvatiti mjesto koje samo po sebi vodi u nastavak represije protiv onih koji ne žele Vidovdanski ustav i centralnu vlast u Beogradu, kao i nepoštivanje zakona.

Namjesto gosp. Seitz-a, imenovan je novi upravitelj naše općine u osobi gosp. Andrije Berića, bivšeg predsjednika Kotarske organizacije HRSS. Neki su pomislili da su tim izborom riješili sve političke probleme naše općine koji su se godinama gomilali. Ali prevarili su se jer je Berić došao kao Komesar općine. Dakle upravitelj se zapravo identificirao s komesarom, odnosno povjerenikom centralističke vlasti.

Mnogi su tada smatrali da će gosp. Berić, kao Hrvat, HSS-ovac i Radićevac odstupiti i zahvaliti se na tom položaju,  kao i njegov prethodnik Ladislav Seitz. No ambiciozni i častoljubivi Berić to ne želi učiniti, jer vidi mogućnost uspona na društvenoj ljestvici, što mu ni ne treba zamjeriti. Masa njih bi to isto učinila a čine i danas, ako im se ukaže prilika. Vlast je slast.

Možda je u toj odluci veliku ulogu odigrao i nenadani zaokret u politici njegovog uzora i vođe Stjepana Radića, što je zaista mnoge iznenadilo i začudilo. Već sredinom 1925. godine, nenadano i gotovo bez najave i konzultacija Radić pravi "SPORAZUM" s Pašićevim radikalima i priznaje Vidovdanski ustav, monarhiju i centralističku vlast u Beogradu. Kao da se obistinila ona Pašićeva politička krilatica "Mere da bidne, a mere i da ne bidne".
Nevjerojatno je, ali je činjenica da je Stjepan Radić napisao i pjesmu posvećenu kralju Aleksandru pod naslovom: "Pozdrav kralju Aleksandru" a tiskana je i u novogradiškom tjedniku "GRANIČAR" 1925. s blagoslovom urednika i vlasnika lista dr. Milovana Žaniča. Ovom prigodom citiram samo nekoliko stihova jer je pjesma podugačka.

"Hrvatski sokol sad k Tebi leti
Zvijezdo Karađorđeva doma
Iznad oblaka, munja i zvona,
Pozdrav će Tebi donijeti.
* * *
Na tisućuljetne duvanjske dveri
Tomislava, kralja seljaka,
Karađorđeva zvijezda treperi
Snagom sunčanih zraka."  i.t.d.
* * *
Novo je doba, dani su novi
Pravice, mira i rada.
A Ti nas Bože sve blagoslovi,
SPORAZUM vječno da vlada.

Sklopivši taj nesretni sporazum Radić čini veliku pogrešku, jer sve one seljake i činovnike, koji su bili proganjani jer su bili protiv Vidovdanskog ustava, monarhije i centralizma; sada opet izlaže progonima ako nisu za SPORAZUM, odnosno ako nisu za Vidovdanski ustav, za monarhiju i centralizam u Beogradu.
U ovako ludom, kontroverznom vremenu, Berić se zaokreće onako kako se zaokreće i vođa i idol njegove Seljačke stranke gosp. Radić. Štiti vlastodršce i progoni one koji im se suprostavljaju. Pri tome Berić štiti i svoj položaj Komesara u općini. One koji napadaju vlast il njega, hapsi i proganja. Zbog toga je uhitio i Icu Rosića, koga su pri uhićenju pretukli i žandari.

Lukac navodi da je Berić pokušavao Icu urazumiti, ali ga je ovaj vređao, da je i Berić žandar, batinaš, izdajnik i orjunaš. (ORJUNA = teroristička organizacija jugoslavenskih nacionalista). Nazvati HRVATA - ORJUNAŠEM bila je velika uvreda. Na kraju je Berića toliko iznerviralo da ga je ošamario i opsovao mu majku, a time – kako navodi Lukac: "Potpisao sebi smrtnu osudu". Svako vrijeme nosi svoje breme, a gosp. Berić je zaista u nezgodnom i opasnom vremenu počeo nositi svoje breme općinskog komesara, da bi na kraju postao gradonačelnikom i tragično završio.

Na sjednici Kotarske organizacije HSS-a održane 17. travnja 1926. ogorčen raznim podmetanjima na njegov račun, izjavio je slijedeće: "Došao sam na položaj u u općini u interesu Hrvata i Hrvatske seljačke stranke na želju Markolovićevu (vjećnika općine) i ostalih, da ne dođe Gavro Lazić, povjerenik Srpske radikalne stranke". (Imam taj zapisnik kao dokument). A na sastanku kotarske organizacije HSS-a od 11 listopada iste godine Andrija Berić je ponovo izabran za predsjednika. Dobio je čak 31 glas, od 34 zastupljene organizacije HSS-a. Zar je takova osoba izdajnik HSS-a, kako tvrde gosp. Lukac i gosp. Feliks Valentić u svojim člancima, bez ikakvih argumenata.
Možda je i Stjepan Radić za Lukca bio "izdajnik" HSS-a, ali se to nije usudio napisati. Čudi me da se gosp. Valentić nije mogao dosjetiti da je pravi izdajnik možda izvjesni "BERIĆEV ROĐAK",  kome gosp. Lukac uopće ne navodi ime, ali ga stalno spominje kao osobu iz društva načelnika i dostavlja GRUPI povjerljive informacije?!. Bar je to mogao izbaciti iz svoga članka jer djeluje kao "REKLA-KAZALA" .

Mislim da o ovako ozbiljnoj tematici ne bi trebalo neozbiljno pisati ili bolje rečeno prepisivati.
Suđenje Rosiću, Ljevakovićima i ostalima održano je pred Sudom za zaštitu države u Beogradu a obranu su činila 3 odvjetnika, koji su pokušavali spasiti optužene. Prvenstveno Rosića, zbog mladosti, iznuđenog priznanja pod mukama i ubojstva u afektu, ali Rosić je izjavio da ga je namjerno ubio i ne žali što je to učinio.
Djelo ubojstva gradonačelnika Berića kvalificirano je kao krivično djelo ubojstva s predumišljajem  bez olakotnih okolnosti upereno i protiv sigurnosti države. Ni molba za pomilovanje nije uvažena, pa je smrtna kazna vješanjem izvršena 11. kolovoza 1931. g.

Jedan od Ljevakovića također je osuđen na smrt, ali ga je kralj kao zadnja instanca pomilovao i poslao na doživotnu robiju. Drugi Ljevaković suđen je na  15 god. robije. Ostali su dobili manje kazne a neki su oslobođeni. Među njima i gosp. Lukac. Imao je dobre veze i pomoć šefa policije Janka Bedekovića  koji je ranije službovao u N. Gradiški, te dr. Žanića, dr. Horvata i svoga brata, majora vojske Kraljevine Jugoslavije.
Nakon uspostave NDH postao je jedan od vodećih ljudi ustaškog pokreta u činu stožernika. Emigrirao je 1945. g. u Austriju gdje je umro u 95-oj godini života u Spittalu.
Proučavajući ove događaje iz današnje perspektive mislim da je ovo ubojstva Andrije Berića bilo besmisleno. Tri obitelji zavilo je u crno a da se praktično ništa nije postiglo. Diktature, progoni, nasilje, uhićenja i premlaćivanja ljudi koji drugačije misle i dalje su bili prisutni, a i režim je ostao isti, pa čak i gori. I strah od vlasti i njene odmazde ne prestaje.

Jedni su osuđivali ubistvo našeg prvog gradonačelnika čudeći se da mladi Ivan Rosić svjesno kao seljak, Hrvat i gorljivi pristaša Hrvatske seljačke stranke i njenog vođe Stjepana Radića, ubija iz zasjede Berića, koji je također Hrvat, seljak i Radićevac. Drugi su smatrali da je Berić zaslužio ono što mu se desilo, jer je postao poslušni sluga Beogradskog režima, zaboravljajući pri tom da je u Novoj Gradiški bilo i negativnijih ličnosti od Berića, kao na primjer dr. Simeon Živković, šef srpske radikalne stranke; Janko Bedeković, šef policije; već spomenuti Gavro Lazić, povjerenik srpskih radikala i dr. Vladimir Huber, srpski poglavar odnsono Kotarski predstojnik; ali ti nisu ošamarili Icu Rosića. Ovi drugi nisu shvatili i razumjeli da je vođa HSS-a Stjepan Radić bio taj koji je svojim nerazumnim SPORAZUMOM doveo i HSS i Berića u nezavidan nezgodan položaj.
Bez obzira na shvaćanje i razmišljanje pojedinaca, činjenica je da se Berić našao i na raskrižju političkih zbivanja kojima nije bio dorastao. Ali da se održi na vlasti i zadrži svoju funkciju gradonačelnika morao je biti poslušnik, kao i milijuni drugih poslušnika, koji se provlače i do današnjih dana. Berić je slijedio novu politiku vođe HSS-a S. Radića a to nje izdaja HSS-a.

Ali moram priznati činjenicu da je Andrija Berić  bio i ostao do kraja svoga života vjeran Radićevoj seljačkoj stranci. Istinski je vjerovao da je seljaštvo najpozitivniji dio tadašnjeg društva, a kvare ga pokvarena gospoda.
Još bih dodao, da je stjecajem niza okolnosti; Ivan Rosić imao mnogo razloga za mržnju prema Andriji Beriću, (navode ih i Lukac i Valentić). No iskusniji i pametniji ljudi s kojima se Ico Rosić družio mogli su sprečiti njegovo naoružavanje koje mu je i omogućilo da provede ovo ubistvo iz osvete s predumišljajem kako ga je formulirao Vrhovni sud za zaštitu države. Međutim ni Lukac ni dr. Žanić to nisu učinili. Čak što više nisu mu pomogli ni da ga prebace do granice s Mađarskom da nađe utočište u logoru za političke izbjeglice – Janka Pusta. Možda bi i to mogli imenovati s rječju – IZDAJA kao što su Berića označili izdajnikom HSS-a.

A najveći hrvatski mučenici vezani uz opisane događaje tog vremena bili su braća Petranovići koji su izgubili svoje mlade živote; iako nisu nikoga ubili, osakatili ni povredili, ni izdali. Kao istinski domoljubi našli su se na vjetrometini političkih previranja i obračuna, a tadašnja policija ih je još u fazi istrage psihički i fizički uništavala i dotukla samo zato što nisu priznavali krivicu, niti su koga denuncirali.
Nažalost gosp. Valentić to nije prepoznao ni valorizirao u svojem članku koga je uredništvo GODIŠNJAKA objavilo bez dodatnih primjedbi. Moje primjedbe očito nisu bile prihvatljive jer se temelje na istini, a ona nekome ne prija.

I na kraju ovoga objektivnog prikaza jednog razdoblja povijesnih zbivanja u Novoj Gradiški i ljudi koji su bili njegovi sudionici moram se poslužiti rečenicom hrvatskog pravaša i oca domovine Ante Starčevića koja glasi: "Kad politika kuca na vrata, pravda bježi kroz prozor".

 

Mladen Vidaković, profesor biologije i kemije

IZVORI:
1.) Milan Lukac:  "Zaboravljeni hrvatski mučenik"
Hrvatska revija, Kulturno književni
tromjesečnik; svezak 2. lipanja 1985.
2.) Feliks Valentić:  "Otpori velikosrpskom režimu"
GODIŠNJAK ogranka Matice hrvatske
Nova Gradiška, 2007.
3.) Mladen Vidaković:  "Da ne bude zaboravljeno"
Sjećanja i uspomene
Nova Gradiška 2004., Tiskara "GRAFA"
Vlastita naklada
4.) Tjednik GRANIČAR – Godište 1925. (komplet posuđen od g. Ive Petranovića, sportskog novinara)
5.) Novinski članci i dokumenti iz ostavštine moga oca i g. Karla Dineša, vezani za ubojstvo gradonačelnika i predsjednika Kotarskog odbora HSS-a gosp. Andrije Berića.

Share
 
Povezani tekstovi :

» In memoriam: prof. Mladen Vidaković

Prof. MLADEN VIDAKOVIĆ 1930-2015.U 86. godini umro je gospodin Mladen Vidaković, dugogodišnji profesor kemije, biologije i biokemije u novogradiškoj Gimnaziji, kulturni djelatnik, kolekcionar filatelije, numizmatike i starih razglednica s...

» Priznanje Mladenu Vidakoviću

PLAKETA "ĐURO PILAR" ZA PROFESORA MLADENA VIDAKOVIĆAPovodom proslave 50. obljetnice Slavonskog planinarskog saveza, održane 2. ožujka u Osijeku, dodijeljena su priznanja dvojici planinara Planinarskog društva "Strmac" iz Nove Gradiške....

Komentari  

 
#1 Dillon 2017-04-25 11:33
I like this site so much, saved to favorites.

Have a look at my webpage посетить страницу источник ([obrisano][obr isano]elamed.info: [obrisano][obri sano]elamed.info/)
Citat
 

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba