CARO DIARIO PDF Ispis E-mail
Autor Ante Gradiška   
15. lipnja 2019.

PRILOZI  ZA  RJEČNIK  (neo)IDEOLOŠKE  PORNOGRAFIJE

 

PLENKOVIĆ, PUPOVAC , KOŠČEVIĆ...

Tek kada sam napisao naslov, poremetivši strogi abecedni red time što sam zaobišao nastavak pojma „Posebne potrebe“, shvatio sam da je više nego suvišno trošiti vrijeme i papir na takve politikantske mediokritete. Pa ipak... Plenković je poslušni i (u odnosu na narod koji je prodao za „Judine škude“) podmukli sluga Bruxellesa na ništa manje ponižavajući način  nego što su to u odnosu na bivši SSSR bili Hoeneker u DR Njemačkoj, Kadar u Madžarskoj (dopo la revoluzine), general Jaruzelski u Poljskoj... Pupovac je janje koje „dvije majke siše“ – jednoj se klanja do poda, kod druge (Plenković) uspješno igra na kartu obostrane nezajažljive častohlepnosti („Tvoj, glas, tvoj glas...“ pjevala je nekoć neuništiva Tereza Kesovija). A Kuščević – ajme meni, morat' ćemo i to odraditi! Uostalom, je li vam palo na pamet da negdje otprilike od sredine 60-ih godina u bivšoj „Jugi“ nitko nije tako omalovažavao katolike kao što to danas čini Plekovićev Centralni komitet s katoličkom udrugom „Narod odlučuje“. Za tako nešto je u ridikuloznoj Plenkovićevoj ekipi zadužen njegov brački „zemljak“ Lovro Kuščević,  političar koji novinare pozdravlja (kažu neki) sa „hvaljen Isus“, a u mucavim intervjuima se smijulji „k'o lud na brašno“!

I što sada? Možda je ovakvo programirano ludilo najbolje izrazio novinar „NIN-a“ Batić Bačević u svom aforizmu starom otprilike desetak godina, kada je rekao: „Između dva zla izabrali smo sva tri“ (prisjetimo se onih tri prezimena iz naslova) „i još nekoliko manjih!“

Kakvih manjih, burazeru – većih, velikih k'o kuća. I kod vas i kod nas – što jes' jes'!

POSEBNE  POTREBE  (nastavak)

...S jedne strane ima čak i neke logike  kada sluđeni klonovi EU-demokrature iskazuju više neoideološku nego humanističku sućut prema bolesnicima – a posebno prema djeci. Ipak, „čuvaj se Danajaca i kada darove nose“ (Trojanski konj u starogrčkoj mitologiji) i stampeda sekularnih fundamentalista kada glumljenjem humanizma (pojma koji su sveli na floskulu bez značenja) pokušavaju sebe i svoje gazde prikazati altruistima par exellence. S druge strane,  upravo ti fundamentalisti percipiraju sve one koji nisu, po njihovom sudu, položili ispit na Prokrustovoj postelji ideološke paranoje, nekakvim „populistima“ – pojmom koji zaslužuje poseban odjeljak („Populisti“), jer ga ti ideološki redikuli nisu u stanju (sudeći po njihovim nebuloznim tiradama) ni shvatiti, a kamoli protumačiti.

Jesu li ljudi nekada, u kakvom god ideološkom  ozračju ili političkom uređenju živjeli, bili takve moralne nakaze koje su zagorčavale život onima kojima su psihičke ili fizičke smetnje život činile nepodnošljivim. Primjeri iz mog rodnoga gradića, Biograda na moru, ukazuju – uz možebitno neznatne iznimke – na sasvim drukčije odnose. Najčešće su blago retardirane osobe bile ljubimci djece – primjeri koje sam  pripremio „ušporko“  oduzeli bi nam previše prostora. Pa sve da i nije tako, tko su ti lumeni koji nam prodaju „muda za bubrege“ (starinski izraz „rog za svijeću“ je za luđačko vrijeme u kojem živimo suviše pristojan) i koji se ne znaju ni popišati bez mobitela? Ja sam, ako me sjećanje ne vara, završio fakultet kada sam prvi put čuo za izraz mobbing – danas je biti profesor u srednjoj (a sve više i u osmogodišnjoj) školi opasnije nego što je bilo biti šerif u Tombstoneu ili Dodge Cityju u vrijeme Billyja Kida i braće Dalton... Ili  bismo se trebali raspekmeziti ako nas nekakva izdrkana Europska Unija...

„ZA  SADA  BEZ  DOBROG NASLOVA“ (film Srđana Karanovića s kraja 90-ih godina)

 

Najprije sam se htio ispričati za neprimjerene izraze „od sve muke“, par minuta sam bio uvjeren da ću se definitivno odreći ovoga „ćoravog posla“ pokušavajući „ispraviti krivu Drinu“, ali sam se na kraju ipak odlučio za jedini pravi izbor – „Naprijed u nove radne pobjede!“, koje, nažalost, još nisu ni počele. Današnji antikomunisti (antikomunizam je, kao i antifašizam, prihvatljiva ideološka opcija, ali kada taj stav prijeđe u stanje permanentne histerije, on se svodi na čistu iracionalnost, koja u konačnici mutira u političku patologiju, od čega najviše koristi imaju nabrijani ideološki protivnici – u Hrvatskoj je to na dalji rok nepobjediva vladajuća mezalijansa!)  koja će vjerojatno početi cvokotati zubima na ove boljševičke parole, ali time sve više nalikuju na one Amerikance koji se još uvijek boje invazije izvanzemaljaca ili ljude sa sela koji su se još pred 50-ak godina bojali vještica i vukodlaka.

Na ovaj provokativni zaključak naveo me napis dijelove kojega sam pročitao tri puta jer nisam vjerovao da provokativno lucidni kriptodesničar Nino Raspudič može razmišljati na tako defetistički način. Radi se, naime, o razgovoru dvojice fanatičnih antikomunosta, Andrije Tunjića i spomenutog Raspudića u časopisu „Vijenac“. Naravno, svatko može biti antikomunist, antifašist ili antiglobalist, ali biti danas protiv Tita, Staljina ili Koče Popovića nije ništa manje besmisleno nego biti, recimo, protiv Džingis Kana ili Franje Tahija (ako ništa drugo, birtijaško zezanje Glasnovića u tom kontekstu ima barem natruhe crnog humora, pa samim tim djeluje ponekad i zabavno).

Dakle, na Tunjićevo pitanje „Je li Istambulska konvencija“ (prethodno pitanje je bilo o Marakeškom sporazumu) „zaštita žena ili rodne ideologije“, Raspudić odgovara: „Tu se radi o nepotrebnom dokidanju suvereniteta?“ (Ne podrazumijeva li „nepotrebno dokidanje suvereniteta“ eo ipso i njegovo potrebno dokidanje – nije li, uostalom, to „potrebno“ ukidanje već prihvaćeno, bez glasa naroda, kao fait accompli!?? – A.G.) „i priznavanju vlastite nesposobnosti da zaštitimo žene od nasilja... Ukratko, riječ je o izlišnom dokumentu koji pod krinkom borbe za zaštitu žena od nasilja polaže u naš pravni sustav kukavičje jaje rodne ideologije. Mina je postavljena, a njezino će aktiviranje i korištenje u pravnoj praksi“ (!) „započeti kada za to sazriju prilike“. (A zašto da uopće sazriju – nije li bolje da se mina deaktivira dok prilike ne sazriju. A sazrijet će, po svemu sudeći, „kad na vrbi grože rodi“ – A.G.)

Stara izreka kaže da šećer dolazi na kraju - ovdje, uza sve uvažavanje Raspudićeve hvalevrijedne lucidnosti u njegovim političkim analizama, na kraju dolazi čemer. Raspudić, naime, kaže: „Nadam se da će se cijeli sustav koji je doveo do takva zlorabljenja priče o borbi protiv nasilja nad ženama za mutno antropološko eksperimentiranje s nesagledivim posljedicama raspasti prije tog sljedećeg koraka.“ Ovakav defetistički stav mogao se, naravno, očekivati od bahatog „vunbacitelja“ Plenkovića i njegovih saborskih trbuhozboraca, od SDP-ovaca koji su se srozali na razinu poslušnih pudlica neufeudalnih „eksproprijatora“ (kako je tadašnje bogataše nazivao Marx) i rodnih zajednica, zbog ćega će ta deklarirana narodna stranka na vlast doći onda kada „Rudeš“ postane prvak u nogometu - ali ne i od Raspudića. Štoviše, potpisnik ovoh redova je upravo od Nina očekivao da će zaštititi svog kolegu, na početku „Priloga...“ spomenutog Luku Popova, kojega je fašistoidno-antikatolička (naravno, čovjek ne mora biti vjernik da bi bio dobar čovjek) koalicija  izbacila iz ekipe samo zato jer se usudio dovesti u pitanje jedno od deset (ili više)  zapovijedi fundamentalističkog neototalitarizma!

 

Ova za Raspudića gotovo nevjerojatna koncilijantnost  prema iskeženim nasrtajima na moralne vrijednosti koje on nedvojbeno cijeni i uvažava sigurno je neugodno iznenadila Tunjića, koji je jamačno očekivao – kao, uostalom, i nos otros – da bi ovakav ničim utemeljen ulizivački  stav prema politici koja danas vlada Europom čovjek mogao očekivati od EU-ovisnika koji s tragikomičnim ushićenjem fetišiziraju instituciju u kojoj su našli uhlebljenje o kojem mi obični smrtnici možemo samo sanjati, poput Joze Radoša ili Dubravke Šuice, a ne od ostrašćenog lovca na vještice zombi-komunizma! Ne vjerujući svojim ušima Tunjić – koji je također, sudeći i po njegovim drugim intervjuima, ostrašćen antikomunist, ali koji ipak zna „spustiti loptu na zemlju“, barem onda kad se umori od trke za komunističkim avetima, gotovo očajnički se vraća na meritum problema sljedećim pitanjem: “Nakon vašeg odgovora nameće se pitanje hoće li zaštita korektnoga govora“ (za one koji to neznaju sintagma political correctness – u jednom od ranijih priloga u „CAJTUNGu“ pokušao sam objasniti njegovu logičku nesuvislost – za sekularne je fundamentaliste otprilike ono što su Deset zapovijedi Božjih za vjernika) „našu civilizaciju strovaliti u kaos, koji će dovesti i do raspada EU? „

Uporaba futura, umjesto kondicionalnog oblika, u odnosu na pojam „politička korektnost“, ukazuje na to – a na to ukazuje i drugi dio rečenice – da je  za novinara „Vijenca“ možebitni raspad EU wishfull thinking, što autoru ne bi trebalo zamjeriti, jer ta besmislena sintagma doista jest budalaština par exelence (uzgred rečeno, upravo je obrađujem za „Marulić“). Iako je i Tunjić također neumorni lovac na utvare komunizma (ili upravo zato), on ovakav ideološki Kopernikanski obrat nije mogao ni u najgorim snovima očekivati, pa se u dva posljednja pitanja s olakšanjem prebacuje na Trumpa, o kojem Raspudić ima više puta izraženo pozitivno mišljenje.

Bilo kako bilo, EU-ovisnost sve više se iskazuje kao opasan mentalni poremećaj, koji se lukavo kamuflira kao eliksir života i zalog prekrasne budućnosti – kako vidimo „iz priloženog“, i persistentni antikomunizam može poslužiti kao dodatna terapija. Ovakav zaključak, sviđao se on nekome ili ne, prikladan je uvod u odrednicu koja slijedi, a to je

PODCJENJIVANJE  IDEOLOŠKI NEPOČUDNIH  DAMA (O tempora, o mores!)

Ideju za heretički diskurs koji slijedi dao mi je intervju novinara Nene Kužine, koji vodi vjersku emisiju na HRT petkom prije podne, s ljepuškastom i pristojnom EU-političarkom Marijanom Petir, a u povodu Dana žena. Počet ćemo najprije s Danom žena kao svojevrsnim ideološkim pojmom. Ako me sjećanje ne vara, odmah nakon raspada Jugoslavije slavio se Majčin dan, jer se sam pojam Dan žena percipirao kao nekakva boljševička ujdurma, od koje su hrvatski domoljubi (prije se to nazivalo „rodoljubi“) „bježali k'o vrag od tamjana“. Štoviše, sjećam se da se 8. ožujka  najmanje nekoliko godina nakom raspada Jugoslavije nije slavio, barem ne pod tim nazivom.

A sad o Marijani Petir! Prije nego što spomenemo još dvije dame u politici koje, poput nje, zaslužuju iskrenu džentlmensku pohvalu počet ćemo s detaljem (političkim, naravno!) koji će šokirati, barem djelomično, čak i neke od onih koji se uglavnom slažu s ideološkim stavovima potpisnika ovih redova. Radi se o detalju koji su mnogi zaboravili, a i mnogi od onih koji nisu neće u njemu naći ništa sporno. Martina je, naime, bila JEDINA u Hrvatskom saboru (čini mi se da je i tada bio HDZ na vlasti), instituciju koju oni koji imaju najviše koristi od nje patetično nazivaju „časnim domom“ (da časni dom – više časti ima u bircuzu u Bajinoj bašti ili Babinoj gredi!) koja je glasovala protiv famoznog Zakona o sprječavanju diskriminacije.

Mnogi su već zaboravili što je bio osnovni meritum tog zakona, pa ih moramo podsjetiti da je ključni  sadržaj tog namjerno evazivnog pojma bio „sprječavanje diskriminacije“. So far, so good – reći će netko, ali će neostaljinistička upornost u primjeni osnovnog merituma tog pojma ubrzo otvoriti oči sustavno šikaniranoj manjini (Francuzi to zovu quantité negligéablé) da je osnovni cilj zakona fetišistički odnos prema tzv. „rodnim zajednicama“, dok je licemjerno udvaranje djeci i odraslima koje ovi cukuni patetično nazivaju „osobe s posebnim potrebama“ (uostalom, velika većina nos otros /nas ostalih/ ima mnogo više empatije prema tim ljudima od ovih „puvandera“ oba spola /a di je onaj treći – kakva je to diskriminacija?!/) tek nevješto zakamuflirani smokvin list „da se Vlasi ne dosjete jadu“.

Osnovni meritum ovog napisa je taj da je nekakav zakon o diskriminaciji koji ne obuhvaća odredbu o diskriminaciji radno sposobnog stanovništva zapravo sramotan i nehuman zakon, sramota koja vapije do neba. U zadnje vrijeme intezivno se bavim iščitavanjem literature o sufražetkinjama, pa iako sam o njima i prije toga nešto znao dodatno me je fascinirala činjenica da su one – riskirajući zatvor, a ponekad i batine – uporno branile prava na rad svojih posestrima, a ponekad i otpuštenih radnika. One ne bi, nedaj Bože,ni u bunilu prolazile pored, na primjer, radnica Kamenskog „kao pored turskog groblja“, već bi bile na čelu barikada. (Uzgred rečeno, na njima se već odavno trebao naći sve ridikulozniji SDP, umjesto što je opsjednut Gay Pride povorkama i s autistično traži nekakve i nečije ostavke – kao da bi to išta promijenilo! Ali to je već druga i duga priča.)

(nastavlja se)

Share
 

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba