Priča o pivovari Lobe PDF Ispis E-mail
Autor Mladen Vidaković   
12. rujna 2014.

Dragutin LobeObitelj Lobe potječe iz Češke, a jedan od članova te brojne obitelji doseljava početkom 19. stoljeća u Slavonsku Požegu s namjerom da proširi obiteljsku tradiciju proizvodnje piva i u ovom dijelu Austro-ugarske monarhije.

Najpoznatiji potomak ove ugledne obitelji, Dragutin Lobe mlađi (1833. – 1924.), koga su zvali Karlo (za razliku od oca, također Dragutina), dolazi 1851. kao osamnaestogodišnji mladić u Novu Gradišku i otvara skroman pogon za proizvodnju piva, koji će kroz decenije prerasti, za tadašnje doba, u modernu pivovaru s parnim kotlovima i strojevima.

Dragutin se marljivim radom i štedljivosti postepeno pretvara u uglednog veleindustrijalca čije se pivo prodaje i u Beču i Budimpešti, i kvalitetom konkurira i češkim proizvođačima. Osim što uspješno vodi pivovaru, zaslužan je i za gospodarski razvitak Nove Gradiške. Uz pomoć nekoliko Gradiščana, Dragutin i supruga Paulina osnivaju 1872. godine prvu bankarsku instituciju pod nazivom PUČKA NOVOGRADIŠKA ŠTEDIONICA koja raspolaže velikim kapitalom, a glavni dioničari su supružnici Lobe. Iz toga kapitala izgrađen je hotel ERZHERZOG CARL koji je nakon propasti Austro-ugarske nazvan GRAND HOTEL. Nalazio se na mjestu današnje OŠ "Ljudevit Gaj" i naslanjao se na ulaz u pivovaru.

Lobe je bio glavni akcionar pri uvođenju električne rasvjete i asfaltiranja nogostupa i prijelaza na ulicama Nove Gradiške. Formirao je i kultivirao čuveni Lobin park koje je, nažalost, zbog neznanja i neshvaćanja značaja takvog objekta za budućnost, uništen od strane nekih općinskih moćnika, pedesetih godina prošlog stoljeća.

Bio je poznat i kao dobrotvor i mecena svih društava, kao i sirotinje.

Dočekao je duboku starost i umro 1924. godine u 91. godini života. Imao je četvero djece (tri sina i kćer). Sposobnost i volju da preuzme upravljanje pivovarom pokazao je sin Miroslav, koji je u proizvodnju uložio znanje i kapital obitelji. Njegovim zalaganjem pivovara je još više napredovala i donosila veliku dobit. Naročito je pazio da održi kvalitetu. Odlikovao se jednostavnošću i pristupačnošću. Vanjštinom se nije mnogo razlikovao od svojih radnika. Živio je skromno, a smisao života bio mu je unapređenje proizvodnje i organizacija prodaje, te ulaganja u transport i skladišta. Iako je iskreno volio jednu djevojku koja je stanovala u susjedstvu i kojoj je sagradio i kuću u blizini pivovare, nje se ženio niti imao potomaka. Njegova braća, dr. Rikard i Maks dugo su se skitali po svijetu živeći više od dobiti pivovare nego od svoga rada, a u Novu Gradišku su dolazili povremeno. Najmlađi, dr. Rikard (1874. – 1928.) umro je u 54. godini u jednom sanatoriju kod Beča.

Moj pokojni djed, g. Emil Djaković, radio je u pivovari Lobe pune 44 godine. Bolje rečeno, od početka 20. stoljeća pa do propasti pivovare. Vršio je funkciju poslovođe i blagajnika, a po potrebi je zamjenjivao i vlasnike Dragutina i Miroslava Lobea. Zaista je bio osoba velikog povjerenja s provjerenom odanosti prema firmi i njenim vlasnicima. Baka mu je znala reći: Emile, ti više voliš služiti Lobi, nego sebi i svojoj obitelji.

Zanimljiva, je u vezi s povjerenjem, slijedeća istinita zgoda. Dragutin pl. Lobe patio je po stare dane od zaboravnosti. Iako je poslovanje pivovarom preuzeo sin Miroslav, otac Dragutin je još uvijek želio biti glavni šef. Namjesto cara Franje Josipa, koga nije podnosio, na zidu njegove kancelarije visile su slike njegove žene Pauline i njega. Svaka sa tamnosmeđim izrezbarenim okvirom.

I jednog dana, nakon što mu je blagajnik gosp. Djaković predao obračun poslovanja i gotovinu, stari je šef potpisao preuzimanje novca, a zatim ostavši sam skinuo svoju sliku i pažljivo odlijepio karton na poleđini i u unutrašnjost
ubacio nekoliko papirnatih novčanica od 1000 kruna. Karton je ponovno zalijepio na poleđinu okvira i vratio sliku na zid. Ali vrag mu nije dao mira, skine i sliku svoje žene, te i s njom ponovi cijelu operaciju sakrivanja novca pa i nju objesi natrag na zid. Ne mogu ulaziti u motive zbog čega je to učinio. Stari ljudi postaju štedljivi i škrti pa si je tim činom možda želio osigurati dopunsku štednju, a možda je sakrio novac bojeći se da ga jedan od sinova ne potroši uzalud. Kako bilo da bilo, problem je nastao zbog toga što se kod slijedećeg obračuna poslovanja pojavio manjak veće sume novca, i sin Miroslav poveo je istragu, a glavni osumnjičenik bio je blagajnik Djaković. Ali on je imao dokaz da je novac predao starom šefu Dragutinu pl. Lobeu, a za koje je on potpisao. Čak se sjetio i potvrdio da ga je primio, ali se nije mogao sjetiti gdje ga je zametnuo. Ta neugodna situacija trajala je danima i mjesecima sve dok Miroslav Lobe nije zamolio blagajnika Djakovića da zajednički analiziraju što je sve otac Dragutin radio nakon što je primio novac i potpisao izvještaj o poslovanju. G. Emil Djaković dugo je razmišljao i sjeti se da je u prolazu kroz otvoreni prozor vidio starog šefa kako briše prašinu sa slika. Ali star je i čudno je da bi se on penjao na stolac zbog prašine. Tog trena Miroslavu Lobeu bilo je sve jasno. Bar je on najbolje poznavao svoga oca. Brzo je skinuo obje slike i zamolio svoga blagajnika da zajednički otvore poleđinu slike. I novac je konačno nađen. Ali oba učesnika ovog otkrića su se međusobno dogovorili da u svakoj slici ostave po jednu novčanicu i vrate sve u prvobitno stanje i o tome šute. Mislili su da će se tata Dragutin ipak sjetiti što je smjestio u slike. Prolazile su godine, prošao i Svjetski rat, a u novoj državi SHS novčanice su izgubile i vrijednost. Umro je pl. Lobe, ali slike nitko nije dirao. Tek neposredno pred svoju smrt, Miroslav Lobe je zamolio moga djeda Emila Djakovića da skine obje slike i sačuva ih kao uspomenu na svoga šefa zbog koga je bio nepravedno osumnjičen za manjak novca, Ja sam ih naslijedio i ovom prilikom ih objavljujem.

Kao dugogodišnji djelatnik pivovare, djed Emil besplatno je dobivao tzv. TREBER. To je njemačka riječ (der Treber), a znači trop, tj. kominu. Bio je tražena roba i seljaci, naročito iz Prvče, dolazili su zaprežnim kolima i buradi po treber i, plativši pri tome nekakvu bagatelnu cijenu, odvozili ga kući kao kvalitetnu hranu za svinje. Kako bih bio od neke koristi, imao sam zadaću da na tačkama, a nekad i kolicima, dovezem svaki drugi dan dvije kante trebera jer je djed po pravilu hranio par svinja.

Da bi čitatelj bolje shvatio što je treber, treba poznavati proizvodnju piva, pa ću je ukratko opisati. Pivo se proizvodi od slada i vode uz pomoć pivarskog kvasca i hmelja. Slad je proklijali ječam. Za vrijeme klijanja stvara se enzim DI-ASTAZA, koji pretvara škrob iz ječma u maltozu i dekstrin. Klijanje se naglo prekida sušenjem na povišenoj temperaturi. Zatim se slad samelje i kuha s vodom na temperaturi od oko 70ºC. Utjecajem diastaze i topline škrob se nastavlja razgrađivati i nastaje slatko pivo, kome se dodaje hmelj i dalje kuha pa pivo dobiva gorak okus, prijatnu aromu i ne kvari se. Za vrijeme kuhanja, hmelj i bjelančevine ga zgrušaju pa se tekućina odvoji od taloga. Tekućina se ohladi i doda joj se posebno priređen pivski kvasac, te nastaje alkoholno vrenje. Dakle, TREBER je preostali talog ječma nakon obrade slada.

Odlazeći često po treber, susretao sam u pivovari razne ljude koji su dovozili prazne posude a odvozili pune. Volio sam promatrati to komešanje i vrevu kao na vašaru i slušati razgovore starijih.

Toga dana uočio sam samo nekoliko kola od kojih jedna nisu imala konjsku zapregu već su u njih upregli par volova. Simpatičan i dobroćudan stariji seljak istovarivao je kante i prenosio ih do mjesta za punjenje treberom i kad i ih je napunio zapita jednog čovjeka u radnom odijelu koji je prolazio dvorištem, bi li mu pomogao da ih prenese do kola. Ovaj mu je svesrdno pomogao ne samo da ih prenese, nego i da ih natovari na kola i zajednički zavežu užetom da se na cesti ne prevrnu. Kad su završili posao, zapita ga seljak, ne znajući s kim razgovara, koliko će to koštati. Pomagač se nasmiješi i reče: Ništa to neće koštati, danas smo odlučili da ne naplaćujemo. Seljak se začudi počne objašnjavati da je nedavno doselio u Prvču jer je naslijedio komad zemlje oranice. Reče da živi kao samac jer mu je žena umrla. Nema tko da mi kuha pa nema ni mnogo ostataka hrane, a hranim četvero prasadi. Morat ću često dolaziti ovamo po treber. Volio bih razgovarati sa šefom pivovare, da mu se zahvalim ako mogu da mu vratim dobrotu dobrotom. Da li znate gdje da ga nađem? Ne trebate ga tražiti, ovdje je pred vama. Ja sam taj šef.


Stambena zgrada obitelji Lobe s ulazom u pivovaru. Uredovne prostorije (kancelarije) bile su istoj zgradi s dvorišne strane. Žene na ulazu čekaju podjelu TREBERA za prehranu svinja. Velika jednokatnica je hotel "Erzherzog Carl", kasnije nazvan "Grand Hotel". Snimak je naklada knjižare M. Mlađena.

Seljak je bio jako iznenađen; zar vlasnik pivovare pomaže njemu da natovari tolike posude s treberom koji mu još i poklanja. Vidjelo se na njegovu licu da mu je užasno neprijatno. No, šef ga je potapšao po ramenu i rekao: Dođite kad god vam zatreba i ne morate plaćati.

Sve sam to gledao i slušao i za mene dječaka, Miroslav Lobe je postao primjer čovjekoljublja, a cijeli događaj mi je ostao u trajnom sjećanju. Dobro je činiti dobro.

Dvije godine kasnije Miroslav pl. Lobe umire, 26. siječnja 1939., u 78 godini života. Nekoliko mjeseci prije smrti zamolio je svoga vjernoga suradnika Emila Djakovića da zajednički pokušaju formirati konzorcij (zadrugu) od nekolicine poštenih seljaka i građana koji bi, kao upravno i nadzorno tijelo, trebali voditi brigu o daljnjem prosperitetu pivovare. Sa svoje strane predložio je 9 osoba među kojima i onog seljaka kome je pomogao natovariti posude s treberom i s kojim je ostao prijatelj. Emila Djakovića je, kao najiskusnijeg djelatnika, koji poznaje sve segmente proizvodnje, skladištenja, prijevoza i prodaje, postavio za predsjednika uprave koji će podnositi izvještaje i prijedloge, a upravno tijelo će odlučivati, ali i biti nadzirano u svome djelovanju. Siguran sam da nije loše razmišljao.


Hotel, gostionica i pivnica "Erzherzog Carl" koji je nakon propasti austo-ugarske monarhije nazvan "Grand Hotel" izgrađen je kapitalom pivovare Lobe a služio je prvenstveno promidžbi potrošnje Ožujskog piva.

U poziciji kada je i uviđao da nema dostojnog nasljednika među rodbinom, rješenje je vidio u formiranju zadruge s osnovnim ciljem: čuvanje i unapređivanje pivovare.

Nažalost, moj djed, g. Emil Djaković, nije tako mislio. Smatrao je da pivovaru treba oporukom ostaviti svojim nećakinjama i rodbini, koji su živjeli u Osijeku. Znao je da oni nisu sposobni voditi tako složeni posao. No, oni su bili rod rođeni, a djed Emil je poštivao tradiciju da se imetak ostavlja nekome iz obitelji, a pošto obitelji nije više bilo, onda rodbini. I uspio je nagovoriti svoga šefa da odustane od stvaranje zadruge.

Nakon smrti Miroslava pl. Lobe pivovara još nekoliko godina dobro posluje. Ožujsko pivo bilo je na glasu po kvaliteti. II. svjetski rat bjesni Europom, a stiže i do nas. Vremena postaju nesigurna i nepredvidiva, a nasljednici sklapaju ugovor sa Zagrebačkom pivovarom i Tvornicom slada o iznajmljivanju pogona novogradiške pivovare, pa 20. travnja 1940. ovdašnja Lobina pivovara postaje podružnica ili filijala Zagrebačke pivovare, da bi krajem 1943. – odnosno početkom 1944. godine definitivno prestala s radom.

Zagrebačka pivovara je postepeno počela demontirati kotlove i strojeve i u etapama prevoziti ih u Zagreb. Tadašnje rukovodstvo općine moglo je dekretom spriječiti otuđivanje strojeva i uređaja i narediti da pivovara ostane i dalje podružnica Zagrebačke pivovare. Nažalost za to nije bilo dobre volje i odlučnosti da se to pokrene i ostvari. I ratne operacije na ovom području znatno su doprinijele propasti ove poznate i ugledne pivovare.
Nećakinje, kao nasljednice poklonile su još 1942. godine Lobin park gradu Nova Gradiška, koji je u znak zahvalnosti za taj čin postavio na zid ulaza u park mramornu ploču koja obilježava datum poklona. Ploča je uništena namjerno 1948., a nekoliko godina kasnije uništen je i cijeli park da bi se izgradilo nogometno igralište. Bio je to zločin nad prirodom urbane sredine.

Tada su zatrpana zemljom i 4 velika arteška bunara, svaki promjera 6 metara koji su pogone pivovare opskrbljivali vodom.

Nova komunistička vlast nacionalizira preostalu imovinu i zgrade obitelji Lobe, a početkom pedesetih godina pristupa se rušenju svih zgrada i objekata koji su pripadali pivovari, da bi se kasnije izgradila Osnovna škola "Ljudevita Gaja".

Tada je srušena i stambena zgrada u kojoj je obitelj Lobe živjela i poslovala, a u sastavu te kuće bio je i glavni ulaz u pivovaru na koji se nadovezala velika jednokatna građevina prvog hotela i pivnice Nove Gradiške (vidi sliku).
Činjenica je da se škola mogla sagraditi na velikoj prostranoj obližnjoj površini s druge (sjevernoistočne) strane potoka gdje su 11 godina kasnije projektirali i sagradili stazu za CARTING utrke malih automobila koja nikada nije bila dovoljno iskorištena. Tada bi izvorne građevine pivovare vezane uz povijest našega grada ostale pošteđene. Ali novu gradsku vlast nije zanimalo očuvanje kulturne baštine našega zavičaja. Imperativ je bio rušiti staro da bi gradili novo. Možda je ta parola u tome vremenskom razdoblju imala svoje opravdanje., ali budućnost je uvijek bila i bit će teško predvidiva. Da su nekim slučajem pivovara i njeni arteški bunari ostali sačuvani to bi bio preporod za današnje gospodarstvo i privredu našega grada.

I na kraju, od onoga velebnog zdanja pivovare Lobe, njenog Ožujskog piva i pratećih objekata ostaše samo – sjećanja i uspomene.

Mladen Vidaković
prof. biologije i kemije u mirovini

Share
 
Povezani tekstovi :

» O bolnici na Strmcu

Moj susret s akademikom prof. dr. Andrijom Štamparom i prilozi novoj povijesti zdravstva našega zavičaja Početkom ljeta, te davne 1954. godine šetao sam šumskom cestom od hotela Strmac prema Sanatoriju za dječji TBC sa svojim poznanikom iz...

 

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba