Caro diario - 126 PDF Ispis E-mail
Autor prof. Ante Gradiška   
16. svibnja 2017.

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.

Zašto smo ova tri pojma stavili pod „zajednički nazivnik“? Jednostavno zato jer je diskurs o njima – čak i u najsažetijoj formi – nužno toliko opširan da podrazumijeva otprilike desetak stranica formata A4, tim više što bi u tako opširan tekst bili uključeni i poticajni citati iz Krležine ELZ pod odrednicom „Feudalizam“. Što se pak tiče pojmova „Neokapitalizam“ i „Neoliberalizam“, oni su, uzeti zajedno, u najjednostavnijem smislu nešto što danas doslovno vlada svijetom, pa bi bila nužna iznimno meritorna i pažljiva analiza u pokušaju utvrđivanja činjenice nije li njihov nedvojbeno totalitarni karakter možda još gori, kako nagoviještava ovdje već citirani pametni desničar Mladen Jurčić u „Maruliću“, od po zlu zapamćenih fašizma/nacizma i komunizma (zapravo, „realsocijalizma“). Uzgred rečeno, neoliberalizmom smo se ovdje već bavili analizirajući kriptoneoliberalne stavove Nilsa Minkmara. Izuzetak od ovako zadanog pravila bit će uvrštavanje danas vrlo rijetko korištenog pojma

 

N E O M A R K S I Z A M

koji ćemo podastrijeti na pomalo neuobičajen način – najprije citatima iz pojmova „Marksizam-lenjinizam“ i „MARX, Karl“ iz ELZ od 15. veljače 1961, a zatim kratkom primjedbom o njima.

„Marksizam nastaje u historijskim okvirima sve oštrije klasne diferencijacije u zapadnoevropskim zemljama, kad antagonizam između proleterijata i buržoazije poprima oblike koje u svojim unutarnjim proturječnostima ne može više razriješiti građansko društvo. Osnovna suprotnost između rada i kapitala, suprotnost između snaga i društvenih odnosa u proizvodnji razjeda i negira unutar kapitalističkog načina proizvodnje samu strukturiranost jednog društvenog sistema, koji je osuđen da u historijskoj perspektivi propadne i bude neminovno zamijenjen iz temelja novim odnosima...“ – završetak prvog citata. /U nastavku ove odrednice slijede poglavlja o utjecaju na Marxa „klasične njemačke idealističke filozofije“ (Hegel, Feuerbach), „engleske klasične političke ekonomije“ (Smith, Ricardo), engleske (Owen) i francuske (Saint-Simon, Fourier) „pozitivne i humane teze utopijskog socijalizma“, ali i o „prihvaćanju mnogih pozitivnih rezultata istraživanja pozitivnih rezultata francuske historijske nauke iz razdoblja Restauracije“ (Thiery, Guizot, Mignet).../

Novi citat (iz odrednice „MARX, Karl“) – „Osnovni problem koji građanska politička ekonomija nije mogla riješiti (kako protumačiti, ako sva vrijednost potječe od rada, višak vrijednosti i akumulaciju kapitala), Marx rješava novom teorijom o višku vrijednosti, čime objašnjava problem kapitalističke eksploatacije... Već samo postojanje kapitalizma pokazuje da je radnik sveden na robu, na stvar koja se prodaje, iz čega proizlaze sve ostale forme dehumanizacije.  Vlasnik novca, dakle, plaća dnevnu vrijednost radne snage i time dobiva pravo da je iskorištava onoliko koliko radni dan traje... Budući da je radniku potreban samo jedan dio radnog vremena da proizvede onoliko vrijednosti koliko je potrebno za održanje njegova života, ostali dio radnog dana on radi besplatno za kapitalista. Taj dio vremena, koji je radnik stvorio u neplaćenom dijelu radnog dana, kapitalist prisvaja kao višak vrijednosti...“ (vidjeti pod „Posljednji čas kapitalističkog privatnog vlasništva“, citat iz  Marxova „Kapitala“) – nastavak citata: „Uvećanje kapitala i produkcije ima kao posljedicu: hiperprodukciju, uništavanje slabijih kapitalista i krize, pa time pokazuje da je kapitalizam, nužnošću svog unutrašnjeg razvitka, nesposoban da ostvari nesmetan daljnji razvitak društva.. Veliko Marxovo djelo često se krivo razumjelo ili interpretiralo.  Ostavivši po strani apologete buržoaske nauke i politike“ (koji se danas, pod egidom EU-antidemokracije, množe poput mutanata! – A.G.) „kojima je Marx uvijek bio glavni neprijatelj, i sam se socijalistički pokret prema njemu odnosio različito... U takvim se nastojanjima zaboravljalo da Marx nije stvarao svoje teorije za apstraktne ciljeve i interese historije, nego uvijek i samo za čovjeka, konkretnog podčinjenog radnog čovjeka. Suština je Marxove misli i nastojanja humanizam – teorija i praksa za samoga čovjeka, osnovnog aktera, ali i cilja historije...“ – završen citat

Čemu ovaj razmjerno dugačak i provokativan citat? Uz usputnu „obranašku“ (!) primjedbu (pojam pod navodnicima pokušat ćemo objasniti pod odrednicom „Revolucija 1848 i Marx“) da dobar dio Marxovih teza danas doista djeluje zastarjelo, čemu je ipak doprinijela i sustavna antimarksistička indoktrinacija, vratimo se pitanju iz prve rečenice, koje je sve prije nego „retorsko“? Naime, problem koji SVATKO OD NAS danas ima sam sa sobom jest da se svi bojimo (tko manje, tko više – to je, naravno, posljedica sustavnog brainwashinga) neopterećeno razmišljati o Marxu i marksizmu, a kamoli da bismo se usudili (apage, satanas) prihvatiti neke od njegovih stavova – barem one za koje svaka obrazovana (naravno, i ekonomski „potkovana“) osoba ZNA da jednostavno „drže vodu“!

Marx jest stvorio ideološke pretpostavke za ono što se obično podvodi pod pojam „komunizam“ (vrlo je bitno naglasiti da Marx nije začetnik „revolucionarnog terora“ u SSSR-u, u ostalim zemljama Varšavskog pakta i u Jugoslaviji – za to su najodgovorniji Staljin*, ali gotovo ništa manje i njegov predšasnik Lenjin). Da ne bismo upali u zamku olake zlouporabe pojma „marksizam“ neizbježno je promišljati ga kao ideološku nadgradnju, iz koje onda proizlaze pojmovi kao što su „(real)socijalizam“ i „komunizam“ – s tim da je komunizam u marksističkoj teoriji završna faza u procesu razvitka socijalizma, koja je u konačnici trebala dovesti do pobjedonosne „diktature proleterijata“. A kako nam već i ograničeni prostor ne dozvoljava da previše „filozofiramo“, zaključimo da ta faza nikad nije ostvarena u praksi – „mic po mic“ utopila se u „diktaturi nad proleterijatom“, u skladu s mojim aforizmom „Profiteri svih zemalja, ujedini/s/te se!“

Od svega ovoga ipak je najgori strah, nesposobnost da bez cvokotanja zubiju razmišljamo o nečemu što je u svom osnovnom smislu ipak prije svega filozofski pojam. A taj filozofski pojam, marksizam, inicijalno je apostrofirao humanu pragmatičnu težnju da se ljudskim bićima (svima – a ne samo privilegiranoj manjini kao danas) omogući da ostvare samim svojim rođenjem zadano pravo da dostojanstveno žive od (plodova) svoga rada („Ljudi su rođeni slobodni, a posvuda su u okvima“ – još je u 18-om stoljeću rekao Jean-Jacques Rousseau).

A da se ovaj diskurs ne bi (što se dužine tiče) oteo kontroli završit ćemo ga onom općepoznatom Marxovom rečenicom „Filozofi su samo tumačili svijet, a on se mora promijeniti“. Vrijeme u kojem živimo  i sa čijom se moralnom nakaznošću nismo dovoljno hrabri suočiti se urgentno treba radikalne promjene, jer „spirala nejednakosti“ (i iz toga proizišle globalne nepravde), o kojoj govori američki filozof Paul Kagan, poprima stravične razmjere!!!

*Upravo nakon što sam napisao ovaj dio teksta naišao sam u „Spiegelu“ na izjavu 71-godišnjeg njemačkog politologa Mathiasa Greffratha, koji je nedavno objavio knjigu „Marxov ‘Kapital’: politička ekonomija 21. stoljeća“, a koji je u intervjuu za ovaj ugledni tjednik izjavio: „Za nered i grozote u SSSR-u odgovorni su, na ovaj ili onaj način, mnogi ljudi, ali Marx sigurno nije jedan od njih.“

NEOTOTALITARIZAM
(do sada nepostojeći pojam?)

U jučerašnjem (21. travnja) HRT-ovom „Petom danu“ meni najmanje poznat član ekipe, Luka Popov, hrabro je uzviknuo „Car je gol!“ kad je izjavio da je nekadašnju rigidnu isključivost bivših totalitarnih režima kao što su bili fašizam ili komunizam danas zamijenio ništa manje totalitarni svjetonazor koji se skriva iza debilnih floskula tipa „politička korektnost“, pri čemu on posebno ističe ono čime se i potpisnik ovih redova najčešće bavi. A to je bahato prisvajanje prava koje sebi prisvaja sve opasnija vrsta dvonožaca koju je najprimjerenije nazvati sekularnim fundamentalistima, po kojemu oni svoje ideološke nebuloze (koje su – a to je posebno bitno naglasiti – uništili moralnu supstancu već nekoliko generacija hrvatskih mladih naraštaja) nameću kao neupitni fetiš, označujući ih sintagmom „sloboda govora“, dok čak i najbenevolentnije pokušaje osporavanja takvih nakaradnih stavova komesarski odbacuju kao navodni „govor mržnje“!

Dirljivo humanistički istup Popova podsjetio me na dva članka u riječkom „Novom listu“ koja se savršeno uklapaju u zadani kontekst. Dok nisam pročitao prvi od njih (od 17. veljače) nisam ni znao da pri vladi postoji (po diktatu EU – a kako drukčije!) nekakav Nacionalni plan za borbu protiv diskrininacije (u drugom članku, onom od 21. travnja, rabi se prošireni naziv – „Nacionalni i Akcijski plan borbe protiv diskriminacije“). U drugom članku izričito se apostrofira navodna „svjetonazorna zatucanost“ hrvatske vlasti (doduše, taj uzraz nije doslovno upotrebljen) u odnosu na stanoviti dvojni plan – koji između redova podsjeća na nedodirljive poznate boljševičke mantre tipa „Naprijed – u nove radne pobjede!“, a kojim Politbiro u Bruxellesu traži da se „pod hitno“ izvrše naredbe koje „petogodišnji plan“ (vidi mene – ja nehotice razmišljam kao stari, a ne kao današnji klonirani /kvazi/komunist!) sadrži.

„Pitanje svih pitanja“ ovdje jest – što podrazumijeva ta famozna „borba protiv diskriminacije“? Prije svega, u trećem članku (također od 21. travnja) novinar Tihomir Ponoš gnjevom starozavjetnog proroka grmi kako „Stier uporno podriva Nacionalni i Akcijski plan“ (drugi pridjev podrazumijeva malo početno slovo), pa je čak, apage satanas, „dotjerao dotle da je iz nove verzije tih dokumenata izbačeno sve što ima veze s reproduktivnim pravima i pobačajem, pravima LGBT-osoba“ (to, majstore – ljubi te „mama Tina“  iz prošlog broja „CAJTuNGa“!) „obrazovanjem sudaca, nastavnika i novinara u borbi protiv diskriminacije“ (ovo podsjeća na ideološku lukavost iz kasnije faze komunizma – treba uvjeriti i nekomuniste u prednosti partijskog svetonazora – s tim da je tada taj segment politike bio uljuđeniji nego današnji ideološki primitivizam briselske Kominterne i njezinih sluđenih sljedbenika), itd, itd.

Iščitavajući ponovo spomenute istriške iz „Novog lista“ naišao sam na rečenicu koja je za kontekst kojim se bavimo mnogo znakovitija od onih koje smo već citirali. Naime, u članku pod naslovom „Za Zrinjevac je borba protiv diskriminacije bila – preliberalna“ (pod „Zrinjevcem“ se očito misli na Ministarstvo vanjskih i europskih poslova) nailazimo na nekoliko detalja iznimno bitnih za kontekst kojim se ovdje bavimo. Prije nego što se pozabavimo citatom iz teksta zadržimo se na naslovu. U njemu su – i to na zastrašujući način – znakovita tri ideološki opasna čimbenika. Prvi je veličina slova (ne znam kako se to stručno kaže) u naslovu. Slova su, naime, toliko veća od uobičajenih naslova (barem u kontekstu političkih članaka), čime je implicitno upućen poziv partijskom članstvu sekularnih fundamentalista da još više zbiju partijske redove – jer „neprijatelj nikad ne spava“. „U hodu“ mi pade na pamet da su novinski naslovi takvoga formata bili karakteristični za partijska glasila poput moskovske „Pravde“ i beogradskog ili zagrebačkog izdanja „Borbe“, posebno u situacijama kada bi partijski politbiro (koji se danas – kako duhovito zapaža njemački političar Peter Gauweiler – „premjestio u Bruxelles“) zaključio da je partijska vladavina izložena opasnosti.

Vraćamo se sada ne prethodnom odjeljku nego onom prije njega. U njemu smo naveli kako novinar „Novog lista“ strogo kori ministra Stiera zbog neusvajanja Nacionalnog plana za borbu protiv diskriminacije, jer se „neusvajanjem tog dokumenta potencijalno ugrožava više od 6,8 milijardi eura, koliko Hrvatska ima na raspolaganju u Operativnom programu Konkurentnost i kohezija EU“ (štogod li to trebalo značiti). U čemu je, dakle, „kvaka“? Ako smo pažljivo pročitali bukvicu koju Ponoš, u maniri strogog učitelja ili sekretara partijske organizacije očitava ministru, a zatim i citat iz prethodne rečenice, razvidno je da EU doduše izdašno kreditira svoje članice, ali se ta velikodušna potpora ograničava uglavnom na učvršćivanje visoke stope životnog standarda zajedničkih kućnih ljubimaca, taksativno nabrojenih u citiranom odjeljku. Ovakav plan je, kako vidimo strogo selektivan, jer neumorno protežira ionako privilegiranu manjinu.

Sve ovo nas vraća na početak čitave ove priče, na Zakon o suzbijanju diskriminacije. Vraćamo se „pitanju svih pitanja“, a to je koja kategorija ljudi nije obuhvaćen tim zakonom – koji EU-nedemokracija nije donijela već ga je nametnula svojim podanicima pred ne znam više koliko godina (u tadašnjem saboru protiv njega se USUDILA glasati samo Marijana Petir!). Izostala je velika većina populacije, a nju sačinjavaju osiromašeni i otpušteni radnici i, naravno, radnice (gdje ste, feministkinje – zašto se ne borite i za te svoje jadne i ponižene posestrime?!!) Ovakva sramotna ideološka selekcija daje svakom časnom čovjeku i ženi moralno pravo da ovo što se događa nazove – ni manje ni više – nego „udruženim zločinačkim pokretom“!                                              (nastavlja se)

Share
 
Povezani tekstovi :

» Caro diario - 125

(UVODNA  NAPOMENA: Stjecajem određenih „tehničkih“ okolnosti nastavak odrednice „Metajezik neokapitalizma i sekularnog fundamentalizma“ /CAJTuNG 123/, kao i odrednice naslovljene „Monti monta sulla montagna“ /CAJTuNG 124/ nisu...

» Caro diario - 124

MAMA EUROPA - MAMA TINAOtprilike sredinom siječnja naišao sam na regionalnom TV-programu na dokumentarni film mlade slovenske redateljice, pod naslovom „Mama Europa“. Pred 2-3 godine gledao sam i njezin, također dokumentarni, film naslovljen...

» Caro diario - 123

MANIFEST  KOMUNISTIČKE  PARTIJEPojam iz naslova, danas poznat pod skraćenim nazivom „Komunistički manifest“ napisali su Marx i Engels krajem 1847. godine, a objavljen je u veljači u Londonu sljedeće godine. Prema navodima iz petog sveska...

» Caro diario - 122

LIJEVI   CENTAR  (nastavak)Stjecajem okolnosti, u razmaku između dva broja CAJTuNGa, onog prošlog, u kojem je objavljen i moj prilog „LIJEVI  CENTAR (centrodestra) i ovoga koji upravo čitate, u Hrvatskoj je došlo do turbulentne političke...

» Caro diario - 121

LIBERALIZAM  PO  NILSU  MIKMARU  (nastavak)éAko se sjećate, na samom kraju našeg teksta smo rekli (otprilike) da je nužno uzeti predah od raščlambe Minkmarovih ideoloških nebuloza i nastaviti je sljedeći put. Prisjetimo se i toga da je...

» Caro diario - 120

LIBERALIZAM  po Nilsu  Minkmaru (ili NEOLIBERALIZAM)(Stjecajem okolnosti, upravo u vrijeme kad smo u „Prilozima…“ došli do drugog pojma pod slovom L naišao sam u „Spiegelu“ od 12. ožujka na članak Nilsa Minkmara, odnedavno nažalost...

» Caro diario - 118

KAKO JE NESTAO "HRVATSKI RADIŠA"?Pojam "Hrvatski radiša" nisam obradio pod slovom H iz jednostavnog razloga zato jer sam o tome napisao osvrt u "Zadarskom listu" još 7. kolovoza pretprošle godine, pa sam nastojao izbjeći da dva puta pišem o...

» Caro diario - 117

GAY PRIDE NA SOVJETSKI NAČIN (humoreska)(Kao što ste i sami primijetili, počesto mi se u ovim "Prilozima..." događa da namjerno prekinem abecedni niz da bih ubacio temu koja mi se čini zanimljivijom – a posebno aktualnijim od one koja slijedi...

» Caro diario - 116

"JUGOPLASTIKA" (ne samo košarka)Stjecajem okolnosti, prilog o košarkaškom klubu iz Splita koji je pod imenom "Jugoplastika" 80-ih godina bio jedna od najboljih momčadi u Europi (a danas, pod imenom "Split" – što joj je bilo izvorno ime –...

» Ima li Srbija problem sa samom sobom?

Naknadna odluka hrvatske vlade da zatvori granicu za izbjeglice kod Bajakova, kao i očekivana "gedžovanska" reakcija Vučićeve vlade na tu odluku, podgrijala je temu o kojoj već dugo namjeravam pisati, a koja je zadana naslovom ovoga priloga....

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba