CARO DIARIO 128 PDF Ispis E-mail
Autor Ante Gradiška,prof.   
07. veljače 2018.

PRILOZI ZA RJEČNIK(neo)IDEOLOŠKE PORNOGRAFIJE


O

OCUPPY  WALL  STREET (tresla se brda, rodio se miš)

Istini za volju, vjerojatno vrlo malo čitatelja zna (čak i ako poznaju engleski jezik ) za pojam iz naslova. Da odmah bude jasno – oni koji za to nikada nisu čuli najmanje su za to krivi: ovaj svojevrsni politički happening prošao je vrlo nezapaženo u našem tisku i ostalim medijima, iako je sam po sebi vrlo zanimljiv, a nadasve i poticajan - o tome sam inače čitao u dva „Spiegela“, a jednom i u bečkom „Profilu“, dok sam omanji napis o tome objavio  pred par godina i u „Zadarskom listu“.

Što je, dakle, „Occupy Wall Street“? Ukoliko mi iz današnje perspektive ništa bitno nije promaklo to je bio svojevrsni ulični prosvjed protiv sve opasnijeg globalnog kapitalizma, koji je, u manje poznatom dijelu New Yorka, koji se zove Zuccotti-Park, zajedno sa svojim uglavnom američkim prijateljima i istomišljencima, organizirao negdje ujesen 2011. godine tada 50-godišnji britanski ekonomist David Graeber. A otprilike u prvim mjesecima sljedeće, 2012. godine, taj nenasilni prosvjed nekako se sam od sebe ugasio, što možda daje pravo dosljednim revolucionarima koji ustraju na uvjerenju da se „klin klinom izbija“ i da pomalo teatralni karakter „Occupy Wall Street“ sindroma zapravo i  nema smisla ukoliko ne preraste u pobunu širokih razmjera (vidjeti pod „Revolucija“ i „Revolucija 1848“).

Istini za volju, možda ovog napisa ne bi bilo da nisam – za razliku od nekih novijih primjeraka „Spiegela“, koji su mi se u međuvremenu u obilju materijala /iz-/gubili – sačuvao dva primjerka časopisa u kojima se nalaze baš prilozi o „Occupy Wall Street“. Prvi prilog po redu, onaj od 20. svibnja 2012, zapravo je intervju koji je s Graeberom vodio novinar Philip Oehmke. A zanimljivo je i to da je Graeberov ulični festival zapravo svojevrsni nastavak njegove knjige „Dugovi – prvih 4000 godina“ . U toj knjizi i u svojim intervjuima Graeber posebni naglasak stavlja na „dužničko ropstvo“ – što nas podsjeća na ovdje više puta korištenu sintagmu „dobrovoljno kmetstvo“ talijanskog filozofa Paola Floresa d'Arcaisa.

Naravno da je ovdje neizbježno citirati i neke od Graeberovih najznačajnijih izjava, posebno one vezane uz njegov pojam duga. Tako on na jednome mjestu kaže da su dugovi, najjednostavnije rečeno, „pogonsko gorivo privrede“ (a posebno banaka). A na drugome mjestu on je još eksplicitniji u tom kontekstu, pa postavlja retorsko pitanje: „Znači li to da smo opet došli do one točke kad nas teret dugova toliko pritišće da posredno priziva revoluciju?!“ (pogodak „u sridu“!). Naš simpatični sredovječni hipik odmah potom i svom sugovorniku  i samom sebi odgovara: „Ako netko bahato i samovoljno uspostavlja moć nad drugim i samim tim toga drugoga izrabljuje, on to izrabljivanje prikazuje kao dug. U tom smislu bankari i mafijaši ponašaju se gotovo na isti način!“ Još je zanimljiviji primjer slavnog židovskog (američkog) pjesnika Ezre Pounda (1885 – 1972), vjerojatno jedinog Židova koji je bio pobornik talijanskog fašizma! I to zato, kako je jednom naglasio, jer je Duce onemogućio svemoć banaka i time „ispravio nepravdu koju je još u srednjem vijeku uspostavila svjetovna i crkvena /!/ vlast, kada je dozvolila bankama“ (one su nastale u Europi otprilike baš u to doba) „da preuzme moć nad novcem, čime je uspostavljena najsramotnija civilizacija u europskoj povijesti.“ Pretjerano? – prosudite sami!

Na drugom ćemo se primjeru manje zadržati, iz jednostavnog razloga jer je pisan pomalo reportažnim stilom, pa je samim tim i manje važan. Ovo inače nije intervju, a prilog potpisuje Georg Diez, pomalo kontraverzni „Spiegelov“ novinar, poznat i po pomalo bizarnoj polemici koju je vodio u ovom časopisu – ali to je za kontekst kojim se bavimo prilično nebitno. Naime, Dieza kao novinara više zanima element happeninga nego masovnog prosvjeda, a u tom pogledu su sami po sebi zanimljivi slogan koje prosvjednici uzvikuju. A to počinje s naštimavanjem mikrofona (Mike Check), pa se nastavlja s prigodnim sloganima poput „Uspjet ćemo u tome“ (istini za volju, ovaj je slogan vrlo sličan onoj općepoznatoj mantri „Wir schaffen es“ Angele Merkel, a podjednako je i bezličan), „Ustanimo i uzvratimo udarac („Stand up, fight back“ – ovo bi se već svidjelo talijanskim prosvjednicima Forconima), do onoga ključnog, koji je izmislio sam Graeber („Ovako bi demokracija trebala izgledati“ – nažalost, to nije čak ni „malo sutra“, nego prije „kad na vrbi grožđe rodi“!)

(Neuobičajeno je čak i za ovakav volatilni pristup ozbiljnim temama da ćemo ovdje naprasno prekinuti ovu odrednicu /tim više što je pojam Occupy Wall Street za samo pet-šest godina potpuno nestao kao kao medijska tema/ da bismo odmah prešli na pojam koji po abecednom radu neposredno slijedi, a to je

„ODUMIRANJE  DRŽAVE“

Čemu, dakle, ova neočekivana digresija? Mnogi od nas znaju da je „odumiranje države“ Marxov pojam, ali mnogi također „mrze sve što je“ marksističko, a da ni ne pokušavaju shvatiti što je to što oni tako vehementno i apriorno mrze! Vratimo se za trenutak engleskom naslovu prethodne odrednice – ovdje ga prekidamo ne samo zato što se te poticajne epizode pet godina kasnije već gotovo nitko ne sjeća, već i zato što se taj pojam (sveden već sada, nažalost, na razinu fusnote) idealno uklapa u odrednice koje slijede. Prije svega, onu koja se zove „Prosvjedi nazbilj – prosvjedi nahvao“ (ovaj izraz, posuđen iz prologa Nekromanta iz Držićeva „Dunda Maroja“, koristio sam u opširnom ogledu u „Maruliću“), ali i u one marksističke – „Revolucija“ i posebno „Revolucija 1848“ (ušli smo, evo, i u 170-u obljetnicu ovog povijesnog događaja – ne ulazeći za sada u to kome je on „nazbilj“ a kome „nahvao“ (ovo drugo - presque toute Croatie).

Vratimo se ipak „odumiranju države“ iz naslova! Naravno, da bismo što bolje shvatili taj pojam moramo najprije definirati pojam države. Morate mi vjerovati na riječ, ali definicija koja slijedi – uzeta, kao i obično, iz više od pola stoljeća stare „Krležine“ ELZ – nije  marksistička. Pojam „država“ tamo obasaže preko jedne stranice gusto tiskanog teksta, a ovdje ćemo citirati veći dio podteksta, pod naslovom „Država u međunarodnom pravu“, i to zato jer on izražava standardnu – a ne marksističku – definiciju države (važniji pojmovi bit će otisnuti podebljano).

Citat – Za državu kao subjekt međunarodnog prava traži se efektivnost, t. j. stvarno postojanje neke zajednice, koja ima određeno područje, stanovništvo i organizaciju vlasti, nezavisno od svake druge države... Izmjena načina vladanja u nekoj državi ne utječe na postojanje te države kao subjekta međunarodnog prava. Novonastala država stupa već samim svojim postankom u red  subjekata međunarodnog prava, ali neki tvrde da ona to postaje tek po priznanju od strane drugih država... Razlikuje se priznanje de jure i priznanje de facto. Prema međunarodnom pravu sve države imaju temeljna prava. To su: pravo na opstanak ili samoodržanje, na nezavisnost (suverenost), na jednakost, na štovanje. U krilu Ujedinjenih nacija priprema se nacrt (u ožujku 1959. – A.G.) posebne deklaracije o temeljnim pravima država. Ta prava pripadaju svim državama, bez obzira na njihovu veličinu, te vojnu, ekonomsku i političku snagu...  A u slučaju personalne ili realne unije (očigledno se misli na ono što danas predstavlja EU – A.G.) svaka članica te unije zaseban je subjekt međunarodnog prava... – završen citat

Što je, dakle, pisac ovim citatom htio reći?! Ponovimo, ovaj citat nije nikakava marksistička ujdurma – upornim prelistavanjem i nekih drugih relevantnih izvora došao sam do neoborivog zaključka da je pojam  koji je u ELZ definiran kao „Država u međunarodnom pravu“ (a posebno oni podebljani dijelovi) sukus civiliziranog pravosuđa u koordinatama TADAŠNJEGA zlatnog doba zapadne civilizacije,  u kontekstu besprijekornog pravosudnog sustava  tadašnje demokratske Europe. Naravno, takav politički i svjetonazorni uzoran vladajući sustav nije mogao zaživjeti u zemljama pod komunističkom diktaturom. Kada je komunizam konačno pao svi smo mislili da smo „Boga za bradu uhvatili“ (a posebno Crkva: kako ćemo uskoro vidjeti, ona je možda najviše izgubila, jer se, kao u lošem hororu, umjesto s pravim zlotvorima, bori s nepostojećim utvarama!). Gotovo svi smo vjerovali da je komunizam najgore što nam se moglo dogoditi – odbijajući shvatiti da je komunizam mrtav. Uzgred rečeno, one ružne ženske što se valjaju ulicama Zagreba i nekih drugih hrvatskih gradova, zajedno sa svojim sluđenim skunotošama, imaju s komunizmom otprilike isto toliko zajedničkog koliko i Zdravko Mamić (i onaj njegov smiješni potrčko, koji se smijulji „k'o lud na brašno“) s Hegelovom filozofijom

OSVETA  RAHMERTLI KOMUNIZMA

Vjerojatno mnogi čitatelji znaju da turcizam rahmetli znači „pokojni, mrtav“- s druge strane, vjerojatno će se manji broj složiti s premisom da on danas JEST mrtav. Dakle, malo njih će prihvati danas heretičku prispodobu po kojoj bi se pojam „komunizam“ mogao iščitavati u koordinatama one izvorno francuske političke prispodobe „Le comunisme est mort – vive le comunisme!“

Dakle, je li komunizam danas mrtav, što bi značilo da živi tek u somnabulnima tlapnjama sluđenih antikomunista, ili je posrijedi ono što tvrdi neumorna falanga neumornih antikomunista – da je on ne samo, kako bi rekli Englezi „alive and kicking“ (u slobodnom prijevodu „itekako živ“), već je čak, vješto skriven pod maskom Batmana ili Supermana, opasniji nego što je ikad bio. Je li u ovom programiranom ludilu ipak po srijedi ono što sam na jednom mjestu nazvao ridikuloznom reprizom Don Kihotove borbe s vjetrenjačama, a na drugom svojevrsnom „zombi-politikom“, ili tu ipak ima nekog vraga – koji, po prastaroj definiciji, „muči krštenu dušu“?

Iako mi se prva pretpostavka čini plauzibilnijom (nakon dugog razmatranja – čak i neporecivom!), moram priznati se dugo nisam ovako mučio s početkom osvrta. Pa kada sam već pomislio da ću prvi put odustati od namjeravanog priloga odjednom se, kao svojevrsni deus ex machina, „ukazao“ intervju Tihomira Ladišića sa Zlatkom Hasanbegovićem na N1 regionalnoj televiziji. Prije svega, vjerojatno sam u današnjoj Hrvatskoj jedan od (vrlo) rijetkih ljudi koji se u potpunosti slaže s Hasanbegovićem glede šokantno nihilističke (ali i kreativne – to se nikako ne smije zaboraviti!) situacije u hrvatskom kazalištu i filmu, iako se s njegovom „ideološkom arheologijom“, kao prilično ridikuloznom političkom paradigmom ne mogu složiti. (Što se tiče teatra, u najmanju je ruku poučno, za one koji to ne znaju, da je u zadnjih par desetljeća prošlog stoljeća najžešći – a nedvojbeno i najinteligentniji – protivmik već tada sramotne profanacije kazališne umjetnosti u Hrvatskoj bio vrsni splitski teoretičar i kazališni kritičar Anatolij Kudrjavcev, potomak ruske plemićke obitelji, izbjegle pred boljševičkim terorom. Ništa manje žestok kritičar nije bio drugi Splićanin Jasen Boko – danas su najdosljedniji u tom pogledu šarmantna teatrologinja Sanja Nikčević, kao i novinar „Vijenca“ Andrija Tunjić. I to su – po svemu sudeći i nažalost – svi, koliko god to nevjerojatno zvučalo!)

Dakle, budući da „Tolja“ Kudrjavcev, nažalost, već skoro 20 godina nije među živima, a neko se javne osobe, koje se itekako dobro razumiju u kazalište i(li) film ne usuđuju suprotstaviti onima koji prosudbu o prenapuhanim djelima iz ovih medija doživljavaju kao svoju neprikosnovenu prćiju, pa svaku kritičku prosudbu tih najčešće negledljivih uradaka njihovih ljubimaca nadmeno odbacuju kao napad na „slobodu izražavanja“, s tim da tu slobodu bahato i neinteligentno uskraćuju svojim neistomišljenicima, znate li tko bi se još, da nije već odavno „blaženopčivši“, složio s Hasanbegovićem u prosudbi ovakve kvaziumjetničke nedonošćadi?

Nitko drugi nego Zlatkov „ljubimac“, Josip Broz Tito! Starijim generacijama je poznato da „drug Tito“ nije mogao „smisliti“ moderno slikarstvo, ali u ovom kontekstu mnogo je zanimljiviji jedan drugi primjer. Naime, 1971. godine, tri godine nakon „revolucionarne 1968. godine“, za koju je danas vjerojatno najlucidniji hrvatski intelektualac desne provenijencije, Jure Vujić, svojom prepoznatljkivom akribijom zaključio da je to danas „godina koja se vratila“*, mladi beogradski redatelj Lazar Stojanović napravio je film „Plastični Isus“, koji je bio nesuvisli galamatijaš drogiranog uma. Negdje sam pročitao da je Tito zatražio od svojih ljudi da mu prikažu taj film. Nakon otprilike četvrt sata naredio je da se upale svijetla i viknuo: „Pa kaj ti bedaci očeju!“ Film je, naravno – i na svu sreću (iz kurioziteta sam odgledao prvih pola sata u ponoćnom TV- programu regionalnog „Klasika“

(nastavlja se)

*Vjerojatno ne znate da je Daniel Cohn-Bendit, jedan od korifeja „1968-ške revolucije“, danas vjerojatno još uvijek predstavnik francuske stranke „zelenih“ u EU (ako sada nije, to je bio pred 5-6 godina), nekoliko godina bio urednikom pedofilskog časopisa (to sam doznao iz njegovog intervjua „Spiegelu“). Eto, moj Zlatko – Josip Broz je već odavno mrtav, a ovakvi danas vladaju Europom, koja očigledno nema ništa protiv ovakvih gadosti!

Share
 

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba