CARO DIARIO PDF Ispis E-mail
Autor Ante Gradiška, prof.   
23. kolovoza 2019.

BAUK (ne Arsen)  SEKULARNOG  FUNDAMENTALIZMA  KRUŽI  EUROPOM


POLITICAL  CORECTNESS I  „POPULIZAM“

Pojam „politička korektnost“ autor ovih redova opširno je obradio u jednom od ranijih primjeraka „CajTuNGa“, ali i u predzadnjem broju „Marulića“, gdje je na kritički način obrađivao opširni  - i prilično kompetentan – prikaz tog pojma. S druge strane, pojam „populizam“ autor je obradio u kratkom ogledu u „Zadarskom listu“ od 2. travnja 2015, a nekoliko mjeseci prije toga i u opširnom prikazu u „Maruliću“. A budući da su oba pojma nužno vezana uz politiku, samo je po sebi zanimljiv pojam odrednice „politika“, u Klaićevom „Rječniku stranih riječi“, posebno pod točkom 2, gdje autor iznosi tada još uvijek bolJševičku definiciju tog pojma ovim riječima:

Sve mjere usmjerene na obranu klasnih interesa, na usvajanje i jačanje klasne“ (tj. komunističke) „vlasti ili na stvaranje pogodnih uvjeta za borbu za vlast u državi...“  Kako vidimo „iz priloženog“, komunizam je danas doslovno krepao, ali borba za vlast je i danas itekako  nazočna, s tim da notorna EU itekako „stvara povoljne uvjete“ svojim ljubimcima da se održe na vlast, e da bi oni  i dalje ponizno slušali takve gospodare!

 

Zašto, uostalom, ponavljanje ovog ionako opširno obrađivanog političkog štiva, koje bi na neki način  moglo izazvati nehotični pleonazam? Prije svega, ovo što upravo čitate nije ponavljanje već proširivanje konteksta, koji bi bez toga vrlo lako bio nedorečen. Citirali smo zanimljivu definiciju iz Klaićeva rječnika da bismo pokazali da se tadašnje i sadašnje političko jednoumlje razlikuje mnogo manje nego što bi to današnji gospodari svijeta bili spremni priznati. Oni čitatelji koji su pažljivo čitali moje članke o „političkoj korektnosti“, najprije u „CAJTuNGu“, a pred dva mjeseca i u „Maruliću“, lako će shvatiti da autor iščitava pojam political corectness ISKLJUČIVO kao jedino ispravnu i prihvatljivu definiciju tog pojma. Drugim riječima, onaj tko ne iščitava brevijar „političke korektnosti“ kao Deset Zapovijedi Božjih beznadežna je budaletina koja „nema šanse“ da položi čak ni popravni ispit na Prokrustovoj postelji ideološkog jednoumlja!

Ovo me podsjeća na nešto što će se mnogima činiti neobičnim, jer su zaboravili ili niikad za to nisu ni čuli – najčešće zato jer se to u ovom stoljeću u Hrvatskoj nije moglo ni čuti ni pročitati. Naime, kad su jugoslavenski komunisti nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu osvojili vlast u Jugoslaviji jedan od njihovih ideoloških slogana bio je „radnici, seljaci i poštena inteligencija“. Što je, dakle, trebala značiti ova floskula?I  Istini za volju, tadašnji radnici, ukoliko nisu bili sumnjivi kao protivnici države, mogli su „pristojno živjeti“ (za razliku od danas, pristojnost je bila i cijenjena kategorija ponašanja!) od svoje plaće. A kako ovo ionako spada u kontekst koji ćemo obrađivati u sljedećej odrdnici (slovo S), s tim da i pojam „seljak“ zaslužuje posebnu obradu, ovdje ćemo se zadržati samo na pojmu „poštena inteligencija“. Zašto?

Jednostavno zato što je osnovna potka gotovo zaboravljenog pojma „poštena inteligencija“ toliko slična pojmu „politička korektnost“ da se takva sličnost doista ne može zaobići. Dakle, kao što je komunistička vlast pod egidom „poštene inteligencije“ podrazumijevala onaj dio obrazovanih osoba koji se nisu suprotstavljali komunizmu zbog oportunizma (straha od mogućih posljedica) ili pak zbog iskrene sklonosti prema komunističkoj ideologiji (Krleža, Jure Kaštelan, Mirko Božić...), današnja pervertirana politička ideologija nameće nezgrapni pojam „politička korektnost“ kao neku vrstu degeneriranog  Svetog Pisma, koje doslovno siluje i inteligenciju i uljudbu, a prikladno je  samo onima :koji nisu ideološki nepoćudni. Da zaključimo (a na to ukazuju i neke definicije iz Wikipedije): pojam political corectness je toliko nedotupav da bi ga možda najbolje bilo definirati izrekom – ludo, pa živi!

A što pak znači pojam „populizam“?  Referirajući se na sintagmu iz prethodnog odjeljka očigledno je da je ideološka mafija koja je već na neki način uspostavila Spenglerovu „propast Zapada“ doživljava taj nedotupavo sklepan pojam kao svojevrsnu ideološku „baba Rogu“, pljuckajući po njoj na zapanjujuće neinteligentan način – toliko neinteligentan da to ne samo da već postaje otužno, već bi bilo prikladno da uđe u širi kontekst psihopatologije. Upravo zato ćemo, umjesto da se bakćemo s tom ideološkom i intelaktualnom bijedom, citirati definiciju pojma koju, na iznimno uvjerljiv način, nudi ugledni talijanski rječnik Garzani. Citat – „Populizam je politički, socijalni i kulturalni svjetonazor kojem je osnovni cilj afirmiranje najsiromašnijeg sloja društva, a da pri tome izbjegava bilo kakav oblik preferencije socijalizma , ali i doktrinarnost bilo kojeg predznaka... Ovaj pojam nije povezan s bilo kojom političkom ideologijom – bilo lijevom ili desnom – niti pokušava manipulirati ljudima. Populizam jednostavno zasniva svoj stav na 'efektnom' konsenzusu naroda kojem se obraća...“  – završen citat

Način na koji riječnik Garzani definira nedotupavi pojam „populizam“, koji je u ideološkoj matrici sekularnih fundamentalista toliko uneređen da se čovjek začudi kako su takvi „lumeni“ uspjeli završiti osmogodišnju školu, toliko je maestralno izveden da se poslije njega i nema više što reći.  Zato ćemo i ovaj dio  teksta svesti na svojevrsnu prolegomenu („predgovor, uvod...“ – širi kontekst), a ovakav uvod će nas dovesti do zaključka da danas više i ne postoji dno dana do kojeg se mastermind sekularnog fundamentalizma nije u stanju spustiti. Razmišljajući o tome postoji li uopće dno ispod kojeg se ovakav jad i žalost pod egidom EU i njoj sličnih „zvizdarija“(nikad nije previše na to ukazati) nije u stanju spustiti, sjetio sam se američkog SF-filma „Invazija tjelokradica“, koji u sve tri verzije (rađene prema romanu ne sjećam se više kojeg kultnog SF-autora autora) prikazuje kako zli žitelji neke izmišljene planete ulaze u tijela nesretnih zemljana i pretvaraju ih u ono što je jedan stariji srpski pisac nazvao „zlim volšebnicima“.

A naišavši pred otprilike godinu dana na kratku (18 redaka) definiciju pojma „populizam“, koji nudi Hrvatska enciklopedija (preko Interneta) bio sam doslovno usupnut činjenicom da je u tako kratkom prikazu moguće „nadrobiti“ toliko intelektualnih besmislica. Enciklopedija, naime, tvrdi da je „populizam u sociologiji označavao idejne i društvene pokrete koji su se protivili dominaviji elita, te zastupali poboljšanje socioekonomskog položaja srednjih klasa. U tom je smislu“, nastavlja enciklopedija, „najznačajniji bio agrarni populizam XIX. i XX. st., koji se afirmirao u nekoliko pokreta“ (...)“ Pažljivim proučavanjem tih pokreta došli smo do zaključka da su ti socijalni fenomeni, naravno, doista postojali, ali se uz njih tada nije vezivao fenomen „populizam...“

Poslovica inače kaže da „šećer dolazi na kraju“- ali, sudeći prema ovom kratkom štreberskom diskursu, pelin (ili nešto drugo podjednako gorko) valjda dolazi u sredini. Rečenica koja slijedi je, naime, ova: „U suvremenom se političkom diskursu zastupnici populizma zalažu za tradicionalnne vrijednosti te su“ (opet bez zareza ispred „te“ – katastrofalno nepoznavanje pravila o tome gdje se zarez MORA staviti a gdje ne staviti pred otprilike 15 godina sam kritizirao u „Zadarskom listu“, pod naslovom „Tko zarezuje zareze?!!“ – A.G.) „te su skeptični prema vladajućim elitama i predstavničkoj demokraciji uopće“ (pazi sad ovo!) „zbog čega zagovaraju referendumsko odlučivanje...“ (Ovo zadnje kao da je napisao dojučerašnji Plenkovićev adlatus Lovro Kunčević, stručnjak – a pride i muljator - za nekretnine i ono što u njih stane i dobro se može prodati!)

Kad bi za ovo znao Alessandro Salusti, dugogodišnji urednik milanskog tjednika Il Giornale, sigurno bi počuoao ono malo preostale kose na glavi, ako je – i tada već postariji čovjek – još živ. Salusti je, naime, sudjelovao preko linka u popularnoj TV-emisiji Agora na Rai tre, koja ide svakog radnog dana od osam do deset sati. Salusti se, naime, ozbiljno naljutio kad je jedan od sudionika u diskusiji sudioniku u raspravi posprdno rekao (otprilike): „Ma pustite, to je običan populizam!“, pa je doslovno razjareno uzvratio: „Pa što ako je to populizam? Definirajte meni i ostalima aforizam, ako znate!“

Uz skidanje šešira Salustiju i ostalim političarima ili novinarima koji znaju spustiti na zemlju priučene političare koji navaljuju na nekakvu ispraznu floskulu (populizam) „k'o lud nabrašno“, a da uopće ne znaju što taj izraz znači, pa lupaju po njemu „k'o Maksim po diviziji“ (eh, te meni drage uzrečice!), nastavit ćemo s jednim zanimljivim i poučnim primjerom iz Austrije, koji će nam zorno pokazati da ionako traljavo sklepan pojam „populizam“ treba tražiti u svjetonazornom kontekstu sasvim drugačijem od onoga koji nam se uporno nameče. A junak ove priče,

POPSTAR ANDREAS  GABALIER

još je jedan zoran primjer „kominternski“ (prisjetimo se ovdje već obrađivane  zapanjujuće sličnosti između davno upokojene Kominterne i EU!) nametnutog jednoumlja. Tko je, dakle, austrijski 33-godišnji pjevač Andreas Gabalier?  Već nam epitet iz naslova, popstar (mislim da bi se u „prijevodu“ ovaj izraz trebao izraziti u dvije riječi) ukazuje na to da mu ni rock nije stran, budući da on već u naslovu jedne od svojih najpopularnijih pjesama (Volks-rock'n'roller) pokazuje da se snalazi i u rocku  (najmanje pola stoljeća staru fetišizaciju rocka pokušat ćemo objasniti pod jednostavnim naslovom rock'n'roll), ali je ipak, poput Thompsona, skloniji volk-glazbi.

Ipak, počnimo ab ovo. Sve što znam o Gabalieru proizlazi iz napisa koji je objavljen u „Spiegelu“ od 23. lipnja prošle godine. Članak potpisuje novinar Arno Frank, za kojega do tada  nikad nisam čuo, što bi trebalo značiti da autor spada u novu generaciju nekad (?) uglednoga časopisa. Ovaj je detalj iznimno važan, a odmah ćemo vidjeti i zašto. „Spiegel“ je vjerojatno još i danas najcijenjenija njemačka novina, ali se pred najmanje 2-3 godine pokazalo da se i ova tiskovina prepustila utjecaju iz boce izmiljela zloduha sekularnog fundamentalizma, koji je, uz pomoć svoje udarne filijale koja se odaziva na kraticu EU, zavladala zapadnim svijetom – zastrašujuće uspješno, poput onih neuništivih izvanzemaljaca iz ovdje nedavno spomenutog SF-filmskog klasika. Tako je, eto, i Frank dobio „partijski zadatak“ da raskrinka još jednog ideološkog disidenta.

Počnimo od fotografija uz tekst. Na prvoj je Andreas prikazan u kožnoj jakni, mišičav i sa crnim naočalima. Još je zanimljivija druga slika, na kojoj su prikazani isključivo ženski „fanovi“ (osim jednog mladića u crnoj majici). Cure su, otprilike u rasponu od 16 do možda 30 godina, gotovo mahom razdragane i privlačne -  ovo drugo je u zadanom kontekstu iznimno važno, jer je za nabrijane feministkinje i njihove ponizne pudlice (u hrvatskojpolitici je to SDP, plus ideološka vestalka Vesna Pusić) ženska ljepota, kojoj se normalni muškarci dive „otkad je vijeka i svijeta“, postala remetilački faktor u osvajanju vlasti.

Razmatrajući kontekst kojim se bavimo, a posebno ulogu ideoloških „resavskih prepisivača“  kojima je iznimno bitno da članak (ili intervju) slože onako kako gazda od njih očekuje, u daljnjem tekstu pazit ćemo prije svega na taj detalj. “Postoje ljudi“, kaže Frank, referirajući se na junaka naše priče, „koji slave odanost tradicijii i narodne običaje (Brauchtum) kao najveće vrijednosti“. On također zapaža „prirodnu idiličnost u okvirima seoske svakodnevnice“, kao osnovne vrijednosti Andreasova moralnog svjetonazora. Dakle, „Spiegelov“ novinar za sada samo registirira Gabalierov etički svjetonazor, bez ideoloških osuda. Prelazeći polako na teren ideološke osude, novinar primjećuje, da je kantautorova svjetonazorna pozicija, „iako u biti konzervativna ili reakcionarna“ (kada se ovo drugo „nanjuši“, sekularnim fundamentalistima je to već znak za moguću zloporabu lomače za ideološke heretike). On još uvijek sasvim profesionalno pokušava „prokužiti“ pjevačev ideološki obrazac. U ovom segmentu  Gabalier se iskazuje inteligentnijim i umjerenijim nego što je to falanga sekularnih fundamentalista očekivala. U jednom trenutku, naime, i sam Arno zaključuje da naš cantautor doista „ne prodaje nekakvu utopiju“, pa on već u trenutku objektivne procjene pristaje na njegov uvjerljiv termin retropie, koji on, zaboravljajući na trenutak svoj „partijski zadatak“, definira kao uznositi reenactment (anglicizam koji znači „stupanje na snagu“) koja ne mo može biti tako loša kako je sluđeni sekularni fundamentalisti doživljavaju.

Ali avaj, lucida intervala bulumente sekularnih fundamentalista traje koliko i treptaj oka. Na kraju, kontekst kojim se ovdje bavimo podsjeća nas na slučaj koji su mnogi zaboravili. Naime, nakon što su pripadnici Islamske države pobili novinare fraancuskog humorističkog časopisa Charlie Hebdo, koji su na birtijaški prostački način vrijeđali  islamskog vjerskog idola Muhameda, tadašnji francuski predsjednik Francois Hollande, po mnogima politički najnesposobniji političar u povijesti Francuske, organizirao je u Parizu masovni javni prosvjed protiv tog doista terorističkoga čina, pri čemu su sudionici prosvjeda patetično prepleli ruke kao da uvježbavaju Kozaračko kolo, a nitko se nije usudio ni pomisliti, a kamoli izreći da te tragedije ne bi bilo da je novinare netko podučio da je tuđe vjerske idole neprilično vrijeđati...

„Spiegelov“ novinar neće biti (niti se to može očekivati) ovako koncilijantan prema Gabalierovom svjetonazoru, pa već u nastavku intervjua prelazi u protunapad ..

(nastavlja se)

Share
 

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba