Caro diario! - 86 PDF Ispis E-mail
Autor prof. Ante Gradiška   
14. listopada 2011.

MISCELANEA NOVA

Veći dio prvog desetljeća ovog stoljeća potpisnik ovih redova bio je stalni suradnik katoličke revije "Marulić" iz Zagreba. Osim razmjerno rijetkih priloga duljih od ovih u "CAJTuNGu" (najčešće posvećenih – u skladu s profilom časopisa – odnosu religije i društva), kraće priloge, mahom političke, obično sam naslovljavao raznim inačicama latinske skupne imenice "miscelanea". Prema "Rječniku stranih riječi, izraza i kratica" Bratoljuba Klaića miscelanea znači "lat. (miscellus mješovit) spisi; različiti sastavci; bilješke različitog sadržaja, svaštice". Sukladno toj definiciji, ti prilozi su obuhvaćali najmanje dvije, a najčešće tri (iznimno i četiri) međusobno različite teme, gotovo isključivo posvećene aktualnim političkim temama.

 

Početna ideja za oživljavanje napisâ koji objedinjuje dvije različite teme bila je rasno-huliganska (da, upravo tako!) revolucija u nekoliko britanskih gradova i izvjesne ideološke sličnosti (ali i neke bitne razlike) tog rušilačkog pohoda s recentnim nemirima u arapskim zemljama. U hodu će, međutim, potpisnik ovih redova shvatiti da je takav kontekst primjereniji opsegu knjige – ili barem ovećem ogledu u časopisu "Zadarska smotra", u kojem također sustavno surađuje. Tako je u konačnici gornji naslov pokrio "nekaj čist drugega" – dvije potpuno različite teme (što, uostalom, i opravdava naznaku "miscelanea").

U čitavu se priču, naime, u posljednji čas upleo članak iz "Novog lista" od 12. kolovoza, pod eksplicitnim naslovom "SR Njemačka otkupila disidente za tri milijarde maraka". Eksplicitan ili ne, članak otkriva činjenice koji su mnogima bile nepoznate, uključujući i autora ove "miscelania", iako u zadnje tri godine gotovo sustavno čita "Spiegel". Uzrok neznanju možda leži i u tome što članak u "Novom listu" zapravo prepričava ono što je o tome pisao ugledni njemački dnevnik "Frankfurter Allgemeine Zeitung" u povodu 50-e obljetnice podizanja Berlinskog zida  – pa je lako moguće da, barem za sada, nitko drugi nije o tome pisao.

Prepričavajući prepričano, inicijativa je, po svemu sudeći, potekla od DDR Njemačke. Ona je, naime, predložila, a SR Njemačka – očito iz danas doslovno nezamislivih humanitarnih razloga – prihvatila, da onima koji nisu željeli živjeti u boljševičkoj državi omogući odlazak na Zapad, ali uz određenu novčanu naknadu (koja je siromašnoj istočnoj posestrimi jamačno bila prijeko potrebna). Prvi "transfer", nakon što ga je odobrio kancelar Konrad Adenauer, jedna od legendi zapadne demokracije, izvršen je već 1963. godine – "tada je račun za prvu osmoricu oslobođenih disidenata iznosio ukupno 205 tisuća maraka". "Najberićetnija" dotadašnja godina je bila 1974, kad je čak 884 građana DR Njemačke prešlo granicu, a za svakoga je isplaćeno 40 tisuća maraka. Novinar dalje navodi: "Od 1974. godine pa nadalje iz zatvora je godišnje izlazilo oko tisuću ljudi, dok je dolaskom na vlast Helmuta Kohla u SR Njemačkoj ta brojka bila udvostručena..."

Spominjanje Adenauera i Kohla, neupitnih političkih i moralnih vertikala zapadnonjemačke politike, pokazat će se iznimno značajnim u kontekstu kojim se bavimo, a ništa manje nije važan i podatak koji slijedi: "Da nije bilo Katoličke i Evangeličke crkve, ... , razmjena bi stala već poslije početka - pritisak ovih crkava je doveo do kompromisa..." Ovdje je možda najbolja prilika da objasnimo zašto smo se u odnosu na ime autora citiranog informativnoga članka rukovodili načelom "nomina sunt odiosa". Taj novinar "Novog lista" prepoznatljiv je, naime, po površnim političkim interpretacijama, a u rukopisu su mu često prepoznatljive i nesklapne gramatičke konstrukcije.

Onu prvu tvrdnju će možda najbolje izraziti citat koji slijedi. "U moru proturječnosti i nemilih događaja kojima je povijesti čovječanstva pridonijelo naše doba jest ova vrsta ucjene kojom je jedna država od druge naplaćivala slobodu vlastitih državljana, uhićenih ili nepodobnih iz banalnog razloga, koji su htjeli misliti vlastitom glavom. U tom vječnom ljudskom sukobu između pojedinca i sustava najmanje je bilo važno što se država okitila nazivom demokratska. Dokazala je samo da su riječi običan pijesak na vjetru, uostalom o demokraciji se moglo itekako diskutirati i u drugim zemljama koje su bile nazivane demokratskima, primjerice u Kongu ili u Sjevernoj Koreji" (Riječ "uostalom" morala je biti početak nove rečenice, a iza nje je nužan zarez – uostalom, sintagma "pijesak na vjetru" je nezgrapno "poetiziranje" političkog teksta!) "U ovoj europskoj inačici 'demokratskog centralizma'" (kao da se fetišizirana EU ne skriva iza tog smokvinog lista!) "istaknuta je nota biznisa, primjerenija današnjem nego ondašnjem dobu, a ponašanje ondašnjih komunističkih čelnika DDR-a je dokazivalo da fenički izum novac ne poznaje barijere, niti ga ometaju bilo kakve ideološke predrasude..."

Vratimo se karizmatičnim zapadnonjemačkim predsjednicima, kao i dvjema kršćanskim crkvama u Njemačkoj – zašto smo ih posebno naglasili u citatu? Uz usputnu primjedbu da danas valjda svatko zna da novac nisu izumili Hotentoti iz one poznate rečenice "oca domovine" Ante Starčevića, te da citiranom autoru "nota biznisa", još jedna nezgrapna sintagma (koja neodoljivo podsjeća na onu kavansku pošalicu "koliko para, toliko muzike"), nije nimalo sporna u odnosu na današnji MMF-Reich, razvidno je da je on nehotično izrazio kompliment rahmetli DDR-u, a posebno kad na jednome mjestu s bezazlenom naivnošću tvrdi: "...Riječ je o ljudima koji su iz 'zemlje radnika i seljaka' trebali otići u imperij kapitalizma, tamo gdje je kodni znak za mnoge probleme bila njemačka marka..." (Jadan ne bio, pa danas svatko – barem u Njemačkoj – zna da se BR Deutschland morala odreći svoje iznimno jake valute, jer je to bio uvjet za ujedinjenje dviju država!)

Zaključni čin ove nehotične i naivne pohvale DDR-u toliko je tragikomičan da to djeluje simpatično. Onih tristo i nešto nesuđenih prebjega ubijenih pri pokušaju preskakanja zida koji ih je dijelio od "obećane zemlje" bili su nedvojbeno neizbježne žrtve u zemlji kojoj su imperativne naredbe stizale iz Moskve. To što se netko u vladi Istočne Njemačke sjetio da ljudima koji su ionako željeli iz nje otići omogući odlazak uz uvjet da bogati rođak sa zapada to plati novcem koji će onima koji su ostali omogućiti da lakše dođu do popularnog Trabanta (ist.-njem. "Fiće"), jeftinih vrtića i zdravstvene zaštite (naravno, veći ili manji dio novca slijevao se – kao i uvijek – u džepove političara) neosporno je jedna od najsimpatičnijih političkih epizoda iz vremena blokovske podjele!

A sada – u skladu sa značenjem pojma "miscelanea" – slijedi nešto sasvim drukčije: feminizam!. Feminizam je tema kojom se nismo bavili ni u "Zadarskom listu", pa time – prema omiljenom izrazu Dragoša Kalajića, autora kojega ćemo u nastavku citirati – "otvaramo jednu novu zagradu".

Na pisanje ovog osvrta ponukali su me, između ostalog, i napisi dviju talijanskih autorica, koje pokušavaju preispitati današnji model feminizma, koji je toliko okoštao da već godinama vegetira na zasadama svojevrsnog ideološkog totalitarizma. Tako jedna od tih autorica, Deborah Bergamini, već u naslovu svoga članka u milanskom "Liberu" – "Emancipacija feminizma? – Svedena je na 'Seks i grad'!" – ukazuje na jedan od osnovnih problema zbog kojih se feminizam već desetljećima vrti u krug, nemoćan da se izdigne iznad razine agresivnih alapača poput Kate Mallet (inače, vrhovne vestalke feminističkog promiskuiteta) i Glorije Steinem. Iako u svom mudrom i staloženom preispitivanju pojma "dostojanstvo žene" (la dignità femminile) polazi zapravo od uskih političkih interesa, jer je, prije svega kao dužnosnica Berlusconijeve stranke a tek onda kao žena, napisala svoj članak kao uzdržanu kritiku na burne (i zakašnjele) demonstracije talijanskih feministkinja protiv senilnog mačo-redikula na čelu države, "la Bergamini" doista ima, ako se izuzme taj politikantski aspekt, pravo u većini svojih inteligentno sročenih prosudbi.

Slijepa ulica u kojoj se već dugo, nažalost, batrga feminizam,obilježena je inače mnogo više onim čega u njemu nema nego onim što se svakodnevno, sa sve manje samokritičnosti, prodaje u medijima i po trgovima. Možda je taj sindrom  izraženiji u Hrvatskoj nego drugdje, ali doslovno je šokantna potpuna nezainteresiranost hrvatskih feministkinja na martirij svakodnevno otpuštanih radnica, iako im je upravo takva sramotna situacija pružila doslovno povijesnu šansu da se, rame uz rame s poniženim ženama, aktivno bore za oduzeta im prava. Da sramota bude još veća, gotovo čitava ergela militantnih hrvatskih feministkinja, na čelu s onom bucmastom ženskom kratke kose koja puši cigaretu za cigaretom, nije žalila za proračunskim novcem poreznih obveznika, odakle se nevladine udruge financiraju, da pohrli u Zadar braniti poznatu nimfomanku, koja je oko tri sata ujutro zaklala svog supruga, časnog mladog čovjeka i branitelja, nakon što je cijelu noć tulumarila s dvojicom muškaraca. Ženska je u konačnici izišla iz zatvora nakon sramotno niske kazne od tri godine i tri mjeseca zatvora – našim je amazonkama, međutim i to očigledno bilo previše!

Ako se nekom citati koji slijede čine zastarjelima ili smiješnima, neka se osvrne oko sebe – a usput sagleda i problem iz povijesne perspektive – pa neće moći ne vidjeti na što se srozao ovaj svijet otkad su takvi stavovi potisnuti na marginu društva i kulture. Polazeći od dihotomije koju on označava pojmovima "dionizijski" (zdrava radost i punoća života) i "htonski" (bolesno odricanje od navedenog stava o životu), a u ovom kontekstu ih zamijenjuje odrednicama "patrijarhalni" i "matrijarhalni", Dragoš Kalajić u svojoj knjizi znakovita naslova "Smak sveta", u odjeljku o feminizmu kaže: U verodostojnoj patrijarhalnoj kulturi  i zajednici žena je i boginja, i lepota, i podstrek, i fundament porodice, te je njen privilegovani položaj unutar harmoničnog odnosa s muškarcem krajnja suprotnost od prokletstva koje žena nosi u 'htonskoj' kulturi..." (šifra: "Seks i grad", "Desperate housewives") "U modernoj kulturi mesta Penelope, Brunhilde ... zauzele su ' seks bombe', 'kol-gerle' ili 'starlete' sveopšte prostitucije mesa. Vernost, misterioznost, inspirativnost ili lepotu patrijarhalnih modela žene zamenio je 'emancipovani' razvrat ili lov na kapital" (Zašto se supruga Straussa-Kahna ponižava pred čitavim svijetom?! – samo zato jer joj je ogromno bogatstvo koje joj pruža muž važnije od ženskog dostojanstva!) "novih heroina moderne masovne kulture... Dakle, upravo je moderna degenerisana materijarhalna kultura svela ženu na puki predmet..."

Onima koji feminizam svode (i obožavaju) na razinu ocvale profuknjače Kate Mallet, primitivizmu talijanskog militantnog feminizma "Rivolta femminile" iz 70-ih godina ili fetišiziranih anoreksičnih radodajki iz "Seksa i grada", stavovi koje iznosi druga (također – sudeći prema slici – ljupka) talijanska autorica, Olimpia Tarzia, predsjednica svjetske alijanse žena za život i obitelj, za njih će sigurno biti isto što i crvena krpa za bika – pokušaj nekakve "bogomoljke" da uđe u zabran koje su one (a ponekad i "oni", kao logistička potpora) ogradile i rezervirale samo za sebe. U intervjuu koji je s njom napravila novinarka "Glasa Koncila" pred skoro dvije godine Olimpia, koja polazi od izričitog zahtjeva za pravom nerođenog djeteta na život (što "klasične" feministkinje doslovno užasava), a u jednom dijelu intervjua govori upravo o tom bahatom prisvajanju tobožnjeg prava na jedinu istinu, pa kaže: "...Što se krije ispod tog očajnog laicizma? Različiti su razlozi: ideološki, čija moć upire uništiti onoga tko o tom laicizmu jedino govori, a to je Katolička Crkva" (taj aspekt dio  je studije na kojoj upravo radim, a koja se zove "Antikomunizam i antikatolicizam"!) " "Drugi faktor je logika utilitarizma, materijalne korisnosti. To su snažni ekonomski lobiji, farmaceutske tvrtke koje proizvode kontraceptive i abortive, a žene ne znaju posljedice... Raste i vizija čovjeka koji daje mišljenje tehnike u kojoj nitko ne postavlja etičke granice...Tehnološka misao ne trpi nijednu granicu, pa ni prirodnu. Radi se o vrsti ludila i 'svemoći' čovjeka koji iz života isključuje Boga. Sve je to uzelo maha i pridonijelo da se uspavaju svijesti o zauzimanju stavova u katoličkom svijetu. Te jake snage mogu zauzeti medije" (ali i politiku – EU je tako svom političkom roblju nametnula Zakon o suzbijanju diskriminacije, a koji diskriminira sve one koji nisu njime obuhvaćeni, prije svih otpuštene radnike i Crkvu!) "a to što većina medija predstavlja zapravo je manjina ... većina nema glasa, manjina svemu daje glas i komunicira svoje stavove... To moramo zaustaviti, ne smijemo to prihvaćati. Jer to je i negacija slobode čovjeka, priznanje dostojanstva koje svaki čovjek ima pravo izraziti..."

Nudeći formulu kršćanskog Novog feminizma umjesto iritantnog ideološkog imperativa "bez alternative", autorica zaključuje: "Kultura se mijenja, te raste osobna, uvjerena, hrabra svijest, koja je sve sposobnija suočiti se s iščekivanim oslobađanjima u ženskom univerzumu: oslobađanje od laži o još nerođenom životu, oslobađanje od kulture smrti u kojoj je sve dozvoljeno, oslobađanje od krivih i zavaravajućih predrasuda o ženskoj emancipaciji, oslobađanje od kulturnih, društvenih, političkih, ekonomskih i pravnih zapreka koje su se ispriječile između majke i djeteta..."

U konačnici, ovo ipak nije nikakav pledoaje protiv feminizma, već prije iskrena želja, na tragu inteligentnih i dobrohotnih zapažanja Bergaminijeve, da pokret prevaziđe svoja svjetonazorna i ideološka ograničenja. Nije to, dakle, onaj mačistički izazov Igora Mandića iz naslova njegove davne knjige "Što hoće te feministkinje? (Sâm Mandić je bio na neki način kažnjen za svoju aroganciju kad su se, u jednoj davnoj TV-emisiji Vladimira Štulhofera, dvije feministkinje /zaboravio sam im ime/ pokroviteljski pretvarale da ne primjećuju njegovo nezgrapno i smušeno izražavanje, iako su i više nego inteligentne da shvate koliko je on intelektualno ispod njihove razine.)

Share
 
Povezani tekstovi :

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.M  (nastavak).M O S T  (ali ne onaj na rijeci Kwai)Pomalo neozbiljna prispodoba u zagradama možda bi mogla čitatelje u startu navesti na krivi trag – naime, da ovaj napis ironizira ili čak...

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.Zašto smo ova tri pojma stavili pod „zajednički nazivnik“? Jednostavno zato jer je diskurs o njima – čak i u najsažetijoj formi – nužno toliko opširan da podrazumijeva otprilike...

» Caro diario - 125

(UVODNA  NAPOMENA: Stjecajem određenih „tehničkih“ okolnosti nastavak odrednice „Metajezik neokapitalizma i sekularnog fundamentalizma“ /CAJTuNG 123/, kao i odrednice naslovljene „Monti monta sulla montagna“ /CAJTuNG 124/ nisu...

» Caro diario - 124

MAMA EUROPA - MAMA TINAOtprilike sredinom siječnja naišao sam na regionalnom TV-programu na dokumentarni film mlade slovenske redateljice, pod naslovom „Mama Europa“. Pred 2-3 godine gledao sam i njezin, također dokumentarni, film naslovljen...

» Caro diario - 123

MANIFEST  KOMUNISTIČKE  PARTIJEPojam iz naslova, danas poznat pod skraćenim nazivom „Komunistički manifest“ napisali su Marx i Engels krajem 1847. godine, a objavljen je u veljači u Londonu sljedeće godine. Prema navodima iz petog sveska...

» Caro diario - 122

LIJEVI   CENTAR  (nastavak)Stjecajem okolnosti, u razmaku između dva broja CAJTuNGa, onog prošlog, u kojem je objavljen i moj prilog „LIJEVI  CENTAR (centrodestra) i ovoga koji upravo čitate, u Hrvatskoj je došlo do turbulentne političke...

» Caro diario - 121

LIBERALIZAM  PO  NILSU  MIKMARU  (nastavak)éAko se sjećate, na samom kraju našeg teksta smo rekli (otprilike) da je nužno uzeti predah od raščlambe Minkmarovih ideoloških nebuloza i nastaviti je sljedeći put. Prisjetimo se i toga da je...

» Caro diario - 120

LIBERALIZAM  po Nilsu  Minkmaru (ili NEOLIBERALIZAM)(Stjecajem okolnosti, upravo u vrijeme kad smo u „Prilozima…“ došli do drugog pojma pod slovom L naišao sam u „Spiegelu“ od 12. ožujka na članak Nilsa Minkmara, odnedavno nažalost...

» Caro diario - 118

KAKO JE NESTAO "HRVATSKI RADIŠA"?Pojam "Hrvatski radiša" nisam obradio pod slovom H iz jednostavnog razloga zato jer sam o tome napisao osvrt u "Zadarskom listu" još 7. kolovoza pretprošle godine, pa sam nastojao izbjeći da dva puta pišem o...

» Caro diario - 117

GAY PRIDE NA SOVJETSKI NAČIN (humoreska)(Kao što ste i sami primijetili, počesto mi se u ovim "Prilozima..." događa da namjerno prekinem abecedni niz da bih ubacio temu koja mi se čini zanimljivijom – a posebno aktualnijim od one koja slijedi...

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba