Interview: fra Josip Vukoja PDF Ispis E-mail
Autor Ksenija Lipičanin   
02. rujna 2014.

RAZGOVOR S FRA JOSIPOM VUKOJEM, NOVIM ŽUPNIKOM I GVARDIJANOM ŽUPE SVETOG PETRA APOSTOLA U CERNIKU

FRANJEVAC NA SLUŽBI LJUDIMA

Odlukom provincijala Hrvatske franjevačke provincije Svetog Ćirila i Metoda, pater Josip Vukoja iz Kozari Boka premješten je u župu svetog Petra apostola u Cerniku, za župnika i gvardijana. Pater Josip, tridesetdevet godišnji svećenik, srdačan i nasmijan, kako kaže, došao je služiti ljudima, družiti se s mladima i širiti Radosnu vijest.

Recite nam nešto ukratko o sebi i što Vas je navelo na franjevački i svećenički poziv?

Rođen sam 1975. Nakon završene osnovne škole u Đurđenovcu krenuo sam u sjemenište. Tijekom osnovne škole interesirao sam se kakvo bih zanimanje izabrao. Maštao sam da postanem automehaničar, a moj tata je želio da postanem policajac. Početkom rata tu ideju je brzo napustio. S bratom sam pohađao duhovne vježbe kod isusovca u Zagrebu, na Fratrovcu i kod naših franjevaca u Samoboru, u budućoj Kući susreta Tabor.

Dok sam boravio u Samoboru tijekom svibnja 1990. godine, sa mnom su bila i dva Cerničanina, pa smo tada odlučili da ćemo se u rujnu vidjeti u samostanu, u sjemeništu. Tako je i bilo. Jedan od njih je bio Vjekoslav Lazić, koji je zaređen, a drugi Leonard Kovačević. Nakon četiri godine završio sam Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. 1995. godinu novicijata proveo sam na Trsatu, do akcije "Oluja" i oslobođenja Knina,  kada smo davali prve zavjete. Nakon toga studirao sam na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u trajanju od šest godina.

2001. godine zaređen sam za svećenika. Kao đakon sam šestu, pastoralnu godinu proveo u Vukovaru. Nakon mlade mise, kao mladomisnik, prvu godinu svećeništva proveo sam u Vukovaru i u Borovu Naselju, gdje je tada bio fra Ante Perković. Nakon toga proveo sam u Cerniku tri godine, kao župni vikar, dok je župnik i gvardijan bio fra Josip Grubišić. Poslije Cernika proveo sam šest godina u Čakovcu i tri godine u Zagrebu, u Kozari Boku. Iz Kozari Boka su me naši poglavari ove godine poslali za župnika i gvardijana ponovo u Cernik.

Kakva je bila reakcija okoline i obitelji na Vaš odabir za svećenički poziv?

Tata nije bio od onih pobožnjakovića koji su neprestano u crkvi, što nije ni danas, pa je tu bilo raznih podbadanja od tatinih prijatelja, ali sve je to prošlo. On je odabir moga poziva vrlo rado prihvatio, čak ga je to vrlo ganulo kao i moju mamu. Mogu reći da nije bilo nikakvih problema s odlaskom u sjemenište, ali je trebalo puno rada, ustrajnosti i strpljenja da se sve to završi i dođe do svećeništva.

Koji Vam je najveći izazov u svećeničkom i redovničkom životu ?

Mi fratri jesmo manja braća. To znači da nisam pozvan da nekome zapovijedam već da služim. Najveći izazov je to, da u koju god župu dođemo, da budemo na raspolaganju ljudima i da ljudi ono što trebaju dobiju od nas u onoj mjeri koliko to crkveni propisi dopuštaju. To je prvo i najvažnije.



Možete li istaknuti nekakav primjer ili iskustvo vjere koji Vas je posebno dojmio?

Volim raditi sa mladima, a u okviru naše Provincije organiziramo hodove franjevačke mladeži (FRAME) koji su i svojevrsne duhovne vježbe. Najčešće smo franjevačke hodove organizirali u krajevima koji su bili oštećeni u Domovinskom ratu. Jedan od prvih i najdražih mojih hodova je hod od Đakova do Vukovara, 2001. godine.

To je bio poseban doživljaj jer je Vukovar, grad heroj, još tada bio pod ruševinama. Prespavali smo u gimnaziji kraj crkve Sv. Filipa i Jakova u centru grada, a kada se 150 mladih spustilo do križa na ušću Vuke u Dunav, i sada mi naviru suze na oči kad se sjetim tih trenutaka, nakon molitve za poginule, zapjevali smo pjesmu "Moja zemlja Hrvatska križni put svoj prolazi". Bio je to dirljiv susret, duboko proživljen jer smo bili među prvima koji su organizirano i pješice došli tada u Vukovar. Hod s mladima mi je posebno drag i veliko iskustvo.

Uvijek mi je drago kada mogu pomoći ljudima bilo u duhovnim ili u materijalnim potrebama, koliko se može. S franjevačkom mladeži iz Cernika upoznao sam se i prije dolaska u Cernik na ovogodišnjem hodu od Samobora do Karlovca. Posjetili smo i Jazovku gdje smo imali pobožnost križnog puta. Bila je to priprava za sakrament svete ispovjedi, da čovjek razmisli o Isusovoj muci i muci naših ljudi poslije Drugog svjetskog rata, o našim životima, čime povređujem drugoga, kako bi kasnije sakrament svete ispovijedi bio doista pripremljen.

Koji su Vaši prioriteti u samostanu?

Iako još nismo imali samostanski kapitul, već smo neke obaveze međusobono podijelili. Tako ću zajedno sa fra Matejem voditi FRAMU i raditi sa Franjevačkim svjetovnim redom. Ne planiramo za sada neke veće radove na izvanjskoj gradnji, osim što ćemo nastaviti s obnovom krovišta crkve što će ovisiti i o drugim momentima.

U samostanu su uz mene još trojica braće svećenika i jedan časni brat. Pored p. Drage i fra Tomice koji su ostali u Cerniku i nakon premještaja, tu su p. Ivan Sršan i p. Matej Ećimović.

Koje su vaše posebne ambicije i želje kao svećenika i franjevca?

Ne mogu reći da sam nešto posebno ambiciozan da budem veliki graditelj ili veliki duhovni vođa, nego normalan, običan svećenik koji će biti na usluzi ljudima u onom kraju i župi gdje sam imenovan na službu. Želim biti pristupačan i dostupan svim ljudima, pa molim sve vjernike da bez predrasuda i ustručavanja dođu u samostan.

Inspirativna misao

To je geslo ili bolje molitva upućena Bogu: "Bože, daj mi razboritosti da prihvatim ono što ne mogu promijeniti, daj mi snage da promijenim ono što mogu promijeniti i daj mi mudrosti da znam jedno od drugoga razlikovati."

Poruka čitateljima

Kao što sam i rekao dosada, župnik i gvardijan samostana je tu, u prvom redu, da bude s ljudima i upućen je na ljude. Ne može ni samostan funkcionirati sam za sebe, odvojen od ljudi. Mi smo i postavljeni ovdje da služimo ljudima kao svećenici, franjevci i kao dušobrižnici, da ljudi imaju priliku za sakrament ispovjedi, za svetu misu, sprovod i sve sakramente što trebaju ljudima, a onda i za sve druge vidove pomoći. Što se tiče materijalne pomoći bojim se da tu neće biti puno prostora budući da i sami živimo u vrlo skučenom prostoru u pogledu financija.

Evo nekoliko blic pitanja:
Maksim Mrvica ili Jelena Rozga?

Sigurno Maksim Mrvica, Jelena Rozga me ne zanima.

Knjiga ili film?

Vjerojatno će ljudi pomisliti da bi za fratra bila prva opcija knjiga, ali više volim pogledati dobar film, film od akcije.

Kazalište ili opera?

Ni jedno ni drugo! Ali ako moram birati, onda prije kazalište.

Najdraže jelo, piće

Žganci ili pura sa kiselim mlijekom, preko ljeta volim pivo, a zimi čaj.

Hobi

Volim vožnje biciklom, pa slobodne trenutke u danu rado provodem u vožnji. Trudim se obogatiti  i svoju filatelističku zbirku. Markice imam iz NDH i nešto od Hrvatske pošte od 1990. do 2000. godine. Ali prije svega volim se družiti s mladima i biti pristupačan svima koji žele doći u crkvu i komunicirati sa svećenikom.

Share
 

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

 

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba