Caro diario - 107 PDF Ispis E-mail
Autor prof. Ante Gradiška   
03. listopada 2014.

SMRT NARODU - SLOBODA KAPITALIZMU
Nastavak: "Prilozi za rječnik (neo)ideološke pornografije

"GREGOROVA" REVOLUCIJA

Više se i ne sjećam značenja tih nekoliko TV-reklama, koje radi jedna od bezbrojnih privatnih "tele-"kompanija (gdje su ona lijepa PTT-vremena, s fiksnim telefonom kao jednim od kućnih ukrasa?), a u kojima je "glavni junak" valjda ovan (sudeći po imenu koje su mu nadjenuli), ali ćemo ga u nastavku nazivati "crnom ovcom", i to u doslovnom smislu. Whatever, u jednoj od tih reklama (koja je, čini mi se, najduže trajala), pojavljuje se i riječ "revolucija", napisana velikom slovima u tri reda (REV/OLUC/IJA).

Kakva je, dakle, ta "Gregorova revolucija"? Prije svega, ne zaboravimo da naša "crna ovca" predstavlja tajkuna okruženog svojim vjernim suradnicima/-ama – okruženja koje od revolucije – kako kaže prastara uzrečica – "bježi k’o vrag od tamjana" (u hodu mi pade na pamet: možda nikom u europskoj povijesti, uključujući čak komuniste i naciste, nije tamjan tako smrdio kao današnjoj zapadnoj demokraturi – šifra histerično "glasovanje PROTIV" u Hrvatskoj, gotovo istovremeno dok u Srbiji, očigledno imunoj na takav tip indoktrinacije, vlast provodi pomno isplanirani udar na organizirani kriminal!).

Ako se sada prisjetimo i razvidne činjenice da su TV-reklame i spotovi bitne sastavnice modernog fenomena koji se zove "konzumerizam" (vidjeti pod "Kako je KONZUMERIZAM uništio Božić"), suočeni smo s intrigantnom činjenicom da je pojam "revolucija" ovdje potpuno ispražnjen od svog pravog značenja i time učinjen – kako kažu Indijanci u romanima Karla May – "neškodljivim" (vidjeti pod "Revolucija 1848. i Hrvati").

Evo, konačno, i definicije pojma "revolucija" iz šestog sveska ELZ, dovršenog pred TOČNO pola stoljeća (16. studenog 1963 – upravo na taj datum pišem ovaj koncept!). Kao i kod pojma "demokracija", u citatu smo izostavili pridjeve "socijalistički, komunistički" i dobili ovo:

"REVOLUCIJA (...), sveukupnost historijskih zbivanja koja dovode do temeljne, korjenite promjene određenog društva, do smjene starog, natražnog, novim, progresivnim; prijelomno razdoblje koje je karakterizirano najčešće oružanim obaranjem preživjelog poretka i kvalitativnom izmjenom društva... Karakter i historijski smisao pojedinih revolucija određen je društvenim i materijalnim proturječnostima koje one rješavaju, njihovimbitnim socijalnim zadacima i ciljevima. Revolucije nisu stihijski procesi ... već u njima odlučnu ulogu ima svjesna djelatnost ljudi, njihova revolucionarna zrelost i spremnost da se bore za ostvarenje određenog cilja... Osnovni uvjeti revolucije nalaze se prije svega u nužnosti izmjene odnosa u proizvodnji, nužnosti koja se u samom krilu staroga društva nameće na određenom stupnju razvitka njegovih proizvodnih snaga... Jedini zbiljski pristup suvremenom zbivanju, koji omogućuje kako dopiranje do njegova korijena tako i primjereno prilaženje njemu, jest revolucionarno stajalište. Nikakva puka kontemplacija krize suvremenog svijeta, bez težnje za njegovom izmjenom, ne može pružiti oslonac za potpuno razumijevanje same te krize..." (Posljednju rečenicu, koja je danas ne samo "pitanje svih pitanja", već i pitanje opstanka izrabljivanih radnika, podebljao A.G.)

(Zbog tehničkih razloga – dva zadnja pojma pod slovom F morala su biti naknadno uvrštena u "Priloge…")

FORZA dei FORCONI

Prema otprilike pola stoljeća starom talijansko-hrvatskom Jernejevom rječniku, imenica u jednini, IL FORCONE, na hrvatskom znači "(trozube) vile (za gnoj)". Talijanski izraz u množini, I FORCONI, na koji sam naišao u nekoliko uzastopnih brojeva milanskoga dnevnika "Il Giornale" s kraja prošle godine, očito se odnosi na u to vrijeme učestale socijalne prosvjede diljem Italije. Izvorno značenje talijanske imenice FORCONE/FORCONI, kao naziv za poljoprivrednu alatku, samo naizgled nema nikakve veze s demonstracijama i povodom koji ih je izazvao – u prenesenom značenju, i stajsko gnojivo vile koje ga premeću prizivaju ono što izražava crnogorska uzrečica "na ljutu ranu ljuta trava".

Čak i "IL Giornale", jedini dostupan mi izvor koji se bavi fenomenom I FORCONI, a koji je bio vrlo kritičan prema radničkim prosvjedima dok je na vlasti bio njegov mentor Berlusconi, mijenja odnos prema demonstracijama socijalno ugroženog stanovništva. Tako urednik tjednika, Alesandro Sallusti, inače deklarirani "berlusconijevac", naglašava kako je to bio "protest očajnih Talijana, dok vlada šuti". Posebno su indikativne prve tri rečenice se Salustijeva teksta:"Oni nemaju stranačke postere, ali imaju lica koja pokazuju bez straha, s mnogo bijesa, ali i s dostojanstvom. Oni su poljoprivrednici, prijevoznici, nezaposleni radnici, mali poduzetnici" (Budući da je vjerojatno ogromnoj većini hrvatskih čitatelja to nepoznato, jedino sam u talijanskim tiskovinama – za razliku od njemačkog tjednika "Spiegel" i austrijskih /"Profil", "Format"/, ali i od hrvatskih tiskovina – u talijanskim novinama barem 5-6 puta naišao na napise o samoubojstvu malih poduzetnika) "Porezi, ovrhe, otpuštanje s posla – to ih je počelo izluđivati…" (a što bi tek mi u Hrvatskoj rekli!)

Međutim, iako u "Il Giornaleu" od 16. Prosinca Magdi Cristiano Allam (koji je pred tri godine odbacio islam i postao gorljivi katolik) s punim pravom proširuje kontekst Sallustijeve osude na EU i njezine nalogodavce (naslov "Bijes naroda je legitiman" i podnaslov "I FORCONI izražavaju ogorčenost Talijana prema diktaturi EU i banaka kojima ona služi i banaka kojima ona služi", u kontekstu kojim se ovdje bavimo iznimno je bitno što se milanski dnevnici sustavno bave problemom infiltracije drogiranih huligana među prosvjednike (0vo ćemo dodatno obraditi u odrednici – u skladu s izrazima iz prologa "Dunda Maroja" – pod naslovom "Prosvjedi nazbilj – prosvjedi nahvao"). Upravo zato ćemo ovaj prilog završiti s dva iznimno znakovita detalja koje iznosi "Il Giornale" od 13. prosinca.

Naime, uz članak koji potpisuje Massimo Malpica, uz tekst ide i slika koja bi – ali vjerojatno samo uz Božju pomoć! – mogla značiti "kopernikanski obrat" u temi kojom se bavimo. Naime, na prosvjedima u Torinu od 12. prosinca mnogi su policajci, nakon razgovora s miroljubivim prosvjednicima, skinuli kacige i prijateljski se rukovali s njima, pri čemu je jedan karabinjer izjavio: "Ovom gestom željeli smo izraziti našu bliskost s ljudima koji su iz očajanja izišli na ulicu – očajanja koje i mi, kao građani ove zemlje, često osjećamo". A jedan drugi, mlađi policajac je rekao:: "Pred nama su se našli ljudi koji su izražavali iskreno nezadovoljstvo – a mi smo se osjećali dijelom tog nezadovoljstva i naroda koji ga osjeća".

Iz svega ovoga ne može se, nažalost, očekivati "šećer (koji) dolazi na kraju", već samo jad i čemer – a što drugo? Naime, na trećoj stranici "Il Giornalea" od 13. prosinca ide i slika na kojoj mlada prosvjednica ljubi prozirni štitnik za lice policajca pred njom. Tekst ispod slike je ovaj: "Mlada prosvjednica Nina de Ciffre je optužena za SEKSUALNO NASILJE (violenza sessuale) i nedolično ponašanje prema državnom službeniku time što je 17. studenoga poljubila rub prozirnog produžetka kacige jednog policajca, a što se može shvatiti kao provokativna gesta." (završen citat)

Budući da današnja zapadna demokratura JEST dotakla dno dna, često me kopkalo bi li se moglo odrediti najdublji dio tog dna. I evo ga – upravo smo ga pronašli! Može li se zamisliti išta ljudskije, emotivnije, nevinije od tog bezazlenog dodira usnama, kojim mlada ljepuškasta djevojka (drogirana huliganka bi se sasvim drukčije ponašala!!) poručuje svim policajcima svijeta: "Nismo došli ovdje iz obijesti, da nas tučete ili da mi tučemo vas – i vama i nama neprijatelj je isti, vi biste morali i nas i sebe braniti od njih, a ne njih od nas!!" I dok se arogantni aktivisti istospolnih zajednica trijumfalno valjaju i žvale po ulicama, sigurni u to da ih policija, po nalogu EU-moćnika, MORA štititi, bezazleni cjelov ljupke Talijanke, lišen čak i fizičkoga dodira s mladim policajcem, proglašava se – čujte i počujte! – "seksualnim nasiljem". Prisjetimo se na kraju i NJIHOVE do iznemoglosti ponavljane mantre, "govora mržnje" – kud ćeš većega govora mržnje (bez navodnika!) od ovoga?!

FUNNY FAMILIAR FORGOTTEN FEELINGS

Kad sam se u jesen 1967. godine vratio s "odsluženja vojnog roka" u tadašnjem Titogradu, najveći glazbeni hit bila je sentimentalna balada "Green green grass of home" Toma Jonesa. Inače, tadašnji rani rock danas se doima, u usporedbi s raznim heavy metal i sličnim arlaukanjima, gotovo poput klapskih napjeva. "Zelena trava doma mog" bila je najpopularnija pjesma u repertoaru tada kultnog engleskog pjevača, a od ostalih njegovih hitova po "sentiš" ugođaju najsličnija mu je skladba "Stari zaboravljeni obiteljski osjećaji" (Funny familiar forgotten feelings).

Iako se već i u to doba osjećaj odanosti prema moralnim obiteljskim vrijednostima počeo držati zastarjelim i "malograđanskim" – danas, kad se neki od nas tih vrijednosti s neskrivenom nostalgijom (vidjeti pod "Operacija ‘nostalgija’" sjećamo, on je doslovno popljuvan! Sviđalo se ovo nekom ili ne, ali ti "smiješni zaboravljeni obiteljski osjećaji" najdulje su odolijevali teroru nečega što su tada bili tek zloguki nagovještaji danas trijumfalno raspomamljenog sekularnog fundamentalizma nigdje drugdje nego u komunističkim zemljama. Izgleda da su tada neki umniji ideolozi i apologeti komunizma opravdano vjerovali da će "klasnog neprijatelja" najlakše pobijediti prihvaćanjem moralnih vrijednosti koje je on (nakon danas ideološki fetišiziranog "68-aškog pokreta" i eksplozije "anarhoterorizma" sredinom 70-ih godina) tako bahato odbacio i utkati ih u koncept "socijalizma s ljudskim likom". To se, međutim, definitivno pokazalo kao "nemoguća misija": em se komunistički pokret do svoje danas definitivne propasti (današnji "socioliberali" su klijentelistički mediokriteti i poslušna služinčad krupnog kapitala i sekularnog fundamentalizma) nije uspio osloboditi slabosti koje su mu bile i ostale inherentne, em je kapitalizam već tada svojom moralnom truleži kontaminirao živote svojih podanika, koji će razdragano prigrliti ono što će se ubrzo iskazati kao kapitalizam s neljudskim likom, a što će papa Benedikt mudro detektirati kao "diktaturu relativizma".

Zanimljivo je da je takvoj diktaturi od svih komunističkih zemalja najprije podlegla bivša Jugoslavija, a primjer od pred 38 godina to zorno pokazuje. Te je godine, naime, u Zagrebu održan tzv. GEFF (festival istraživačkog i eksperimentalnog filma), koji je zapravo bio nekakva "crna misa" narastajućeg europskog nihilizma, doslovno nezamislivog u tadašnjim zemljama Istočnog bloka. Selektor festivala, beogradski filmski teoretičar Dušan Stojanović, ovako je definirao osnovnu temu festivala: "…Shvatio sam da je nužno da se ovde odbaci bilo koje od ustaljenih merila, uključujući i merila dobrog ukusa… Ako je festival za bilo koji deo publike šok, on je samo to mogao i da bude – izazov i šok u odnosu na sve važeće kriterije, pre svega na estetiku i dobar ukus. Estetika je naprosto jedan vid življenja, kao što je antiestetičnost vid življenja… Ovaj je GEFF izvan estetičkih kategorija, što znači da podrazumeva umetničko, ali i da uključuje antiumetničko, jednostavno zato da bi svojom drskošću, svojim izazivanjem, pa čak i svojim atakom na sve, proširio krug sopstvene antikonvencionalnosti… (objavljeno u već odavno nepostojećem zagrebačkom časopisu "Filmska kultura" br. 72, god,. 1976).

Počnimo s kraja ovog doista gadljivoga citata – što se tiče bilo čije "sopstvene antikonvencionalnosti", jedan drugi beogradski filmski (i ini) teoretičar, Bogdan Tirnanić, u jednom je širem kontekstu duhovito zaključio da je "antikonvencija tek puka konvencija s negativnim predznakom". Upravo zato Stojanovićevu gomilu pretencioznih blezgarija nikako ne bi trebalo zanemariti. To je zapravo bio početak kraja! Bio je to prvi korak prema "uništenju duha", koje je tih godina proročanski najavljivao Tirnanić, mudro zaključujući kako je to uništenje već tada "postalo globalni proces u koji se uključuje sve veći broj ljudi, poslušno zauzimajući mesta pred plinskim komorama duha…"

Slavodobitno razmetanje Stojanovića razornim nihilizmom GEFF-a dobilo je u međuvremenu nove, sve zlokobnije konotacije. Ako je mezimče beogradskog filmologa bilo "šok … pre svega na estetiku i dobar ukus", kontekst ovak zadanoga beščašća danas poprima stravične razmjere. Jer kontekst takvog bezobzirnog šoka ne potire više samo estetiku kao samo "jedan vid življenja" (prema kojem autor iskazuje neskriveni prezir), već se takav šok danas neskriveno i nekažnjeno proširuje na socijalnu pravdu, pravo na rad, osobni i javni moral – sve ono što današnja EU-demokratura, ponizna sluškinja tržišta kapitala nesmiljeno gazi. I – na samom kraju – što na ovakvom smetištu civilizacije imaju tražiti "funny forgotten familiar feelings"!!

Share
 
Povezani tekstovi :

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.Zašto smo ova tri pojma stavili pod „zajednički nazivnik“? Jednostavno zato jer je diskurs o njima – čak i u najsažetijoj formi – nužno toliko opširan da podrazumijeva otprilike...

» Caro diario - 125

(UVODNA  NAPOMENA: Stjecajem određenih „tehničkih“ okolnosti nastavak odrednice „Metajezik neokapitalizma i sekularnog fundamentalizma“ /CAJTuNG 123/, kao i odrednice naslovljene „Monti monta sulla montagna“ /CAJTuNG 124/ nisu...

» Caro diario - 124

MAMA EUROPA - MAMA TINAOtprilike sredinom siječnja naišao sam na regionalnom TV-programu na dokumentarni film mlade slovenske redateljice, pod naslovom „Mama Europa“. Pred 2-3 godine gledao sam i njezin, također dokumentarni, film naslovljen...

» Caro diario - 123

MANIFEST  KOMUNISTIČKE  PARTIJEPojam iz naslova, danas poznat pod skraćenim nazivom „Komunistički manifest“ napisali su Marx i Engels krajem 1847. godine, a objavljen je u veljači u Londonu sljedeće godine. Prema navodima iz petog sveska...

» Caro diario - 122

LIJEVI   CENTAR  (nastavak)Stjecajem okolnosti, u razmaku između dva broja CAJTuNGa, onog prošlog, u kojem je objavljen i moj prilog „LIJEVI  CENTAR (centrodestra) i ovoga koji upravo čitate, u Hrvatskoj je došlo do turbulentne političke...

» Caro diario - 121

LIBERALIZAM  PO  NILSU  MIKMARU  (nastavak)éAko se sjećate, na samom kraju našeg teksta smo rekli (otprilike) da je nužno uzeti predah od raščlambe Minkmarovih ideoloških nebuloza i nastaviti je sljedeći put. Prisjetimo se i toga da je...

» Caro diario - 120

LIBERALIZAM  po Nilsu  Minkmaru (ili NEOLIBERALIZAM)(Stjecajem okolnosti, upravo u vrijeme kad smo u „Prilozima…“ došli do drugog pojma pod slovom L naišao sam u „Spiegelu“ od 12. ožujka na članak Nilsa Minkmara, odnedavno nažalost...

» Caro diario - 118

KAKO JE NESTAO "HRVATSKI RADIŠA"?Pojam "Hrvatski radiša" nisam obradio pod slovom H iz jednostavnog razloga zato jer sam o tome napisao osvrt u "Zadarskom listu" još 7. kolovoza pretprošle godine, pa sam nastojao izbjeći da dva puta pišem o...

» Caro diario - 117

GAY PRIDE NA SOVJETSKI NAČIN (humoreska)(Kao što ste i sami primijetili, počesto mi se u ovim "Prilozima..." događa da namjerno prekinem abecedni niz da bih ubacio temu koja mi se čini zanimljivijom – a posebno aktualnijim od one koja slijedi...

» Caro diario - 116

"JUGOPLASTIKA" (ne samo košarka)Stjecajem okolnosti, prilog o košarkaškom klubu iz Splita koji je pod imenom "Jugoplastika" 80-ih godina bio jedna od najboljih momčadi u Europi (a danas, pod imenom "Split" – što joj je bilo izvorno ime –...

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba