Goranka i Branko Mlinac PDF Ispis E-mail
Autor Franjo Samardžić   
21. lipnja 2011.

ŽIVOT BEZ KOMPLEKSA

Branka Mlinca i njegovu kćer Goranku posjetili smo u njihovom domu u Novoj Gradiški da s njima razgovaramo i prenesemo vam njihovu životnu priču i poruku. U situaciji u kakvoj oni provode život mnogi bi očajavali. Oni su međutim puni optimizma i vedrine  koji ih nose kroz život. Branku je 75, a Goranki 46 godina. Goranka boluje od rođenja, od cerebralne paralize kojoj je uzrok oštećenje mozga u porodu.

Postojale su male šanse, kako kažu, da kao danas  normalno živi. Goranka i Branko imali su i tu nesreću da im se supruga i majka Pepica razboljela i umrla prije 21 godinu. "Od tada sam joj ja i otac i majka", kaže Branko.

Male šanse postale kvalitetan život

 

Nakon poroda Goranka nije imala gotovo nikakve šanse da normalno živi. Imala je oštećen centar za ravnotežu, što je značilo da neće moći hodati, oštećen vid jer nije s njim mogla upravljati i gotovo nikakve šanse da će moći govoriti.

Nakon punih 46 godina, koliko Goranka danas ima, može se reći da se trud isplatio. Goranka jeste teški invalid, ali može hodati uz pomoć hodalica i donekle može upravljati svojim vidom. Ne do kraja razgovijetno, ali može i govoriti. Ono što je najvažnije u ovoj  ljudskoj priči, i ono što danas nadasve zadovoljnim čini Branka, je da je Goranka normalna, komunikativna i vedra osoba koja, unatoč fizičkim nedostatcima, život živi bez kompleksa.

Osobni trud se isplatio uz pomoć liječnika. Goranka je imala čak 19 operacija na nogama i očima. "Deset godina smo je vozili na posao i 11 godina u školu, biciklom, 21 godinu smo dežurali. Moram reći i istaknuti jednu veliku vrednotu,a to je de ju djeca nikada nisu ostavila samu. O barijerama nismo razmišljali. Završila je školu i jedno vrijeme, do zatvaranja, radila u Tiskari u Novoj Gradiški u odjelu za hendikepirane osobe. Supruga je iznijela nemoguć teret, nažalost razboljela se i umrla prije 21 godinu. Ona je bila sa Gorankom u njenom najznačajnijem razdoblju života kada se formirala kao osoba. Nije se ništa loše desilo i Goranka je formirana kao osoba koja nema kompleksa. To je najvrjednija stvar koju smo uspjeli", kaže Branko i dodaje kako se Goranka zna šaliti i reći da lijepo izgleda i da je s njom sve u redu, da bi sigurno bila makar miss svoje ulice.

"Goranki nikada nije dosadno i živi ispunjen život. Dobro je organizirana u svakodnevnom životu u kojem joj je bila bitna potpora javnih osoba. To je značajan dio njenog životnog   komuniciranja i znanja koje je stekla. Goranka je hendikepirana ali živi normalnije od  mnogih "normalnih" ljudi, bolje i organiziranije. Osjećajna je, emotivna i poštena. Mogu otići u Zagreb i ne boji se biti sama", priča Branko.

Podrška javnih osoba

Posebno mjesto u Gorankinom životu imaju javne osobe od kojih je dobila veliku potporu i s kojima je ostvarila brojne kontakte. S nekima održava i neposredne kontakte. Goranka voli pjesmu i zna više od 300 pjesama, pa je prve kontakte ostvarila s pjevačima. Potpora su joj bili, Zdravko Škender  Fosili, Magazin i Ljupka Dimotrovska koja ju je s suprugom Stipicom Kalođerom posjećivala  u bolnici u Zagrebu. Ostvarila je kontakte s košarkašima Cibone, a od rukometnih reprezentativaca Hrvatske dobila je loptu s potpisom svih igrača nakon Svjetskog prvenstva u rukometu održanom u Tunisu. Posljednji joj se ovih dana  javio Ivica Kostelić, koji joj je poslao majicu. Posebna priča su fotografije koje je dobila od Gabriele Španić, poznate argentinske glumice hrvatskih korijena.  Kada je Goranka saznala da dolazi u Zagreb, počelo je nagovaranje tate Branka da ode do Zagreba po jednu njenu sliku. Nije trebalo puno nagovora jer je  Goranka rekla "Tata da ja imam noge išla bih u Zagreb".

"Sjeo sam u vlak i našao se u domu za djecu bez roditelja u Nazorovoj ulici, gdje je glumica posjetila tamo zbrinutu djecu. Dobio sam ne jednu, već dvije fotografije. Gabrieli Španić sam dao Gorankinu sliku i dobio poljubac", kaže Branko. Iako u poodmaklim godinama Branko je pun energije. Želja mu je da nešto napiše kao poruku o ustrajnosti i borbi za kvalitetan život koji su uz puno volje i truda ostvarili. Branko ističe Gorankinu volju za koju kaže da je bila presudna.

"Najviše bih želio pomoći roditeljima koji imaju sudbinu sličnu mojoj. Ako budem mogao napisat ću publikaciju da ostane trag i Goranka mi kaže da bi to trebao napraviti. S našim se problemima dobro nosim. Supruga Pepica je umrla prije 21 godinu i ja od tada  peglam, perem, čistim i kuham, a nisam znao ni jaje ispeći. Nosim se fantastično i uredno obavljam sve druge poslove. Prilično sam zdrav. Nisam žrtva, ponosan sam otac.

Bio sam gost u emisiji Normalan život i dobio stotinjak pisama i nekoliko stotina telefonskih poziva. Kao roditelji ja i žena smo  enormne rezultate postigli. U njenom napredovanju od totalno hendikepirane osobe, završene osnovne škole i druge škole, do potpune socijalizacije. Goranka ima neviđenu volju da nešto nauči i napreduje.

Napisao bi od kolikog je ogromnog značaja uloga obitelji u odgoju hendikepiranog djeteta. Želim takvim roditeljima prenijeti tu poruku. Nikada između nas dvoje nije nešto popucalo. Ne može se na silu ništa napraviti, samo ljudski, savjetodavno i toplo, i onda je to ogromna potpora. Svim roditeljima s hendikepiranom djecom i djecom s posebnim potrebama poručujem da im treba davati potporu  i nagrađivati ih za svaki pomak, ali u pozitivnom smislu. Gorankinu ljubav nikad nisam kupovao čokoladom. Napisat ću nešto  o tome da ostavim nekakav trag koji bi mogao pomoći ljudima. To od mene traži i Goranka. Želim time pomoći roditeljima koji imaju sudbinu sličnu mojoj", kaže Branko.

U odnosima između Branka i Goranke nema nesporazuma tabu tema pa tako imaju odgovor gdje će Goranka i kako živjeti kada Branko umre. Jedno od rješenja, koje Goranka ne prihvaća, je smještaj u ustanovu. Očekuje da će se naći osoba koja će s njom željeti živjeti i pomagati joj.

Stari vodi me na more!

"Idemo svake godine na more, samo dvije godine Goranka nije bila na moru. Pliva odlično. Imamo smo sreću da upoznamo obitelj Popov  Frane, u Tribunju kod kojih boravimo. Frane je napravio rukohvate za spuštanje u more, tako da Goranka sama ulazi i izlazi iz mora. Velika je to sreća za Goranku, stopostotnog invalida, da se sama ide kupati kada hoće. Nema takvog čovjeka kao Frane. Zbog njega i njegove obitelji mi s veseljem idemo na ljetovanje. Lipanj je mjesec kada Goranka kaže: "Stari vodi me na more da napunim baterije i akumuliram snagu".

Branko ima primjedbe na status invalida jer nije riješen status  za invalide rođenjem. Kaže da su oni najslabije zakonski uređeno  pitanje i imaju najlošiju naknadu. Goranka ima 850 kuna mirovine i  800 kuna za tuđu njegu koju je zaradila za vrijeme rada u Tiskari.  Jedan od problema je i velik broj najrazličitijih udruga, a krovne udruge ne djeluju kako treba. Nedovoljna je potpora udruga, države i društva u cjelini.

Share
 

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

 

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba