CARO DIARIO PDF Ispis E-mail
Autor Ante Gradiška, prof.   
15. lipnja 2019.

PRILOZI  ZA RJEČNIK (neo)IDEOLOŠKE  PORNOGRAFIJE

 

PODCJENJIVANJE  IDEOLOŠKI  NEPOĆUDNIH  DAMA  (nastavak)

Ipak, prilog o g-đici Petir završit  ćemo tragikomičnom epizodom, koja je, kao i gotovo sve u pobjedonosnom EU-ideološkom „kažinu“ (dalmatinski izraz za Javnu kuću) mnogo više tragično nego komično. Istini za volju, ovaj bizaran primjer sam najmanje 5-6 godina pospremao pod tepih, jer je protagonist ove otužne priče simpatični i uvijek dobro raspoloženi zadarski novinar Edi Škovrlj (kojeg inače osobno ne poznajem). Edi je aime – i nažalost – u primjeru koji slijedi dokazao da Centralni komitet EU prisiljava, eto, čak i neke manje odvažne novinare da funkcioniraju na sloganu „priznajem samo sud svoje partije“, tako da ta moralno jadna i kukavna EU više nalikuje na Brešanovu „Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja“ nego na nekakav iole respektabilan politički entitet.

Dakle, kad bolje promislim, vjerojatno i pred više od pet-šest godina Škovrlj je na HRT povremeno intervjuirao političar/k/e - jednom je njegova gošća bila upravo M. Petir. Oni koje, na njihovu veliku sreću, politika uopće ne zanima („neće politika u moju butigu“) vjerojatno ne znaju da je Marijana dosljedna katolkinja (inače, moj credo je „čovjek ne mora biti katolik da bi bio dobar, ali mora biti dobar da bi bio katolik“). Vjerna svom kršćanskom svjetonazoru, dama o kojoj pričamo, a koju je najprimjerenije definirati kao konzervativnu političarku (za onu šaku jada koja danas vlada Europom to je najveći mogući krimen), čiji je moralni svjetonazor proizišao iz dosljedne odanosti katolicizmu i socijalnoj pravdi, bila je u intervjuu odlučna i u svom kritičnom stavu prema patronizirajućoj politici EU, koja se čak i ne trudi prikriti svoje ideološko jednoumlje, posebno vidljivo u  histeričnoj fetišizaciji istospolnih zajednica.

Da ponovimo, Škovrlj je po svemu sudeći (a to su mi potvrdili i neki prijatelji koji ga dobro poznaju), iznimno simpatičan momak, ali avaj, sirenski zov Centalnog komiteta EU (nisam ove „zločeste“ političke pokude sam izmislio–„Politbiro se iz Moskve premjestio u Bruxelles“, izjavio je pred par godina njemači političar Peter Gauweiler, i odmah zatim je u 65-oj godini s neskrivenim gađenjem izišao iz ovakve politike!) bio je jači od očekivanog džentlmenskog ponašanja prema dami, pa je preko linka počeo vikati na nju i ubrzo prekinuo razgovor. (U međuvremenu mi je pao na pamet još tragikomičniji primjer. Pred otprilike desetak godina, u HRT-ovoj emisiji „Global“?, koju je tada vodila novinarka koja sada vodi emisiju „Puls“, jedan mladi „skojevac“ sveprisutnog sekularnog fundamentalizma uvježbavao je preko linka na engleskom već odavno prepoznatljivo ideološko palamuđenje (bez navodnika) o ofucanoj temi „prava na različitost“ ljubimaca sekularnih fundamentalista.. Naš fundamentalistički komsomolac potencirao je svoju ideološku pravovjernost u obrani privilegirane manjine tako gromkim glasom u sve ridikuloznijem zanosu novokomponiranog jednoumlja da je moja supruga došla iz druge prostorije u našem stanu da vidi čemu se ja to grohotom smijem!)

A budući da je prekopavanje po septičkoj jami EU doista mučan posao došlo je konačno i vrijeme da spomenemo dvije druge dame koje također zaslužuju pohvale za hvalevrijedan doprinos. To su, naravno, Ruža Tomašić i Biljana Borzan. I dok se SDP-ovske, HNS-ovske i IDS-ovske političke pudlice prpošno zalijeću skokom gdje njihove feminističke gazdarice pokažu okom, simpatična i uvijek nasmijana gđa Borzan  neumorna je u onome što je stranci koja je već odavno izgubila politički raison d'etre po svemu sudeći „zadnja rupa na svirali“ – a to je borba za radnike i radnice. I dok je Biljana možda i jedina političarka koja svojim primjerom pokazuje kakva bi prava ljevica trebala biti, Ruža Tomašić je zoran nprimjer kako deklarirana desničarka može biti i dosljednja desničarka i distingvirana dama. Otišavši kao umjerena antikomunistkinja iz Jugoslavije ona je postala policajka u Kanadi (navodno je statirala u kultnoj seriji „X-Files“), a vrativši se u Hrvatsku nije paradirala u ustaškoj uniformi–naprotiv, jedina se borila protiv pokušaja prijetvornih Talijana da prisvoje istarski prošek, pokazala je zube gangsterima na Korčuli, a odrešitost časne i poštene žene pokazala je kad je svojevremeno opalila zvonki šamar jednom nabrijanom saborniku koji je na njoj pokušao isprobati svoj mačizam-mnogo prije od tragikomičnog feminističkog „palamuđenja“, koje je nekad politički jaki SDP pretvorilo u „nemoćnu gomilicu“ ridikulozni pudlica! Dakle, to su tri dame kojima zbilja treba skinuti kapu!

POKRET  NESVRSTANIH (preologomena)

Prije svega, što je to „prelogomena“? Čuveni Klaićev „Rječnik...“ definira ovaj grecizam (riječ preuzeta iz starogrčkog jezika) kao „predgovor, uvod, prethodna napomena (...)“ U kontekstu kojim se ovdje bavimo to podrazumijeva činjenicu da se fenomenom Islamske države (koja je u prvoj verziji bila dio naslova) ovdje nećemo baviti.  Umjesto toga, završit ćemo ovaj odjeljak pomalo „zločestom“ tvrdnjom da je komunizam morao doslovno krepati da bismo se suočili s bolnom činjenicom (na koju je pred najmanje 15 godina ukazao ovdje već citirani katolički publicist Mladen Jurčić) da danas ima mnogo stvari gorih od komunizma (o tome smo, uostalom, upravo ovdje pisali u prilogu pod naslovom „ Osveta rahmetli komunizma“). U Hrvatskoj je danas Pokret nesvrstanih percipiran kao ideološka „baba-Roga“, na koju je, tim više što odavno ne postoji), bačena anatema s obrazloženjem da na takvu „komunističku ujdurmu“ nije vrijedno trošiti vrijeme i riječi. Za one koji to ne znaju ona je stvorena u Beogradu 1961. Godine. Začetnik je bio tada za većinu afričkih i azijskih zemalja karizmatični Tito, čiji su najvažniji suradnici bili Nehru i Naser. Dežurni antikomunisti će kao protuodgovor imati uvjerljivu tezu da je od te ipak ideološke tvorevine najviše štete imao prosječni Jugoslaven, jer je znatan dio novca na koji su oni imali pravo odlazio u države za većinu kojih je u „Jugi“ malo tko uopće čuo*.

Iako sam u vrijeme kada je ta glomazna politička institucija bila u punom zamahu, imao tek 18 godina, kada su me, kao i gotovo sve momke pri kraju pubertetskog razvoja, zanimale neke druge i osobno važnije stvari, politika ipak nije bila sasvim nevažna – tim više što je tada već odavno nepostojeći „Vjesnik u srijedu“ bio (secondo me /po mom mišljenju/ - kako kažu Talijani) jedna od najboljih tiskovina na svijetu!! U tim sam godinama zaključio da nitko ne smije (za razliku od današnje neofeudalističke škvadre koja vlada Europm!) biti važniji i bogatiji od drugih, a da nečija crna ili žuta koža ne smije biti razlog omalovažavanja i mržnje. (Primjerice, kada je ne znam više koje godine tadašnji kongoanski politički zločinac Moiz Čombe dao mučki likvidirati  u narodu omiljenog Patrisa Lumumbu, diljem Jugoslavije su se održavali protestni skupovi, zbog  čega su i djeca  s nastavnicima izlazili iz škole. Sjećam se da sam bio iskreno ponosan što sudjelujem u tome! Posljedni put se Pokret nesvrstanih sastao 1980. u Kubi, pod pokroviteljstvom jednih od najrivrženijih Titovih učenika, Fidela Castra, (Uzgred rečeno, ona anegdota o tome da je Castro, u znak zahvalnosti rukovodstvu SSSR-a za opskrbljivanje Kube oružjem, pa čak i raketama, u sukobu s SAD, što je svijet dovelo na samu ivicu atomskog rata, odlučio da se PN više približi istočnom bloku /Varšavski pakt) nego Zapadu, što je Josip Broz, Castrov politički uzor i mentordiplomatski ali odlučno odbacio, po nekim indicijama je sasvim vjerodostojna,)

Pokret nesvrstanih, bez obzira na to što već odavno ne postoji, nužno podrazumijeva i fenomen Islamske države. To je na neki način zaseban politički pojam, koji zahtijeva zasobnu obradu. U ovom slučaju, već i zbog dosljednosti abecednog reda, autor ovih napisa i dalje ostaje dosljedan u odbacivanju antiislamizma kao političke opcije (to prepuštam „mudracima“ koji su izmislili tzv. „naše vrijednosti“!)

PLENKOVIĆ  I  NJEGOVA  OMLADINSKA  ORGANIZACIJA*

*ako nekom ovo zvuči provokativno, pojam „omladina“ nije nikakva boljševička ujdurma, za razliku od, primjerice, nametanja isključivo pojma „mladež“. Ova druga imenica je rusizam iz doba SSSR-a, najbolje poznat iz skraćenice „KOMSOMOL“, koja znači „Komunistička sovjetska mladež/molodež/“!

Da bi ojačao omladinsku organizaciiju u stranci „Plenki“ je u igru uveo uvijek namrgođenog i svadljivog Sokola–jastrebovi su u igri još od početka. S druge strane, izgleda da najmanje dva HDZ-ova „mangupa u našim redovima“ (Kovač, Penava) još uvijek kleče u kutu na kukuruzu jer nisu pokazali očekivano i stranačkom stegom uvjetovano oduševljenje sultanovim fermanom iz Bruxellesa glede nekakvih „konvencija“. A sultanove sluge, s Plenkovićem „na čelu kolone“, ne praštaju neposluh kad je EU- politbiro u pitanju! Još samo da „vunbacateljevi“ (Zagorci tako nazivaju one koji izbacuju ljude iz birtije ili iz sabora) diverzanti miniraju MOST (nakon neočekivanog /?/ izbornog debakla meni inače dragog „Mosta“ više se i ne moraju truditi) malo podalje od Neretve, pa će sve kockice robovlasničkog  poretka, u maniri „teorije ograničenog suvereniteta“ Leonida Brežnjeva, biti posložene. Na svu sreću, pored povorke sluga i sluškinja (izuzetak su tri dame iz prethodnog priloga) koji hodočaste u Bruxelles gdje ponizno ljube skute svojih gospodara (sindrom „gospodski Kastor“ S. S. Kranjčevića), u Hrvatskoj postoji barem jedan simpatični sluga – vratar„Rijeke“Simon Sluga, koji je pred desetak dana obranio najnoviji izmišljeni jedanaesterac za „Dinamo“!

POST  SCRIOTUM  (P.S.)

Eto, dok je moja malenkost počela raditi, po utvrđenom abecednom redu, na pojmu „populizam“, ukazali su se izbori za EU, nešto što je u Hrvatskoj već odavno samo circenses iz one općepoznate starorimske izreke, dok panem (kruh) bahati gospodari svijeta već gotovo više ni ne jedu, kao ni njihove ponizne ponizne sluge. Stjecajem okolnosti to se dogodilo upravo u vrijeme kad je autor ovih „Priloga...“ baš u uvom izrekao pohvale damama koje to više nego zaslužuju (doduše, Marijana Petir je prošla nešto slabije od očekivanog (naravno, uz zdušnu potporu dežurnih alapača, ljubomornih na njezin nenametljivi šarm) – ta činjenica se može iščitati kao, kolikogod još uvijek slabašno, „svjetlo na kraju tunela“. Slabašna i neozbiljna političko-aritmetička procjena da je na ovim izborima najveći uspjeh polučio SDP toliko je ridikulozna da ne zaslužuje komentar. S druge strane, ona „otvara jednu novu zagradu“ koja je u ovom kontekstu sama po sebi iznimno zanimljiva, ali i gotovo nevjerojatna. A to je „straobalna“ premisa potpisnika ovih redova da je pravi pobjednik ovih izbora nitko drugi nego Zoran Milanović. Možda prije objašnjenja ove doista teško prihvatljive pretpostavke neće biti zgorega javno obznaniti da sam  glas dao Živom zidu, a za Ružu Tomašić nisam glasao samo zato jer sam procijenio (hvala Bogu, opravdano) da će „Ruža hrvatska“ zasluženo visoki rejting održati i bez tog jednoga glasa. Što se tiče Živoga zida, ideološke „baba-Roge“ za sve brojniju bulumentu ljigavih klijentelista, koji drhtavim glasom sriču ideološke panegirike  svojoj nenadmašivoj EU (prepoznat ćete ih  po ekstatičnom izgovaranju imena gradova – Istambul, Marakesh... – kojima se tako podaruju božanski atributi, otprilike slično nekadašnjoj uzrećici „bilo je časno živjeti s Titom“ Malo tko je, istini za volju, primijetio da  bahato omalovažavanje stranke koja se hrvatskoj javnosti samozatajno predstavila tako što je svojim tijelima pokušala spasiti porodice koje nisu imale novca za plaćanje stanarine, za ovu stranku ne znači ništa, ali iznimno mnogo govori o moralnom profilu onih koji u pauzama hvalospjeva upućenih svojoj ljubljenoj Europskoj uniji pljuju po onima koji samo žele pomoći onima kojima je pomoć više nego potrebna!

Ali, vratimo se, na samom kraju, Zoranu Milanoviću. Moja procjena je da je on shvatio kako je SDP definitivno izgubio bitku–u velikoj mjeri i vlastitom krivnjom-s prevladavajućom koncepcijom antikomunista koji nikako da shvate današnja hrvatska ljevica ima taman toliko veze s pokojnim komunizmom koliko i Zdravko Mamić s Hegelovom filozofijom. Po svemu sudeći Milanović jednostavno ne želi sudjelovati u unaprijed izgubljenoj utakmici (Ovaj tekst je inače napisan posljednjeg dana svibnja i prvog dana lipnja – vjerojatno će se ZM uskoro i sam o tome izjasniti!)

Share
 

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba