Caro diario! - 87 PDF Ispis E-mail
Autor Prof. Ante Gradiška   
05. prosinca 2011.

MISCELANEA AGAIN

U političkom nevremenu u kojem je hrvatska Vlada svela svoj politički (be)smisao na primitivnu razinu TV-serije "Država, selo, grad" (i u kojem se definitivno, u skladu s prezimenom jedne od svojih najgorljivijih amazonki, srozala na "zonu sumraka"), u kojoj premijerka i ostatak partijskog politbiroa putuje Hrvatskom "smjerom putokaza", te pjeva i pocupkuje kao na seansama za bolesnike s blažim oblikom mentalnog poremećaja, ni ne hajući za to da je negdje u Slavoniji, pokrajini koju ta ista vlada doživljava kao svoju sigurnu partijsku bazu, otvoren od šatorskih krila sklepan "Vladin logor", koji su odbačeni i izgladnjeli radnici "Đakovštine" opasali bodljikavom žicom, dok im širi nego duži resorni ministar gotovo neuvijeno poručuje da su sami krivi za to što ih je snašlo, u nevremenu u kojem je nekulturni "šeksistički" napad na SDP-ovku Gordanu Sobol samo još jedan od "bisera" neuništivog HDZ-ovog doajena, u kojem kukavne sluge krupnog kapitala gledaju na opravdan gnjev "poniženih i uvrijeđenih" diljem svijeta (naravno da se divljaštvo zakarabuljenih anarhista i nasilnika na rimskim ulicama mora oštro osuditi!) s količinom animoziteta sličnoj histeričnoj euforiji s kojom brane ciljano i bahato provokativne ulične hepeninge svojih ljubimaca, istospolnih zajednica – o čemu pisati?

Ipak, prije nego što počnemo s prvim prilogom ove miscelanea, spontano se u prvi plan nameće najsmiješnija dionica HDZ-ova putujućega cirkusa. To je onaj "grupni portret s damom" (prema naslovu romana Heinricha Bölla i filma Aleksandra Petrovića, snimljenog prema njemu) -pozadinski pejzaž "Jace nacionale" u tim je prilikama mahom sačinjen od 4-5 članova uže ili šire partijske nomenklature, od kojih Tomislav Ivić (mentor Đakićeva SUBNOR-a za politički podobne branitelje i "branitelje") i Frano Matošić (učitelj sviranja gitare u Njemačkoj u vrijeme Domovinskog rata), uvijek namrgođeni i gotovo uvijek sa crnim naočalama, neodoljivo podsjećaju na mafijaške egzekutore (užas nastaje tek kad ova dvojica otvore usta – naročito ovaj zadnji!)

"Tito je umro"

U beogradskoj "Politici" od 2. listopada objavljen je intervju sa srpskom književnicom Mirjanom Novaković, koja je netom napisala roman pod gornjim naslovom. Film je zasnovan kao krimić s elementima fantastike (izvjesni politički "funkcioner" je krajem 60-ih godina predvidio vrijeme Titove smrti, što će bitno utjecati na njegov život), ali je u kontekstu kojim se ovdje bavimo mnogo važnija autoričina usporedba nekadašnje političke ideologije i današnje marketinške "akcije". Ona, naime, kaže: "U vreme socijalizma činilo mi se da je ideologija zaista glavno sredstvo, ali i glavni cilj režima, i tako sveprisutna koristila se i za marketing, ‘prodavala’ nam se: prodavale su nam se ideje da su ljudi jednaki i da novac nije najvažniji. A sad nam besomučno" (redakcijski naslov intervjua inače znakovito glasi "Pohlepa i njene besomučne sluge") "prodaju – šta? Da je najvažnije kupovati, da je smisao života učestvovanje u reality show? Da je cena novca vrednija od svake druge cene koju plaćamo da bismo imali novac?

Znam da je socijalizam bio diktatura, ali neka mi neko ne priča da se čovek (danas) ne meri po onome koliko zarađuje, i rado bih da me opet ubeđuju da su svi ljudi jednaki – mada u to nisam preterano verovala ni onda, ipak mi se to neuporedivo više sviđa od ‘akcija – totalna sezonska rasprodaja’, jer se iza te ‘akcije’ opet krije režim koji vlada tako što sve strasti i želje usmerava u robu i usluge, jer je opasno za njega da se želje usmere u ideje..." (Mnogi od onih koji su sigurno zgroženi uvodnim dijelom ovog teksta sad će sigurno pobjedonosno uskliknuti: "Aha /možda i "Opa, bato!"/, pa ovaj čita i "Politiku"! – sad smo ga ulovili". Naravno, ako treba birati između citiranja pametnog mišljenja Mirjane Novaković i podizanja ruke Vojislava Stanimirovića /koji je vukovarsku bolnicu u vrijeme agresije na grad nazvao "leglom ustaša"/ u Saboru za HDZ-ov kvorum, onda objeručke prihvaćam ono prvo – politika u kojoj Vojin glas služi tome da se HDZ održi na vlasti, a u kojoj se, primjerice, Ante Kotromanić doživljava kao ideološki neprijatelj, nije moja politika!)

Ono što je razvidno iz citata beogradske spisateljice jest ono što je meritum ovog diskursa. Raspadom socijalizma – a prije toga i fašizma – jesu nestala dva totalitarna sustava zasnovana na političkim zločinima (često i stravično masovnim), ali su njihovim nestankom već danas gotovo potpuno uništena dva bitna moralna stožera društva: socijalna pravda i kvalitet PRIVATNOG života (porodica kao uža i šira sredina, odnos roditelja i djece). Budući da će se ova tvrdnja mnogima činiti apsurdnom, možda je najbolje braniti je putem primjera koji se naizgled vjerojatno doima još apsurdnijim. Još u vrijeme Domovinskog rata jedan je hrvatski pedagog, već tada u zreloj životnoj dobi (a koji je dugi niz godina bio ponosni vlasnik partijske knjižice, da bi, odmah nakon raspada Jugoslavije, postao fanatični antikomunist i gotovo histerični mrzitelj "lika i djela" Josipa Broza!), napisao ekstatični panegirik tradicionalnom moralu na način da je gotovo u potpunosti prepisao svoju vlastitu knjigu, napisanu u bivšem režimu, s tom razlikom što je ispred pojma "moral" prijašnji pridjev "socijalistički" zamijenio podobnijim pridjevom "kršćanski". Oni koji nisu imali priliku pročitati autorovu prvu knjigu, a kojima je iskreno stalo do kršćanskog morala, bili su mahom zadovoljni ovako dirljivim primjerom "duhovne obnove", jer se i nova knjiga doista doimala kao da ju je napisao vjeri predani redovnik, a ne nekadašnji partijski kadrovik.

U čemu je, dakle, smisao ovako zadanog prijepora? Jednostavno u tome da je sličnost između "socijalističkog morala" i "kršćanskog morala" (kod ovoga drugoga sramotno je i podsjetiti se na to da danas u Hrvatskoj jedva da itko zna kako je Đuro Basariček, ubijen 1928, u beogradskoj Skupštini, bio ugledni pedagog, posvećen borbi protiv – tada iznimno rijetke – maloljetničke delikvencije!) mnogo veća nego su to poklonici jednog ili drugog moralnog svjetonazora spremni priznati. Suodnos između njih i onoga o čemu govori Mirjana Novaković danas se zasniva na ovakvoj jednadžbi: liberalni neokapitalizam i moralno nakazno okružje, u kojem se danas svi gušimo, kao njegov finalni nusprodukt, uništili su "socijalistički moral" (sa svim njegovim neizbježnim nedosljednostima) u bivšoj Jugoslaviji prije nego u bilo kojem drugom komunističkom režimu. Danas se on – konkretno u Hrvatskoj
– s podjednakim bijesom obrušio na mnogo slabijeg protivnika, institucionalizirani katolicizam. Protivnik je u startu ne samo slabiji, već i nemoćan u borbi protiv lukavog i podmuklog neprijatelja prije svega zato što je ovaj – vješto koristeći sistemske slabosti hrvatskog neokatolicizma, a u prvom redu njemu gotovo inherentnog histeričnog antikomunizma – u gotovo rekordno kratkom roku uspjeo dovesti do posvemašnje banalizacije religioznosti. Pristajući na "neprincipijelnu koaliciju" sa sve kompromitiranijom službenom politikom kojoj ovakav kvazikatolicizam služi kao smokvin list za političko jednoumlje, klijentelizam i ponižavajuću servilnost prema EU, "Crkva u Hrvata" je pristala na svojevrsnu lobotomiju kojom je svedana na ulogu dobro hranjenog kućnog ljubimca.

Ali, vratimo se naslovu ovog dijela našeg osvrta. Tito, naravno, jest umro pred više od 30 godina, ali je iz dana u dan sve življi na spiritističkim političkim seansama, na kojima ga jedni čekaju s naoštrenim glogovim kolcem (tako se navodno ubijaju vampiri – a time mu je svojevremeno doslovno prijetio ratni zločinac Vojislav Šešelj!), a drugi, i pod teretom potpuno uništene socijalne pravde, priželjkuju njegovo uskrsnuće (nešto kao "ustani, maršale"!).Jedno je danas nedvojbeno– egzekutori Partije jesu počinili mnogobrojne masovne zločine u Titovo ime, a nerijetko i po njegovom nalogu (nedavno sam u "Spiegelu" pročitao da je ubojstvo Đurekovića bio posljednji politički zločin koji je sâm Tito naredio), pa čudi upornost nekih novinara, poput Branka Mijića, koji uporno pokušavaju relativizirati– a čak i zanijekati Brozovu ulogu u tim zločinima. Zagriženi antikomunisti imaju pak sasvim drugačiji problem–koji je više psihološki nego politički–kad uporno guraju glavu u pijesak pred činjenicom da je u bivšoj Jugoslaviji bilo neusporedivo više socijalne osjetljivosti i pravde nego u današnjem hrvatskom kloniranom vazalu EU. (Pustimo sada Tita–danas je jedina država na svijetu u kojoj postoji besplatno školovanje i liječenje Kuba njegovog vjernog učenika Fidela Castra!).

Jedan tipičan primjer na kakva sve "bespuća povijesne (ne) ozbiljnosti" može jednog inače inteligentnog desničara navesti antikomunističko histeriziranje jest istup Nina Raspudića u TV­"Petom danu" od 14. listopada. Nakon što je, pri obradi prve teme, doslovno šokirao također vrlo mladog voditelja Srećka Horvata neskrivenim animozitetom prema činjenici da će se prosvjedi protiv Wall Streeta proširiti i na neke hrvatske gradove (što samo dokazuje da je hercegovački kriptonacionalizam uvijek u sprezi s klijentelizmom!), Raspudić je jedini od četvorice sudionika bio kategorički protiv toga da zagrebački Trg Maršala Tita zadrži sadašnje ime – s punim pravom, s obzirom na Titove ranije spomenute (po)ratne zločine!

Raspudić je inače – po skromnom mišljenju potpisnika ovih redova – bio potpuno u pravu kad je "papcima" nazvao novinare koji su zlurado prebrojavali i politikantski interpretirali troškove Papina boravka u Zagrebu (takvi ni u snu neće komentirati koliko se novca poreznih obveznika uzima za održavanje "Gay Pride" – što je tipično agitpropovska selekcija!!!), zbog čega su ga "na pasja kola" izgrdili uvijek spremni splitski nihilisti. Iako je njegovoj trezvenoj argumentaciji potrebe za promjenom imena Trga Maršala Tita smetao višak ideološke zadihanosti, mlađahni Raspudić je sve prosuo kad je, kao asa iz rukava, izvukao i pročitao nekakav, po osnovnim kriterijima vrednovanja poezije, grozomorno loše i nesuvislo napisan pjesmuljak o Titu, koji je, u nastupu gotovo neartikulirane mržnje, napisao Gojko Đogo.

Bosanski Srbin Đogo bio je inače u bivšoj državi razmjerno cijenjen pjesnik, da bi, čim je zaživjela Miloševićeva "antibirokratska revolucija", postao jedan od "najostrašćenijih" korifeja četništva i širitelja mržnje prema nesrpskim narodima, posebno u Bosni. Ostali sudionici u raspravi stoičkom su strpljivošću odslušali (re)citiranje tog poetskog smeća, a u zraku je ostalo neizgovoreno pitanje mora li jedan pametan hercegovačko-zagrebački kriptonacionalist tražiti potporu i utjehu baš u nekrofilskom četničkom primitivizmu?!

Na kraju - kraće svaštice

Vidjeli smo zadnji put da Bratoljub Klaić u svom "Rječniku stranih riječi" definira izraz miscelanea i kao "bilješke različitog sadržaja, svaštice". E, pa evo sada, nakon jednog dužeg priloga, i dvije kraće svaštice, vezane uz nogomet.

Ovaj prilog na neki je način slučajno napisan dan nakon "Dinamova" sramotnog poraza od (očigledno mnogo boljeg) "Ajaxa", ali je koncipiran odmah nakon pobjede naše nogometne vrste protiv Latvije u Splitu. Kad ovaj prilog bude objavljen vjerojatno će biti poznat ishod prve utakmice između nas i Turske, ali i mogući–daj BOŽE! – povoljan ishod neće bitno utjecati na meritum priloga koji čitate. O čemu se, dakle, radi?

Neposredno nakon završetka susreta sa Latvijom na HTV-u je išla emisija "Otvoreno", jedna od onih otužnih seansi kolektivne histerije s kojima smo suočeni nakon svakog – iz godine u godinu sve rjeđeg – uspjeha hrvatskog sporta (u "Zadarskom listu" sam nedavno, nakon poraza protiv Grčke, napisao osvrt pod naslovom "Ode sport–propade šport"). Jedino što je taj talk show uspio pokazati i dokazati nije ona već ofucana mantra kako Hrvatska navodno ima četiri i pol milijuna samozvanih stručnjaka za sastavljanje nogometne reprezentacije, već kako oni koji bi morali biti stručni u tome raspravljaju o nogometu kao da ne znaju razlikovati korner od auta. Umjesto nemušte euforije zbog očekivane pobjede nad slabašnim protivnikom, nikom od sudionika rasprave nije doprlo ni do zadnje vijuge mozga da se do prvog mjesta u skupini ne može doći vraćanjem lopte unatrag suigraču na pet do deset metara – upravo suprotno, protiv rivala koji je postao pojam za defanzivnu igru, treba igrati dugim okomitim loptama u dubinu protivničkog prostora i uvježbanim duplim pasovima koji protivnika izbacuju iz igre (na taj je način, uostalom, "Ajax" slomio "Dinama"), pa bi se danas Grčka mučila mišlju kako pobijediti susjednu Tursku. Eto zato Bilić – koji obranaški precijenjuje i najminornijeg protivnika (ne zaboravimo, uostalom, da nas je Vedran Runje u Zagrebu spasio od slabašne Gruzije!) – mora otići: on je, naime, u finese trenerskog zanata upućen malo bolje nego ona grozomorna osoba koja drma hrvatskim nogometom u finese Hegelove filozofije. (Vratimo se pri kraju opet "Politici", ovaj put od 5. listopada. Na sportskim stranicama tog dnevnika nogometaš Ivan Ergić, predstavljen kao "bivši fudbalski reprezentativac Srbije", javlja se zanimljivim člankom pod uredničkim nalovom "Sportske pobede ne brišu poraze društva". A što tek reći za sportske poraze i neuspjehe – konkretno, one hrvatske?!)

A spominjanje spodobe kojoj možda još najbolje pristaje epitet "civilizacijski prekršaj", koji je suptilni – nažalost, već 5-6 godina pokojni – intelektualac Anatolij Kudrjavcev, potomak ruskih aristokrata izbjeglih pred terorom Oktobarske revolucije, plemić po rođenju a zaljubljenik u Split po životnom izboru, skovao u kontekstu svog kritičnog bavljenja modernim teatrom, podsjeća nas na to da je nedavno trendovska hrvatska tiskovina, koja je vjerojatno na nižoj intelektualnoj razini od mjesečnog biltena dobrovoljnog vatrogasnog društva iz Mrduše Donje, izdala kao ekskluzivan prilog "istinitu životnu priču" dotične individue. Poznato je na kakvu se mentalnu svjetonazornu razinu Hrvatska (naravno, ne samo ona) srozala u ovom stoljeću, ali – je li moguće da nešto takvo može ikoga zanimati ?!!

(U samo dva dana je hrvatska politička pornografija, u kojoj je glavni meštar ceremonije "seks s kvačicom", opasno zagazila u svoju hardcore fazu – pri čemu se uporno zanemaruje sramotna uloga HSS-a. Nije li možda bolje od pisanja o politici iskrcavati ugljen ili ot čepljivati septičku jamu – ona valjda barem nešto manje smrdi!).

Share
 
Povezani tekstovi :

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.M  (nastavak).M O S T  (ali ne onaj na rijeci Kwai)Pomalo neozbiljna prispodoba u zagradama možda bi mogla čitatelje u startu navesti na krivi trag – naime, da ovaj napis ironizira ili čak...

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.Zašto smo ova tri pojma stavili pod „zajednički nazivnik“? Jednostavno zato jer je diskurs o njima – čak i u najsažetijoj formi – nužno toliko opširan da podrazumijeva otprilike...

» Caro diario - 125

(UVODNA  NAPOMENA: Stjecajem određenih „tehničkih“ okolnosti nastavak odrednice „Metajezik neokapitalizma i sekularnog fundamentalizma“ /CAJTuNG 123/, kao i odrednice naslovljene „Monti monta sulla montagna“ /CAJTuNG 124/ nisu...

» Caro diario - 124

MAMA EUROPA - MAMA TINAOtprilike sredinom siječnja naišao sam na regionalnom TV-programu na dokumentarni film mlade slovenske redateljice, pod naslovom „Mama Europa“. Pred 2-3 godine gledao sam i njezin, također dokumentarni, film naslovljen...

» Caro diario - 123

MANIFEST  KOMUNISTIČKE  PARTIJEPojam iz naslova, danas poznat pod skraćenim nazivom „Komunistički manifest“ napisali su Marx i Engels krajem 1847. godine, a objavljen je u veljači u Londonu sljedeće godine. Prema navodima iz petog sveska...

» Caro diario - 122

LIJEVI   CENTAR  (nastavak)Stjecajem okolnosti, u razmaku između dva broja CAJTuNGa, onog prošlog, u kojem je objavljen i moj prilog „LIJEVI  CENTAR (centrodestra) i ovoga koji upravo čitate, u Hrvatskoj je došlo do turbulentne političke...

» Caro diario - 121

LIBERALIZAM  PO  NILSU  MIKMARU  (nastavak)éAko se sjećate, na samom kraju našeg teksta smo rekli (otprilike) da je nužno uzeti predah od raščlambe Minkmarovih ideoloških nebuloza i nastaviti je sljedeći put. Prisjetimo se i toga da je...

» Caro diario - 120

LIBERALIZAM  po Nilsu  Minkmaru (ili NEOLIBERALIZAM)(Stjecajem okolnosti, upravo u vrijeme kad smo u „Prilozima…“ došli do drugog pojma pod slovom L naišao sam u „Spiegelu“ od 12. ožujka na članak Nilsa Minkmara, odnedavno nažalost...

» Caro diario - 118

KAKO JE NESTAO "HRVATSKI RADIŠA"?Pojam "Hrvatski radiša" nisam obradio pod slovom H iz jednostavnog razloga zato jer sam o tome napisao osvrt u "Zadarskom listu" još 7. kolovoza pretprošle godine, pa sam nastojao izbjeći da dva puta pišem o...

» Caro diario - 117

GAY PRIDE NA SOVJETSKI NAČIN (humoreska)(Kao što ste i sami primijetili, počesto mi se u ovim "Prilozima..." događa da namjerno prekinem abecedni niz da bih ubacio temu koja mi se čini zanimljivijom – a posebno aktualnijim od one koja slijedi...

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba