O bolnici na Strmcu PDF Ispis E-mail
Autor Mladen Vidaković   
12. rujna 2014.

Dr. Andrija ŠtamparMoj susret s akademikom prof. dr. Andrijom Štamparom i prilozi novoj povijesti zdravstva našega zavičaja

Početkom ljeta, te davne 1954. godine šetao sam šumskom cestom od hotela Strmac prema Sanatoriju za dječji TBC sa svojim poznanikom iz studentskih dana Franom Jelavićem, koji je nedavno diplomirao medicinu i došao u novogradišku bolnicu na stažiranje. Pričali smo o izgradnji spomenutog sanatorija u kome i on mora provesti dio staža, kad uočih da nam u susret dolaze dva neobična šetača. Tada su na toj relaciji šetači bili prava rijetkost jer su se posjetioci Strmca zadržavali najviše na stazi između hotela i dvaju umjetnih jezera iznad kojih se prostirala lijepa dolina s nekoliko nacionaliziranih privatnih objekata, koji su pretvoreni u sindikalna i sportska odmarališta.

Bio je predivan sunčan dan. Nedjelja poslijepodne. Prvi je šetač bio stariji čovjek jake tjelesne građe u tamnom, gotovo svečanom odijelu, čiji je sako zbog vrućine prebacio preko ramena s raskopčanom kravatom i košuljom. Vidjelo se da ga hodanje pomalo umara, jer je često zastajkivao razgledajući dolinu kroz koju je prolazila cesta i potok. Na pristojnoj udaljenosti iza njega, od oko 12 metara, šetao je drugi, znatno mlađi čovjek s šilt kapom na glavi, laganom svijetlosmeđom kožnom jaknom, jahaćim hlačama i uglancanim čizmama tamnosmeđe boje, kakve su nosili osobni vozači bogataških obitelji, ili politički komesari iz komunističkog razdoblja. Kada bi zastao prvi, zastao bi i drugi šetač. Kada bi krenuo prvi, krenuo bi i drugi, strogo pazeći da mu se ne približi na manje odstojanje. Ova izrazita distanca između dva čovjeka učinila mi se čudnom i neobičnom u eri naglašenog drugarstva, bratstva i jedinstva, zbližavanja među ljudima, kao i poništavanja socijalnih razlika među njima, o čemu su nas učili u školama.

Polako smo se približavali jedni drugima i iznenada mi Frane reče: "Znaš li ti tko nam dolazi u susret." Pogledao sam ga u čudu; pogledao i nadolazeće osobe i odmahnuo glavom iako mi se onaj prvi učinio poznatim. A Frane je, naglašavajući svaku riječ, izrekao: "Pa to ti je prof. dr. Andrija Štampar, kod koga sam polagao ispit iz higijene". Prilikom mimoilaženja Frane ga je uljudno pozdravio, prišao je udvornički dr. Štamparu, predstavio se i upitao ga sjeća li se još svoga studenta. Dr Štampar ga pažljivo pogleda, ali se očito nije mogao sjetiti i gotovo ispričavajući se, reče: Mnogo je vas studenata prodefiliralo pored mene na ispitima, a i vid mi popušta. Godine čine svoje. A jesi li ti iz Gradiške? – Nisam, ja sam Dalmatinac na stažu u Novoj Gradiški. – E vas Dalmatince susrećem na svakom koraku.

Nastala je mala pauza u razgovoru tijekom koje se dr. Štampar okrenuo meni jer je bilo očito da me je moj poznanik Frane, u zanosu susreta s ovim velikim humanistom, zaboravio predstaviti.
A koji si ti, jesi li i ti Dalmatinac? – Nisam, ja sam ovdašnji Slavonac, student Vidaković Mladen. – A što studiraš? – Prirodne znanosti, odnosno biologiju, a jako me zanima i biokemija.

Sada me je dr. Štampar malo bolje promotrio i odjednom me upita:
A što ti dođe dr. Ivo Vidaković? – Pa to mi je otac. Iz djetinjstva se sjećam da ste se susretali s mojim ocem, kada ste dolazili u posjet vašim roditeljima koji su stanovali odmah do naše kuće. Ali dr. Vidaković je ubijen 1945. godine prigodom oslobađanja Nove Gradiške. – Znam, znam, reče dr. Štampar, čuo sam za tu tragediju i nepravdu koja je učinjena, navodno je to bila neka zabuna.

Slegnuo sam ramenima i zašutio. Dr. Štampar je bio visokopozicionirani dužnosnik u komunističkoj državi čija je vojska strijeljala moga oca, a nije bilo ni mjesto ni vrijeme da raspravljamo je li to bila zabuna, osveta ili nešto treće. Pogotovo ne pred svjedocima, jer je Štamparov pratitelj, iako na pristojnoj udaljenosti, mogao čuti naš razgovor. Vjerujem da je i dr. Štampar mislio isto, jer je nakon kraće stanke prešao na sasvim drugu temu rekavši: Ti ćeš me kao prirodoslovac možda bolje razumjeti. Sjedim na raznim sastancima i skupovima a onda ovako prošećem i gledam kako nemilosrdno sijeku ovu našu slavonsku šumu i odvoze je ovom prašnjavom cestom na pilane. Borio sam se protiv izgradnje te ceste jer prašina ugrožava plućne bolesnike u sanatoriju, a borim se i protiv sječe jer su šume naša druga pluća. Ali neće da me razumiju i podrže. Stari vuk, pasja sprdačina.

Još nas je jednom obojicu pogledao, mahnuo nam je rukom u znak pozdrava i nastavio šetnju sa svojim pratiteljem. Kasnije sam saznao da je zapravo želio još jednom vidjeti sanatorij za čiju izgradnju ima najviše zasluga. Bio je to specifičan doživljaj, susresti jednog akademika i svjetski priznato stručnjaka socijalne medicine i zdravstvenog prosvjećivanja, koji je osnovao Higijenski zavod i Školu narodnog zdravlja u Zagrebu i bio prvi predsjednik OSNIVAČKE SKUPŠTINE SVJETSKE ZDRAVSTVENE ORGANIZACIJE u Genevi, te tadašnji predsjednik JUGOSLAVENSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI. Često sam, kroz ovih 60 godina, razmišljao o tom čovjeku i njegovom pratiocu. Dr. Štampar mi je djelovao pomalo umorno i razočarano, a njegov pratilac kao osoba koja u sebi ujedinjuje uloge vozača, bolničara i tjelohranitelja, i koja duboko poštuje osobu koju prati ali joj ne želi dosađivati razgovorima kojima nije dorasla.

Možda je već tada naslućivao da njegovo osnovno životno djelo, izgradnja bolnice za dječju TBC, neće ostati trajni spomenik za buduće generacije. Cesta protiv koje se Štampar borio bit će s vremenom sve frekventnija jer će služiti ne samo za izvoz drvnog bogatstva Psunja već i za gradnju TV tornja s pratećim objektima na vrhu planine – Brezovom polju, kao i gradnji i odvozu rude iz rudnika grafita.

Pismo zahvale koje je dr. Štampar uputio dr. Ivanu Vidakoviću
zbog liječenja njegove majke

Poslije smrti dr. Štampara, 26. lipnja 1958. godine, bolnica za dječju TBC i slabunjavu djecu počinje gubiti smisao svoje osnovne namjene. Već 1967. godine antituberkolozni odjel Opće bolnice u Novoj Gradiški se ukida pa se svi pacijenti sele u dječji sanatorij na Strmcu. Broj kreveta za odrasle bolesnike se povećava i narušava osnovnu namjenu te ustanove, koja će uskoro postati bolnica za liječenje TBC odraslih ali i za liječenje drugih oblika oboljenja pluća.

Početkom Domovinskog rata (točnije, već u srpnju 1991.) bolnica na Strmcu prestaje s radom i pretvara se u vojarnu hrvatske vojske i u toj namjeni ostaje do 2000. godine.
Sve zgrade i objekti bivše bolnice, bili su u zakupu 5. vojne oblasti – Osijek, a područje Strmac postaje poligon za obuku vojnika, ročnika. Kao član Planinarskog društva Strmac, imao sam dozvolu za posjet, kretanje i kontrolu oko našeg planinarskog doma, koji je (kao i privatne vikendice) bio jako poharan i pokraden, i ako u ovom djelu Psunja nije bilo ratnih operacija.

Nakon iseljavanja vojske, devastirani objekti bolnice ostaju bez svoje osnovne namjene – prihvata i njegovanja bolesnika. Opća bolnica u Novoj Gradiški očito nije bila zainteresirana za taj ogromni prostor koga je sada trebalo uređivati i investirati mnogo novca da bude privedeno funkciji.

Osposobili su samo pogon za pranje rublja i posteljine. Sve ostalo prepušteno je propadanju. Sjećam se da je unutarnji prostor prizemlja bio godinama pretrpan neupotrebljivim krevetima, madracima, uništenim namještajem, televizorima, pokvarenim elektronskim aparatima za dijagnostiku i mjerenja koji su se možda mogli popraviti ali nije bilo potrebe, jer su stizali novi iz donacije. U razgovoru s čuvarem koji se brinuo o vodovodnim instalacijama i centralnom grijanju, čudili smo se da su mjerodavni zaboravili na postojanje ove nekada cijenjene i ugledne zdravstvene ustanove. Životno djelo Andrije Štampara počelo je padati u zaborav. Iz ležaona na gornjoj etaži stare zgrade nicalo je grmlje grabovine, a u predvečerje taj cijeli kompleks dijelova je bezživotno i sumorno.

I u sljedećim godinama ništa se nije mijenjalo, a onda se najednom pojavljuje neki nepoznati Red Milosrdne braće sv. Ivana od Boga iz Milana u Italiji, koji želi otkupiti bolnicu i uložiti golemu sumu novca da bi na temeljima stare, rekonstrukcijom ili obnovom izgradili najmoderniju psihijatrijsku ustanovu, sa crkvom, samostanom i svim pratećim objektima potrebnim za djelovanje i rad takve ustanove. Kasnije saznajem da je to specifičan, tzv. bolnički red unutar Katoličke crkve, koji se znatno razlikuje od ostalih redova u sastavu crkve (npr. franjevaca). Redovnici toga reda moraju uz teološku edukaciju završiti i neku od socijalno-medicinskih struka ili bar srednju medicinsku školu, a mnogi imaju diplome više medicine ili medicinskog fakulteta pa u svojim redovima imaju i liječnike interniste, kirurge, psihijatre, psihologe, neurologe, sociologe, higijeničare itd.

Visoko pozicionirani redovnik iz reda Milosrdne braće zadužen za izgradnju te umobolnice je prior Kristian Sinković, osoba velikih organizacionih sposobnosti, znanja i iskustva, ali s malo neobičnom biografijom za jednog redovnika. Mladenački san mu je bio zrakoplovstvo i sve što je vezano uz njega, a da ga ostvari upisuje tadašnju: "Vazduhoplovno-tehničku akademiju" koju uspješno završava i radi na aerodromu Rajlovac u odjelu radara. Oko 6 mjeseci kasnije boravi u Crnoj Gori, a zatim se vraća roditeljima u Zagreb i na nagovor prijatelja kreće dijametralno suprotnim putem, ulaskom u red Milosrdne braće.

Kod njih završava sociologiju i specijalizaciju zdravstvene ekonomije, te slijedećih godina sudjeluje u projektiranju, izgradnji i opremi niza medicinsko-zdravstvenih ustanova širom svijeta. Osnovni cilj Reda Milosrdne braće je socijalizacija i humanizacija zdravstva, što je bila i suština života i rada Andrije Štampara. Prema vlastitom priznanju fra Sinkovića, ni u jednoj od zemalja svijeta u kojima je organizirao gradnje medicinskih objekata, nije naišao na toliko apsurdnih problema i birokracije zbog dobivanja potrebnih dozvola i dokumenata raznih državnih institucija kao kod nas u Hrvatskoj. To je trajalo godinama i kočilo početak radova.

Priora Sinkovića upoznao sam tek pred završetak radova, a povezala nas je briga o psima koji su 3 godine vjerno čuvali gradilište. Čuvari sigurnosne službe smatrali su ih jako korisnim, jer na tom ogromnom prostoru pojedinac čuvar nije mogao (naročito noću) biti prisutan baš na svakom dijelu gradilišta ali su to mogli psi koji su svojim lajanjem upozoravali na prisutnost nepoželjne osobe. Nikada nikoga nisu ugrizli ili ozlijedili. Nisu bili lutalice, jer se godinama nisu ni udaljavali s toga područja. Obzirom da su čuvali imovinu Milosrdne braće, zakon kaže da su psi postali i njihovo vlasništvo uz obavezu cijepljenja, dehelmintiziranja i čipiranja, kao i hranjenja i brige o njima.

Zato sam zamolio priora Sinkovića da posveti više pažnje tim psima da ih zajedničkim snagama pokušamo zbrinutu i udomiti uz asocijaciju na ime Reda Milosrdne braće sv. Ivana od Boga. Bog je stvorio i životinje a milosrđe je osnovni postulat toga reda. Podsjetih ga i na zakon "O dobrobiti životinja" koji kaže da osobe koje koriste životinje u određenu svrhu, moraju poštovati i zakonska načela (čl. 36.).

Cijenjeni prior obećao je da će vidjeti što se može učiniti, ali nažalost nije učinio ništa, a psi (njih 4) su likvidirani (nagrade za trude nebo će im dati, mračnu jamu i vječiti mir). Neposredno prije svečanog otvaranja jednog psa je izvjesni gospodin Boro Vidošić namjerno, sadistički i pred svjedocima pregazio, a naša policija nije željela usprkos pravovremene prijave ni utvrdili da li je bio pijan (alkotest). Taj predmet je sada u MUP-u RH kao i u Saboru RH već više od dvije godine, ali nema pomaka. Ni Biskupska konferencija ne želi odgovoriti na moje uljudne primjedbe vezane uz opisane događaje i obraćanje prioru.

Neosporno je da su izgradili veličanstveni kompleks umobolnice u kojoj će naći zaposlenje i naši sugrađani. Cijeli obijekat je vrhunski opremljen videonadzorom, energijom solarnih ploča na krovovima zgrada itd., a postoje i aparature za dijagnostiku, liječenje i pomoć bolesnicima, što je zaista na svjetskom nivou. Ali mnogi poznanici, prijatelji, pa i posjetitelji bolnice pitaju se otkuda Milosrdnoj braći toliki milijuni. Dali se sve to moglo izvesti i jeftinije i skromnije. Pitanja je mnogo a odgovora malo. Poznati novinar Inoslav Bešker (akreditiran u Vatikanu) svojim člankom u Jutarnjem listu od 24. ožujka 2013. godine i u svojoj knjizi nastoji dati odgovor jer po njemu iza svega stoji Vatikanska banka (IOR) kao što je i iza Štamparove gradnje prve bolnice za TBC stajala Rockefellerova fondacija svojom donacijom od oko 2 milijuna dolara i za to doba stvorila najbolju i najopremljeniju bolnicu na Balkanu, a možda i u Europi.

Mene su moji vjeroučitelji učili skromnosti, poniznosti i odricanju, ali se to danas rijetko susreće i cijeni, a u ovoj gradnji nije bilo ni skromnosti ni odricanja. Moram još istaći da prigodom svečanog otvorenja, ni jedan od govornika nije ni riječju spomenuo i zasluge prof. dr. Andrije Štampara na čijim su temeljima njegovog rada i zalaganja milosrdna braća izgradila novu bolnicu "Sv. Rafaela".

I na kraju, svako odličje ima i naličje. Milosrdna braća kupila su postojeće zgrade i zemljište po povoljnoj cijeni u odnosu na njihovu tadašnju tržišnu vrijednost. Ne bih se upuštao u detalje ugovora ali zgrada tzv. željezničkog paviljona predstavljala je masivnu građevinu na 4 etaže, a izgrađena je 1937. kapitalom Jugoslavenskih željeznica zbog oporavka i liječenja slabašne i boležljive djece njihovih djelatnika. Kapaciteti postojeće bolnice na Strmcu nisu mogli zadovoljiti prihvat mnogobrojnih novih malih pacijenata kojima je trebala pomoć i liječenje. Ne zaboravimo da TBC bila tada opasna bolest koja je često završavala smrću, a i liječenje je bilo dugotrajno, besplatno uz stalne kontrole. Ta zgrada bila je dobro sačuvana i neoštećena, a milosrdna braća su je samo prilagodila novoj funkciji kao i većinu ostalih.

Usudio bih se reći da je prodaja bolnice na Strmcu stranom kapitalu možda bila velika pogreška. No, u zemlji gdje se gotovo sve prodaje, počevši od ispita na fakultetima, banaka, poduzeća, vojne i državne imovine, bivših rezidencija itd. nije me iznenadila ni prodaja – bolnice. Iznenadila me je samo činjenica da se tako lako odričemo onoga što smo dobili od naših predaka u naslijeđe a završava u vlasništvu stranaca. To baština je našeg puka, a bit će i oporuka, kako reče poznati književnik i pjesnik August Šenoa.

I mi smo bili sposobni da od postojećih zgrada stare bolnice na Strmcu napravimo (uz kredite), umobolnicu skromnijih razmjera (možda i starački dom), a one bi ostale naše vlasništvo, kao i dobit koju bi ostvarivali. Međutim mjerodavni pa i resorni ministar razmišljali su drugačije.

Kao prirodoslovac, žalim za mnogobrojnim stablima crnogorice i bjelogorice, koja su posječena zbog izgradnje parkirališnih prostora. Bio je to zločin nad prirodom nekadašnjeg područja bolnice i u tome se pretjeralo. No, u društvenom uređenju koje smo odabrali kotira, i jezuitska parola: "Cilj opravdava sredstva", a za ostvarivanje ciljeva prvenstveno treba novac. Milosrdna braća imala su ga i previše ali nisu imali volje da udome ona 4 psa čuvara njihovog gradilišta. Novac je postao posebno božanstvo koje često ide i iznad zakona.

Stari Latini rekoše: "IGNORANTIA LEGIS NON EXCUSAT" što u prijevodu znači: Podcjenjivanje zakona (božjih i ljudskih) nikoga ne opravdava. A naš narod kaže: "Živi bili pa vidjeli".

Mladen Vidaković
prof. biologije i biokemije u mirovini

Share
 
Povezani tekstovi :

» Priča o pivovari Lobe

Obitelj Lobe potječe iz Češke, a jedan od članova te brojne obitelji doseljava početkom 19. stoljeća u Slavonsku Požegu s namjerom da proširi obiteljsku tradiciju proizvodnje piva i u ovom dijelu Austro-ugarske monarhije.Najpoznatiji potomak...

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba