Caro diario - 124 PDF Ispis E-mail
Autor prof. Ante Gradiška   
03. ožujka 2017.

MAMA EUROPA - MAMA TINA

Otprilike sredinom siječnja naišao sam na regionalnom TV-programu na dokumentarni film mlade slovenske redateljice, pod naslovom „Mama Europa“. Pred 2-3 godine gledao sam i njezin, također dokumentarni, film naslovljen „Bake socijalizma“ (njezino ime mi je inače nepoznato, jer sam oba puta propustio gledati film od početka), drugi dio kojega se odvija u Kubi, a iz kojega je vidljiva njezina naklonost prema kubanskoj revoluciji i Fidelu Castru. Budući da nas u kontekstu koji upravo izlažemo zanima samo naslov autoričina drugog filma („Mama Europa“), ovdje se nećemo baviti raščlambom tragikomične mržnje prema ionako rahmetli komunizmu, koja u Hrvatskoj ima naznake reistentne epidemije, već isključivo, i to u samo u dvije rečenice (ovoj i u onoj koja slijedi) političkim stavom mlade redateljice. Iako autorica i u „Mami Europi“ iskazuje „rokerski“ 68-ski afirmativni stav prema socijalizmu kao politički poželjnoj ideologiji, ovdje nas zanimaju isključivo konotacije koje se mogu iščitati iz naslova filma. I to zato jer se njezin film pojavio u vrijeme kada je „mama“ iz naslova, koju autor ovih redaka odnedavno naziva izričito EU-nedemokracijom (umjesto ranijeg eufemizma „EU-demokratura“), definitivno postala zločesta maćeha iz bajke.

A tko nam je pak „mama Tina“? U jednoj od svojih lucidnih i mahom duhovitih kratkih kolumni na prvoj stranci tjednika Il Giornale iz Milana Marcello Veneziani, nedvojbeno jedan od najboljih političkih analitičara desne političke provenijencije u Europi, složio je žensko ime zločeste (kako ćemo uskoro vidjeti) mame od početnih slova izraza There is no alternative. Izraz je to koji danas gotovo da nije nužno prevoditi s engleskog („nema alternative“), jer stroga mama na čelu EU-antidemokracije rabi u tom smislu – i to prečesto – njemački izraz alternativelos), a koji je podanike te antidemokracije definitivno srozao na položaj poslušnih robova koji bespomoćno funkcioniraju po načelu „teorije ograničenog suvereniteta“ Leonida Brežnjeva.

A evo kako Veneziani definira opaku „mamu Tinu“. „Ona pomaže svojim nalogodavcima“ (neoliberalnom kapitalizmu)

„da se pozivaju na Neizbježno“ (velikim slovima autor želi naglasiti bešćutnu bahatost tih nalogodavaca i njihove antipatične sluškinje) „tako da vam svima bude jasno da je to i Neuklonjivo. Drugim riječima, vi više nemate slobodu izbora“ (iz dana u dan sve je jasnije da samo „mama Tina“ i njezini nalogodavci imaju pravo na slobodu govora: ako mi pokušamo samo zucnuti za njih je to odmah „govor mržnje“) „niti mogućnost da se zaustavite pred ponorom duga, do kojeg ste bez svoje krivnje dospjeli“ (Ovo o krivnji izražava, naravno, sam Veneziani, a ne „mama Tina“, zao sluga goreg gospodara!) „Ili ćete se pokoriti našem Zakonu ili vam prijeti izgon iz našega društva. Nema više drugih puteva, drugih načina“ (a bilo ih je, za pravo reći, barem ponekih, i u komunizmu i u fašizma – sada zbilja nema nikakvih!) „Morate se potčiniti meni, ‘mami Tini’, vašem jedinom skrbniku. Ili ćete prihvatiti ovaj Euro-diktat koji vam nudim ili ćete se mučiti ‘kao duše u purgatoriju’...“ (tj. čistilištu) Konačno, Veneziani ovim humanizmom kao da nas za ruku vodi do „Životinjske farme“ Georgea Orwella, provokativne parabole o totalitarizmu, u kojoj vlast nad ostalim žiteljima farme preuzimaju svinje, i one čuvene rečenice. „Na farmi su sve životine jednake – ali su svinje jednakije od ostalih!“ Eto što se događa kada dopustiš svinjama da preuzmu vlast!

Posljednjih mjeseci ipak se zapaža nešto što bi se moglo nazvati „svjetlom na kraju tunela“. Izgleda, naime, da se i u našim i u stranim tiskovinama i elektronskim medijima povećava broj kompetentnih autora koji pozivaju na uzbunu (a ponekad i na otpor – što da ne, „na ljutu ranu ljuta trava“!) – jer ovako dalje ne ide! Krenimo od Venezianievoga kolege iz istog milanskoga tjednika (Mario Cervi). U svom, danas već prilično davnom (13. ožujka 1913), prikazu knjige znakovita naslova „Umrijeti od demokracije“ (Morire di democratia), koju je napisao vrlo pronicljivi analitičar desnog opredjeljenja, Sergio Romano, Cervi već u naslovu nagoviještava da se „ova ostarjela demokracija mora promijeniti, ili će propasti“ A naslov oko tri godine „mlađeg“ priloga, koji u bečkom „Profilu“ potpisuje kolumnist Peter Michael Lingens, Sozialdemokratie im Koma, ne treba ni prevoditi.

Preskočit ćemo ovdje (i zbog uštede prostora) zanimljiv i provokativan prilog kolumnista „Spiegela“ Jakoba Augsteina, u kojem autor već u naslovu uspoređuje današnju EU-antidemokraciju s Weimarskom republikom, kratkim razdobljem njemačke povijesti, koje je 1933. godine posredno na vlast dovelo Hitlera (vidjeti pod „Weimar Republik“). Drugi razlog odlaganja ovog teksta jest da autor današnjem „liberalizmu bez alternative“ (naravno, sintagma je ironična!) suprotstavlja „republikanski duh“ (republikanische Geist) – prije svega zato jer je navedena sintagma sasvim netipična za recentni politički diskurs, pa bi je trebalo dodatno istražiti.

U zaključku, možda je najbolje usporediti današnji fetišizirani status Europske unije (i svega što ona podrazumijeva) sa stanjem kada je ona „tek prohodala“ i svodila se na asocijaciju u naslovu, kod koje je bilo istaknuto pitanje ugljena i čelika. Kako ćemo vidjeti iz citata koji slijedi, tada je Jugoslavija bila jedina socijalistička zemlja koja je sudjelovala u toj inicijalnoj udruzi. Nedavno sam naišao na sačuvani istrižak iz beogradske „Politike“ od prije desetak godina, iz rubrike „Pisma čitalaca“, gdje autor Vojislav Knežević na „džentlmenski“ način kritizira stavove „profesorke“ Danice Popović u odnosu na stanje u jugoslavenskoj privredi u dijelu destljeća prije raspada bivše države. „Od 1966. do 1970. radio sam u OECD-u“, naglašava autor.

„Uverio sam se kako zapadni naučnici i analitičari uglavnom pozitivno ocenjuju naš“ (tj. jugoslavenski) „ekonomski i politički razvoj, ne zaobilazeći sistemske i konjukturne slabosti. Voleo bih da profesorka Popović pogleda ne samo te tri godišnje studije OECD, ... , već i izveštaje drugih međunarodnih organizacija o tome... Uveren sam da bi naši studenti imali od toga koristi, a ne od sitnih političkih doskočica tipa ‘posle 1945. ništa nije valjalo – da je valjalo, socijalizam ne bi propao’. A on sigurno nije propao zbog ekonomsko-sistemskih razloga...“ (Oni koji su sigurni da Knežević ni u čemu nije u pravu neka se prisjete da je prije raspada Jugoslavije i Miloševićeva gangsterskog upada u platni sustav zajedničke države, u Hrvatskoj postojala – ali i,

što je mnogo važnije, izvrsno funkcionirala – Udružena banka Hrvatske: Varaždinsku banku unutar tog sustava neki eksperti su smatrali jednom od najjačih banaka u Europi! A gdje su danas HRVATSKE banke – neprijateljsko preuzimanje /bez navodnika!/ zatrlo im je svaki trag. I o čemu mi onda pričamo!

Usprkos obilju očlednih dokaza mnogima se ovakve dokazane tvrdnje neće sviđati. Ipak, ova odrednica je bila neizbježna –

pored ostalog, i kao dobar uvod u pojam koji slijedi, a zove se

M I T B E S T I M M U N G

U ovdje nedavno citiranoj knjizi „zločestog“ naslova „Participacija, radnička kontrola i samoupravljanje“ Rudija Supeka iz davne 1974. godine autor se, u odjeljku pod naslovom „Participacija i industrijska demokracija“ („participacija“ u „Prilozima...“ zaslužuje zasebnu analizu, dok je pomalo nezgrapna sintagma „industrijska demokracija“ u međuvremenu napušten) bavi pojmom Mitbestimmung, koji on razložno prevodi kao „suodlučivanje“, što nužno asocira na još jednu „zločestu“ imenicu – odavno upokojeno samoupravljanje. Prva odabrana rečenica iz teksta mlađeg brata mnogo poznatijega Ivana Supeka poveznica je s gore navedenim citatom beogradskog ekonomista, a glasi ovako: „Njemački zakon iz 1951. o Mitbestimmungu uveden je u

čitavu industriju ugljena, čelika i željeza s poduzećima koja imaju više od tisuću radnika i namještenika“.

Zašto poveznica? Prije svega, danas gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da je pred 66 godina u njemačke firme (imenica

„poduzeće“ je, nota bene, odavno  prognana iz hrvatskog jezika, pa mnogi više i ne znaju što ona znači) uvedeno nešto vrlo slično jugoslavenskom radničkom samoupravljanju – i to (a time je mea culpa barem malo manje odiozna) najmanje desetak godina prije nego što je uvedeno u jugoslavenski samoupravni sustav. (I ne samo to – sjećam se da sam svojevremeno, dok sam još radio kao korespondent u banci, preveo članak iz kojeg proizlazi da je u jednoj tvornici u američkoj saveznoj državi Oregon uključivanje predstavnika radnika /vidjeti pod „Pravo na rad“/ došlo do pozitivnog pomaka u proizvodnji kada su predstavnici radnika uključeni u odlučivanje o proizvodnji.) Poseban aspekt poveznice je pak dio rečenice koji se referira na „industriju ugljena, čelika i željeza“. Obratite pozornost – tadašnja OECD, politička i humanistička udruga „ugljena, čelika i željeza“, koju je osnovao tadašnji francuski ministar Schumann, uz pomoć još nekih poštenih i kompetentnih političkih entuzijasta, od samih je početaka (1951) naglašavala pravo radnika da sudjeluju u odlučivanju o svojim pravima u procesu proizvodnje. Mitbestimmung nije bio jedini modus u koordinatama takvog tipa upravljanja, pa Supek navodi i ove podatke: „U slučaju Mitbestimmunga radi se o punom paritetu između dvije strane na najvišem nivou upravljanja poduzećem“ (kako vidimo, pravo radnika na suodlučivanje o – u najdoslovnijem smislu – svojoj sudbini tada se podrazumijevalo!), „a kod ‘pune participacije’“ (vidjeti pod

„Participativna demokracija“) „radi se o učestvovanju radnika u donošenju odluka, na nivou izvršavanja radnih zadataka...“ Danas je zadriglim tajkunima i njihovim slugama u okviru EU-nedemokracije do toga stalo koliko i do lanjskog snijega. I tome bismo mi trebali raširenih ruku hrliti – tome bismo se kao trebali diviti! Sramotno je od ljudi koji su, kako je davno rekao J.J. Rousseau, „rođeni slobodni“, očekivati takvo poniženje!

Zaključno – u EU-nedemokraciji nemoguć je Mitbestimmung ili bilo koji sličan oblik participativne demokracije kao što su u nacizmu bili nemogući Židovi (uz rijetke iznimke) ili u komunizmu  ideološki nepodobne stranke!!

MONTi MONTA sulla MONTAgna

Što bi sad ovo trebalo značiti? Kada je pred ne znam više koliko godina EU-antidemokracija na mjesto predsjednika talijanske države postavila svog oktroiranog favorita (Mario Monti) napisao sam za „Zadarski list“ prilog istog ovakvog

„zafrkantskog“ talijanskog naslova. Dobro, sada znamo da sam se u tri riječi koje sačinjavaju naslov poigravao prezimenom tadašnjeg predsjednika, ali - kako naslov glasi preveden s talijanskog jezika? Evo kako – „Monti se penje na planinu“. Glagol

„montare“ znači „penjati se, uspeti se“, prezime tadašnjeg predsjednika je imperativ toga glagola („Penji se!“), a „monta“ je treće lice jednine.  Dakle, Monti se penje na (sulla) planinu. Konačno, zaključno pitanje je: što Monti ima s planinom i što planina ima s njim?

Povod za tadašnji i sadašnji prilog potpuno je isti – „godišnji susret elite svjetskog kapitalizma“ (Raf Valvola Scelsi) u mondenom švicarskom zimovalištu Davosu. Za Davos smo gotovo svi čuli – ali, tko je pa sad taj Scelsi? To je talijanski novinar, deklarirani ljevičar, koji je na neki način suaautor knjige knjige intrigantnog naslova „Zbogom, gospodine Socijalizam!“, u kojoj on postavlja pitanja svom starom prijatelju Antoniju Negriju (sam početak – „Zdravo, Toni, kako si? Odavno se nismo vidjeli“ – „Raf, još si živ?“). A tko je Negri? – I on je ljevičar, inače vrsni intelektualac, koji je neko vrijeme bio blizak

„anarhokomunistima“ iz Crvenih brigada (Brigate rosse), ali se (navodno?) decidirano ogradio od njihovih zločinačkih metoda, naročito nakon što je nekoliko mjeseci proveo u zatvoru zbog ispočetka nedefiniranih odnosa s njima.

Od knjige u obliku intervjua ovdje nas zanima samo poglavlje 11, s (opet!) intrigantnim naslovom „Davos. Komunizam globalnog kapitala“. Međutim, prije nego što se pozabavimo tim poglavljem, dozvolit ćemo sebi jednu – da tako kažemo –

„poludigresiju“. Fascinantno dobar članak o tim politički „trendovskim“ domjencima u nekadašnjem lječilištu u švicarskom gorju napisao je pred gotovo deset godina jedan kolumnist „Spiegela“. Mislim da je to bio intrigantni Dirk Kurbjweit, ali bi mi trebalo gotovo čitav dan da pronađen taj uradak, pa ću za sada od toga morati odustati. Autor nas, naime, podsjeća na roman Thomasa Manna „Čarobni brijeg“, jedan od najboljih romana u književnim djelima na njemačkom jeziku. Protagonisti romani su pacijenti su klinike za tuberkulozne bolesnike u Davosu, koji sebe definiraju poštapalicom „Mi, ovdje gore“, gotovo nehotice naglašavajući svoju apartnost u odnosu na ostale. Sjećam se da je „Spiegelov“ novinar na zadivljujuće inteligentan način prispodobio taj osjećaj apartnosti vladarima svijeta koji u Davosu odlučuju o sudbini svojih robova.

(nastavlja se)

Share
 
Povezani tekstovi :

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.Zašto smo ova tri pojma stavili pod „zajednički nazivnik“? Jednostavno zato jer je diskurs o njima – čak i u najsažetijoj formi – nužno toliko opširan da podrazumijeva otprilike...

» Caro diario - 125

(UVODNA  NAPOMENA: Stjecajem određenih „tehničkih“ okolnosti nastavak odrednice „Metajezik neokapitalizma i sekularnog fundamentalizma“ /CAJTuNG 123/, kao i odrednice naslovljene „Monti monta sulla montagna“ /CAJTuNG 124/ nisu...

» Caro diario - 123

MANIFEST  KOMUNISTIČKE  PARTIJEPojam iz naslova, danas poznat pod skraćenim nazivom „Komunistički manifest“ napisali su Marx i Engels krajem 1847. godine, a objavljen je u veljači u Londonu sljedeće godine. Prema navodima iz petog sveska...

» Caro diario - 122

LIJEVI   CENTAR  (nastavak)Stjecajem okolnosti, u razmaku između dva broja CAJTuNGa, onog prošlog, u kojem je objavljen i moj prilog „LIJEVI  CENTAR (centrodestra) i ovoga koji upravo čitate, u Hrvatskoj je došlo do turbulentne političke...

» Caro diario - 121

LIBERALIZAM  PO  NILSU  MIKMARU  (nastavak)éAko se sjećate, na samom kraju našeg teksta smo rekli (otprilike) da je nužno uzeti predah od raščlambe Minkmarovih ideoloških nebuloza i nastaviti je sljedeći put. Prisjetimo se i toga da je...

» Caro diario - 120

LIBERALIZAM  po Nilsu  Minkmaru (ili NEOLIBERALIZAM)(Stjecajem okolnosti, upravo u vrijeme kad smo u „Prilozima…“ došli do drugog pojma pod slovom L naišao sam u „Spiegelu“ od 12. ožujka na članak Nilsa Minkmara, odnedavno nažalost...

» Caro diario - 118

KAKO JE NESTAO "HRVATSKI RADIŠA"?Pojam "Hrvatski radiša" nisam obradio pod slovom H iz jednostavnog razloga zato jer sam o tome napisao osvrt u "Zadarskom listu" još 7. kolovoza pretprošle godine, pa sam nastojao izbjeći da dva puta pišem o...

» Caro diario - 117

GAY PRIDE NA SOVJETSKI NAČIN (humoreska)(Kao što ste i sami primijetili, počesto mi se u ovim "Prilozima..." događa da namjerno prekinem abecedni niz da bih ubacio temu koja mi se čini zanimljivijom – a posebno aktualnijim od one koja slijedi...

» Caro diario - 116

"JUGOPLASTIKA" (ne samo košarka)Stjecajem okolnosti, prilog o košarkaškom klubu iz Splita koji je pod imenom "Jugoplastika" 80-ih godina bio jedna od najboljih momčadi u Europi (a danas, pod imenom "Split" – što joj je bilo izvorno ime –...

» Ima li Srbija problem sa samom sobom?

Naknadna odluka hrvatske vlade da zatvori granicu za izbjeglice kod Bajakova, kao i očekivana "gedžovanska" reakcija Vučićeve vlade na tu odluku, podgrijala je temu o kojoj već dugo namjeravam pisati, a koja je zadana naslovom ovoga priloga....

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba