Hrvatska i svijet - 105 PDF Ispis E-mail
Autor Mario Filipi   
02. srpnja 2014.

PROLJETNO-LJETNI MITOVI

S dolaskom proljeća pa sve do ulaska u ljetne žege, umjesto da uživamo u prelijepoj prirodi kojom nas je Bog obdario, svake godine u sve većem broju i sa sve većom mržnjom i drskošću "pohode" nas neke aveti koje bi Hrvate optužile skoro pa za sva svjetska zla. Odvlače nas duboko u nerazjašnjenu prošlost i u njezinoj muteži neprestano nas provlače kroz svoje mitove nudeći nam našu povijest po njihovoj mjeri, a u njoj smo genocidni, mrzimo sve živo oko sebe i ubijamo sve do čega dođemo.

LOŠI FILMOVI KOJI NAPUHAVAJU MITOVE

Najprije nam dosađuju Židovi sa svojim "Festivalom židovskih filmova" koje nitko ne gleda niti ikoga zanimaju. No tim umjetnički nezrelim uradcima nije ni cilj da ih netko gleda. Oni svojim porukama neprestano ponavljaju: "Vi ste genocidni, vi ste napravili holokaust na Židovima".

Istovremeno dok to ponavljaju kao neku mantru, posvuda govore o toleranciji. Mi bismo dakle trebali biti tolerantni osobito prema onima koji prema nama nisu tolerantni, već nas neprestano napadaju svojim mitski obrađenim pričama u kojima nadograđuju neboder izmišljotina na malim skromnim temeljima uloge Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Napuhavaju broj stradalih Židova i način njihovog stradanja i to u situaciji kada je najviše dokumenata još uvijek čvrsto spremljeno u Beogradu koji na njih nema pravo, ako uopće još postoje. Koliko bi oni bili tolerantni prema Palestincima kada bi oni svakog proljeća usred Tel Aviva organizirani "Festival palestinskih filmova" u kojima su Izraelci genocidni prema Palestincima?

PATRIJARH "RECKA" HRVATSKU I PROMOVIRA NAS U "GORE OD VRAGA"

Tek što prestane židovsko zanovijetanje, dolazi Uskrs kojega je Bog ove godine, poput neke simbolične prigode za poboljšanje odnosa, smjestio na isti dan – pravoslavni i katolički. I dok domaći političari dobrohotno i vrlo glasno viču "Hristos vaskrsnu!", patrijarh srpske Crkve "trančira" Hrvatsku poput svježe zaklanog praseta ostavljajući od nje samo ono što se vidi sa Sljemena (i to po sparnom vremenu, jer za lijepog vremena može se vidjeti – Velebit koji bi nam patrijarh oduzeo.

Naravno, "specijalna obrada" Hrvatske nije mu dovoljna, nego se nešto kasnije poput turista pojavljuje u Jasenovcu, kao da je to neka njegova privatna prćija, i psovačkim rječnikom neprikladnim čak ni za bolju "kafanu" obrušava se na Hrvate kao na najgore neprijatelje. Ponovo oživljava odavno prevladani mit o "stotinama tisuća Srba ubijenih u logoru". No ni to mu nije dovoljno nego izjavljuje da su ustaše činile "što ni vrag ne bi". Time nas promovira u bića gora od samog đavla. Kako je to uopće moguće u umu čovjeka koji tvrdi da vjeruje u Boga, a to znači da je sotona vrhunac zla, pa dakle ni jedno ljudsko biće ne može biti gore od njega?

Tu su još i nebuloze o tome da je neka Diana Budisavljević spasila čak 12.000 srpske djece, što bi značilo da je i sama imala neki vrlo prostrani logor. Prava istina je da je sama ustaška vlast nastojala spasiti tu djecu udomljavanjem kod obitelji kako su najbolje znali, ali neka od djece koja su od ranije izgladnjela i oboljela dok su lutala po pustoši nakon što su ih napustili njihovi roditelji koji su pobjegli glavom bez obzira ipak su umrla usprkos svim naporima liječnika. Ni jedno dijete nije ubijeno. Kakav je to patrijarh koji se spušta na samo dno čaršijskih izmišljotina?

Inače, o samom Jasenovcu ima danas daleko više poznatih podataka nego li bi patrijarhu i sličnima odgovaralo. Na vidjelo su isplivali podatci da je tamo radilo nekoliko tvornica, da je unutar logora postojala bolnica, da su zubari logorašima popravljali zube, da je unutar logora bilo športa i kulture, da nitko nije bio gladan, da je postojala uredna evidencija o ulasku i izlasku iz logora i još mnogo toga. O tim stvarima svjedočili su i sami Srbi i Židovi koji su kroz njega prošli. Sam Jasenovac priča je za sebe. To je vrlo duga priča koja za sada nema konačan kraj, ali sigurno je da joj rep seže u 1948. ili možda čak 1951. godinu, kada je Tito završio sa svim svojim obračunima s "neprijateljima" – najprije sa zarobljenim domobranima i civilima iz Bleiburga, a onda sa "staljinistima" i drugim nepoćudnima iz njegove vlastite ergele.

MUĆKE OKO ŠARANOVE JAME

Lipanj donosi nove "specijalitete", među kojima se hit posljednjih godina zove – Jadovno. Sjetimo se "specijaliteta" predsjednika Josipovića od prije nekoliko godina, koji je spominjao 30.000 ljudi ubijenih u Jadovnom i bačenih u Šaranovu jamu. To je budalaština iz srpske tvornice laži samozvanog "istoričara" Đure Zatezala. Kasnije, kada je spoznao koliku je glupost izrekao, predsjednik se više ne pojavljuje pred Šaranovom jamom, vjerojatno zbog srama. Na tu izmišljotinu svoje dodatke postavili su i neki drugi "igrači u kolu laži". Tako je hrvatski samozvani povjesničar Ivo Goldstein pod sigurno tvrdio da u Šaranovoj jami leže kosti njegovog djeda. Njemu se je pridružio i bivši srbijanski predsjednik i Josipovićev miljenik Boris Tadić, koji je u tu jamu "smjestio" nekog svog rođaka koji se navodno prezivao Kićanović.

O Šaranovoj jami ipak i danas ima dosta kontroverzi. Napuhane brojke su već odavno zaboravljene zbog svoje besmislenosti. Međutim, sporne su kosti žrtava koje bi u jami trebale biti. U tome je "najambicioznija" bila splitska etnologinja dr. Vesna Čulinović-Konstantinović koja je tvrdila da je debljina kostiju ubačenih žrtava u jami čak 5 metara, iako osobno tamo nije bila. Hrvatski speleolog Tihomir Pajalić spustio se je u tu jamu još daleke 1962. godine. U časopisu "Naše planine" on je zatim objavio da je sloj ljudskih kostiju na dnu jame debeo 1,35 metra. Iz toga bi se matematički moglo približno izračunati koliko je bilo žrtava, a moguće bi bilo i njihovo iznošenje van, forenzička obrada i određivanje točnog broja žrtava, a možda i identifikacija nekih od njih.

Pajalićeve tvrdnje potkrijepio je i ugledni hrvatski speleolog dr Srećko Božičević, koji je u jednom razgovoru za novine izjavio da je i osobno bio u Šaranovoj jami i da u njoj doista postoji "hrpa kostiju". U to vrijeme činilo se je da je jedini problem kako razlučiti koje od tih kostiju pripadaju žrtvama ustaša iz 1941. godine, a koje žrtvama partizana iz 1945. godine.

A onda je došao šok koji zapravo sve te tvrdnje dovodi u pitanje. Krajem devedesetih godina u Šaranovu jamu spustila se je još jedna ekipa. Sačinjavali su ju Davor Butković-Žu i Pavle Vranjican. Ovaj posljedni u hrvatskoj je javnosti poznat po filmovima "Komšije" u kojima je prikazao bezglavi bijeg srpskih političara i vojske za vrijeme "Oluje", pri čemu je vojska gazila vlastite civile koji su također bježali. Naravno da je i u Šaranovu jamu ponio kameru koja je u ovom slučaju bila oružje ubojitije od atomske bombe.

Njihovo istraživanje, a što je još važnije i snimke, pokazale su da u Šaranovoj jami – nema ni jedne jedine ljudske kosti. Ovaj iznenađujući obrat u temelju bi trebao biti pozitivan, jer bi dokazivao da u Šaranovu jamu nikad nitko nikoga nije bacio.

Ipak, postoji nedoumica. Jesu li Tihomir Pajalić i dr Srećko Božičević lagali ustvrdivši da su osobno vidjeli kosti u jami? Pajalić je čak izmjerio da je debljimna nakupina kostiju 1,35 metra. Ako pretpostavimo da tako ozbiljni ljudi o tako ozbiljnoj stvari nisu lagali, onda se postavlja pitanje – kuda su nestale kosti? Postoji li mogućnost da kroz jamu povremeno teče voda koja bi ih nekuda mogla odnijeti? Ako nema ni takve mogućnosti, onda je netko bio toliko morbidan da u tajnosti uđe u jamu, izvadi kosti i ukradne ih, te premijesti na neko drugo, nepoznato mjesto. No za tako nešto potrebno je imati logističku podršku, što znači najmanje jedan kamion, dizalicu, ali i osiguranje koje bi onemogućilo slučajnim prolaznicima da ih makar i slučajno vide. Je li mogao netko učiniti takvo što?

Dok ne dobijemo odgovore na ta pitanja, oko Šaranove jame će i dalje postojati prijepori. Na ulazu u Šaranovu jamu nalaze se, začudo, samo dvije spomen-ploče. Obje su najblaže rečeno – zanimljive. Na jednoj, postavljenoj 1957. godine, spominje se da je baš u tu jamu bačeno ništa manje nego 486 stanovnika – Grubišnog Polja, mjesta preko 400 km udaljenog od Šaranove jame. Za prijevoz tolikog broja ljudi treba i danas 20 kamiona i dva vlaka, a tada bi takav transport trajao najmanje dva dana s velikim izgledima da cijeli konvoj zarobe – četnici. Kolika je to gluparija pokazuje podatak iz Wikipedije koji kaže da je u Grubišnom Polju je za vrijeme Drugoga svjetskog rata ukupno poginulo 368 ljudi. Šaranovu jamu nitko ne spominje.

Srpska crkva bila je lukavija. Njezina je spomen-ploča vrlo "mlada" – iz 2012. godine. Rano su se sjetili. Ali tada su već znali da u jami nema kostiju, pa su napisali da su njihova 34 svećenika, među kojima dva episkopa (biskupa) bačeni u jame na području Jadovna. Koliko i u tome ima istine teško da će se ikad saznati. Nešto možda saznamo kada se otvore ostale jame koje su sada još zatvorene kamenjem ili zabetonirane. Možda ispod hrpe kostiju poubijanih domobrana i hrvatskih civila pronađemo i po kojeg srpskog svećenika, a možda i ne.

Svakako je zanimljiva sudbina prote Matije Stijačića, paroha u Smiljanu, rodnome mjestu hrvatskog znanstvenika Nikole Tesle. Za razliku od izumiteljevog oca Milutina koji je bio uman i duhovan čovjek, Stijačić je bio otvoreni četnik. Za crkvene poslove nije mario, ali je zato do zuba naoružan sazivao četničke sastanke i organizirao buduću srpsku vojsku sa ciljem odvajanja "Krajine" od Hrvatske. Bio je upleten u sve četničke zločine počinjene na proljeće 1941. godine. Zato ga je policija NDH uhitila i zatvorila u Gospiću. Prema srpskim izvorima ubijen je u zatvoru u Gospiću, a ipak ga spomen-ploča smješta u Jadovno.

Kada već spominjemo velikog Nikolu Teslu, sami smo si krivi što smo povjerovali u srpski mit o Tesli Srbinu, čiji se je djed, Hrvat iz Primorja, doselio u Liku i oženio se pravoslavnom djevojkom. Tako je postao "Srbin" i to "srpstvo" prenio na svog slavnog unuka. Budući da su i sami Hrvati "popušili" tu srpsku glupost, logično je da nam srpski propagandisti kasnije preotmu i druge velike i umne ljude. Još prije Tesle to su uspjeli učiniti sa slavnim hrvatskim botaničarom iz Bribira u Hrvatskom Primorju (odakle je i Teslin predak) Josipom Pančićem. Kasnije je istim putem otišao i hrvatski pisac iz Bosne Ivo Andrić. Videći da im taj "posao" dobro ide, u novije vrijeme su se dohvatili Dubrovčana. Najprije je "Srbin" postao slavni znanstvenik Ruđer Bošković, a u najnovije vrijeme i znameniti književnik Ivan Gundulić. To će se nastaviti. Uskoro će u Srbe prijeći Petar Zoranić i Marko Marulić, a na poslijetku Antun Gustav Matoš i Miroslav Krleža. Osim ako se mi ne opametimo i vratimo ih sve doma, počevši od Pančića i Tesle.  

NEKAD HOMIĆI, DANAS AHMIĆI

Nedužan čovjek pušten je iz zatvora nakon 17 godina robije. Već sama ta člinjenica trebala bi užasnuti svijet, a osobito one koji su mu to smjestili. No događa se nešto suprotno. Kordić stiže u Zagreb kao pobjednik nad zlom. Dočekuju ga brojni domoljubi, među kojima i generali, ali i biskupi. E to je već previše. Još da nije bilo biskupa, kako-tako. Ali ovako, svjetski vladari morali su nešto poduzeti.

Kao i uvijek, dežurni cirkusanti su im Teršelička, Pusić, Sarnavka i slični plaćenici koji će za "šušku" učiniti sve što se traži. Ovaj put odlučili su se za "stajanje" u trajanju od jedan sat kako bi "odali počast" žrtvama u Ahmićima. Učinili su to gdje drugdje nego pred katedralom, baš kao prije nekoliko mjeseci homoseksualci. Kako li bezvjerci vole biti blizu Majke Božje i njezinih anđela kada izvode svoje gadosti! Okupili su se u krug i u rukama držali imena i prezimena žrtava u Ahmićima. Nitko nije spomenuo Darija Kordića, ali poruka je bila jasna. On je "zločinac" i Hrvati ga ne bi trebali smatrati pravednikom.

No kao i mnogo puta do sada, svjetski "mućkaroši" su pogrešno računali kada se radi o Hrvatima. Domoljubi i vjernici saznali su što se sprema i na brzinu, mobitelima i internetom se organizirali i odlučno stali u obranu ne samo Kordića, nego i katedrale, naše svetinje, da im ne bi palo na pamet ući u katedralu i učiniti još i svetogrđe. Postavili su se blizu  "prosvjednika", tako da je policija odmah zauzela položaj između dvije grupe, ali tako da nas domoljube gledaju u lice, a onima koji pljuju po Hrvatskoj okrenuli su leđa. Grupa domoljuba i vjernika uspjela je također na brzinu otisnuti papire s imenima žrtava Hrvata katolika koje su u Bosni i Hercegovini pobili Muslimani (danas Bošnjaci).

Dok su vjernici molili i pjevali vjerske i domoljubne pjesme, bezvjerci su naravno urlali i s krajnjom mržnjom u glasu psovali osobito dr Franju Tuđmana kojemu je jedan od njih spomenuo čak i majku. Policija, koja se je za cijelo vrijeme držala šutljivo i neutralno, nije "trznula" kada je neki divljak "j**o majku" prvom hrvatskom predsjedniku. Ali jako su se uznemirili kada je jedna žena iz domoljubne grupe dobacila svom znancu sa suprotne strane da će ga "razbiti". U konačnici taj "performance" je bio skraćen na samo pola sata, jer su i sami njegovi sudionici shvatili da je to "pušiona", jer vjernici svojom kulturom i uljuđenošću nadvladavaju psovke i galamu koja ne postiže efekt.

U cijeloj priči najtužnije je to što su još jednom ponižene žrtve u Ahmićima koje se takvom galamom po drugi put ubijaju. Nedužna žrtva je uvijek iznad svake politike, ali kada ju se upotrebljava za "muljažu" protiv Hrvatske i Hrvata, onda je to novi zločin, osobito što nitko od grupe "Ahmići" nije spomenuo hrvatske katoličke žrtve u BiH kojih je uzgred rečeno bilo desetak puta više. U koju vrstu rasizma spada takva diskriminacija?

Sve je to učinjeno u situaciji kada niti dvadeset godina poslije rata nitko nije ispričao jasnu i cjelovitu, a prije svega istinitu priču o Ahmićima. Spominju se samo mrtvi i da su Hrvati a priori krivi za sve. Ni danas se ne zna prava uloga engleskih specijalnih postrojbi SAS koje su prema nekim izvorima pucale i po Muslimanima i po Hrvatima, kao ni ekipe BBC-a koja je u zasjedi čekala očito znajući da će se nešto dogoditi. No koga briga za istinu? Važno je sotonizirati Hrvate i po mogućnosti ih istjerati iz Bosne i Hercegovine, pa onda kasnije možda i iz Hrvatske.

Ali još jednom smo pokazali vjersku i ljudsku zrelost i nadmoć nad divljaštvom, baš kao i prije nekoliko mjeseci, kada su svoj jednako propali "show" izveli "homići". Možemo samo zamisliti kakav će spektakl napraviti ta "bratija" kad na slobodu iziđe još jedan ratni pravednik – Branimir Glavaš.

Share
 
Povezani tekstovi :

» Hrvatska i svijet - 126

KAKO „RAZBAŠTINITI“ HRVATE? Mnogi u našem okružju, pa i u „velikom svijetu“, ne mogu Hrvatskoj oprostiti što uopće postoji, još više što se je već preko četvrtine stoljeća održala i nije propala, a posebno što je među...

» Hrvatska i svijet - 125

RUSI BI NAM ODUZELI ZEMLJU, A BALKANSKI „JUGOSLOVENI“ – JEZIK Hrvatska je doista „u modi“. Tko se sve ne osjeća pozvanim da ju malo „očerupa“? U javnosti je potpuno zaboravljena sudbina INE, kao da se je ta priča...

» Hrvatska i svijet - 124

KAD SE RUŠE MITOVI, BIJESNE ONI KOJI SU IH STVARALI   Udarna novost bez konkurencije u svjetskim razmjerima na kraju prošle i početkom ove godine bila je povijesna pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima. Trump je...

» Hrvatska i svijet - 123

„KOMŠIJE“ URLIČU – MIRIŠU IM „USTAŠKE PARE“ Kada je osvanula nova 2016. godina, imali smo tako čudnu situaciju kakva nikada ranije nije bila zabilježena u Hrvatskoj. Gotovo dva mjeseca nakon izbora još nismo imali vladu, nego samo...

» Hrvatska i svijet - 122

POKUŠAVAJU NAS PONOVO GURNUTI NA DNO Kada je država u totalnoj „banani“, a ljudi u potpunoj bijedi i depresiji, svjetski zli „vladari“ zadovoljno „trljaju ruke“. Njima to znači da će s vremena na vrijeme idiotska vlada biti...

» Hrvatska i svijet - 121

AKO „ZAKUHA“ BOSNA I HRVATSKA ĆE SE TRESTIKako vrijeme brže prolazi, „velike sile“, ali i one manje, osobito naši prvi „komšije“ na istoku, pokazuju sve veći interes za Hrvatsku. Naravno, to je negativan interes, vođen samo željom...

» Hrvatska i svijet - 120

SRPANJSKI „DERNECI“ PUNI MITOVASrpanj je tradicionalno mjesec različitih partizanskih i velikosrpskih „derneka“ koji se događaju uglavnom u junačkoj hrvatskoj regiji koja se zove Lika. Po njihovom ponašanju neupućeni promatrač bi mogao...

» Hrvatska i svijet - 119

SA SVIH STRANA NAVALJUJU NA HRVATSKU Doista se čini da su se svi demoni ustremili na našu domovinu. Tek smo malo zaboravili ružne epizode koje su nam priredili „mudraci“ iz međunarodnih nogometnih foruma „bičujući“ svakoga tko je...

» Hrvatska i svijet - 118

JESMO LI U MIGRANTSKOJ MIŠOLOVKI? Oduvijek je Hrvatska bila na povijesnim križanjima najmoćnijih svjetskih supersila. Preko nas se one međusobno natječu, a svakoj od njih bi bilo najdraže kada nas Hrvata uopće ne bi bilo. U tom slučaju bi se...

» Hrvatska i svijet - 117

VLADA JOŠ VOZI "U PRVOJ"Zima i proljeće ponašaju se u našoj državi približno kao vlast i oporba. Vladaju zajedno miješajući se jedan drugom u posao. Kao što u doba kasne zime proljeće ponekad zavlada, a onda noću opet zima malo stisne,...

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba