Caro diario! - 88 PDF Ispis E-mail
Autor Prof. Ante Gradiška   
07. siječnja 2012.

MISCELANEA MUST GO ON!
(parafraza uzrečice "show must go on")

Ići ću u raj, jer pakao je ovdje"
(J’irai au paradis car l’enfer est ici)

– naslov filma Xaviera Durringera iz 1997. godine)
Political Correctness + Gangsta Rap

Što je "politička korektnost"? Prva rečenica u Wikipediji o tom pojmu daje uglavnom prihvatljivu definicije "političke korektnosti", a koja glasi: "Politička korektnost je pojam koji definira jezik, ideje, politiku ili ponašanje koji téže da na što manju mjeru svedu netrpeljivost prema drugima zbog njihove profesionalne, rasne, kulturalne, spolne ili neke druge orijentacije; a to se odnosi i na izbor religije, svjetonazora ili ideologije, kao i na diskriminaciju na osnovi invalidnosti ili životne dobi..." (ovo zadnje se vjerojatno odnosi na ponašanje prema starijim osobama).

 

A što je pak sama "korektnost"? Zanimljivo je da Bratoljub Klaić u svom poznatom "Rječniku stranih riječi, izraza i kratica" taj pojam ne izražava kroz imenicu, već kroz pridjev "korektan, -ktna, -ktno", pa kaže: "... bez greške, bez zamjerke, besprijekoran, ispravan, tačan, pravilan, koji svoje djelovanje usklađuje s pravilima pristojnosti...", itd. Iz definicije proizlazi da je "korektnost" sama po sebi neupitna vrijednost (ili – kako se u današnjem korporativno¬političkom žargonu rado kaže – "nema alternative"), dok epitet "politička" pomalo nezgrapno sužava širok dijapazon pojma, pa čak djeluje "agitpropovski" svojim imprimaturom političke podobnosti.

Prije nego što, međutim, krenemo dalje, jedna stvar mora biti kristalno jasna – ako je potpisnik ovih redova u išta potpuno uvjeren, onda je to činjenica da se na čitavoj kugli zemaljskoj jedva mogu na prste jedne ruke izbrojiti osobe koje su manje od njega opterećene rasizmom, što se od rane mladosti očitovalo u simpatiji prema crncima, koji su kroz povijest sigurno bili najveće žrtve rasizma (kroz simpatiju prema Barracku Obami - ali prije svega kao simpatičnoj, socijalno senzibiliranoj i porodičnim vrijednostima odanoj osobi – uklapa se, eto, i u famoznu "političku korektnost"). Nije li ipak sam izraz "crnci" prvi dokaz autorove "političke nekorektnosti"? Naprotiv, to je samo dokaz da je "political correctness" čisti IDIOTIZAM, boljetica koja je inače inherentna bahatom postmodernom neoliberalizmu, nedonoščetu duhovnog okružja koje je slavni američki pjesnik Ezra Pound još 40-ih godina prošlog stoljeća nazvao "najvulgarnijom civilizacijom u povijesti čovječanstva".

U onom segmentu "političke korektnosti" koji se odnosi upravo na politiku krunski dokaz moralne mizernosti ovog pervertiranog svjetonazora možda bi trebalo biti militantno neorasističko svođenje mnogoznačnosti pojma "terorizam" samo na terorističke akcije islamskih fundamentalista. Dakle, u civilizaciji u kojoj se sklonost nasilju začinje već u vrtićima (zato jer je djelotvoran moralni odgoj u zapadnom svijetu eutanaziran već gotovo pola stoljeća – najduže je odolijevao u SSSR-u!!), u kojoj ratovi u Europi nisu prestali već su se preselili s bojišta na ulice, svoditi složenu etiologiju terorizma samo na povremene nasilne akcije pripadnika jedne etničke i religijske skupine predstavlja čudovišan političko-ideološki hibrid nacizma i boljševizma, ali prije svega (neo)rasizma. Ovom fenomenu će potpisnik ovih redova posvetiti oveću studiju pod nalovom "Antiislamizam i antikatolicizam", u kojemu će – na primjeru njemačke novinarke Monike Moron, koja je deklarirana mrziteljica islama, antikatolkinja i antikomunistkinja – pokušati dokazati da se ovakva podmukla zamjena teza nužno zasniva na mržnji prema religiji i tradiciji, i kršćanskoj i muslimanskoj.

Zato ćemo se sada pozabaviti onim dijelom "političke korektnosti" koji se odnosi na (navodnu?) "netrpeljivost zbog spolne orijentacije". Da ne citiramo opet onaj pametan i odmjeren diskurs kolege Filipija o toj temi – kao i da se ne vraćamo slavnim homoseksualcima u književnosti (Proust, Oscar Wilde) i uopće u umjetnosti, uključujući starogrčku pjesnikinju s otoka Lesbos – zadržimo se na jednom hrvatskom primjeru. U davno nestalom uglednom zagrebačkom tjedniku za kulturu ("Telegram" ili "Oko"?), impresionirao me inteligentni maniristički stil u esejima Saše Vereša. Tek mi je u jednom slučajnom razgovoru prijatelj i književnik Slavko Mikolčević, Slavonac koji je, od kasnih 40-ih godina do nedavne smrti u 90-oj godini, živio u Zadru, pričao o tome da je Vereš bio "peder", te da su ga na nekim književnim domjencima u Zagrebu Slavko i ostali kolege po peru prijateljski zafrkavali, a on je to na podjednako prijateljski način prihvaćao.

Ovaj primjer potvrđuje, prije svega, Flipijevu uravnoteženu tvrdnju, iznesenu upravo u "CAJTuNGu", ali implicira i mnogo šire konotacije. A zajednički nazivnik tih konotacija je naizgled suluda teza da provedbeni aspekt Zakona o spriječavanju diskriminacije, koji je škvadra trećerazrednih političkih karijerista u EU nametnula s istom dozom ideološke isključivosti s kojom su se u komunizmu nametale i također policijskim kordonom štitile prvomajske parade ili slične manifestacije, na kojima se obavezno uzvikivalo "Tito-Partija" (ili pak navodno spontano "događanje naroda" u vrijeme Miloševićeve "antibirokratske revolucije"), zapravo ne štiti istospolne zajednice. Vrijeme kad je Oscar Wilde robijao zbog homoseksualnosti davno je prošlo, a Sašu Vereša, Rocka Hudsona ili Eltona Johna nitko ni(je) ne mora(o) štititi, jer ih nitko ni ne ugrožava – jedini koje navedeni zakon štiti su nametljivi i nekulturni ulični bukači, koje je taj zakon učinio zaštićenom vrstom, a oni u toj privilegiji uživaju. Krajnji smisao svakog restriktivnog zakona je da legalnim putem eliminira povod zbog kojeg je zakon donesen. Zamislite da taj povod – napad određenog broja građana na sudionike Gay Pride parade – nekim čudom prestane: bi li time sudionici tog otužnog happeninga postigli svoju svrhu? Ma kakvi, kad ih slučajno nitko ne bi krivo ni pogledao, vjerojatno bi bili zreli za kolektivnu psihoterapiju, jer im je arlaukanje po ulicama sigurno važnije od onoga što im je Veselko Tenžera već odavno dobronamjerno preporučio da "delaju kod svoje kuće". Zaključimo ovaj dio našeg diskursa tvrdnjom kako EU– jadna kakva već jest –očito nije svjesna toga da njoj tako drag segment Zakona o diskriminaciji ne štiti zapravo istospolne zajednice, već samo onaj dio te populacije koji sačinjavaju iritantni i bezobrazni ulični bukači njima. Ako im tako notorna činjenica nije jasna, što im uopće može biti jasno?!

(Vratimo se ipak–što je pomalo neuobičajeno za ovu kolumnu–na onaj sindrom "političke korektnosti" koji navodno suzbija rasizam. On se u stvarnosti zapravo sveo na politički redukcionizam, koji protežira samo jednu rasnu skupinu /Afroamerikance – gdje su, uostalom, Indijanci u američkoj politici, kulturi, glazbi, sportu, pa i u rich men world!?/, a drugu tretira gotovo na isti način na koji je jingoism slavnog književnika Rydiarda Kiplinga /"Knjiga o džungli"/ tretirao indijske domorodce, pa za jedine od gospodara svijeta u odnosu na rasno i politički nepodobne "teroriste" gotovo da važi parafraza zloglasne izjave generala Shermana iz "indijanskih ratova", koja bi glasila "samo mrtav musliman je dobar musliman". U zaključku ove digresije spontano se nametnulo pitanje: postoji li nekakva poveznica između ovog neorasističkog maniheizma s obrnutim predznakom, u kojem potomci crnih robova iskazuju rasistički stav prema nepodobnim etničkim skupinama /šifra:Bushova ružnjikava ministrica vanjskih poslova Condoleeza Rice/ i histeričnog fetišiziranja istospolnih zajednica? Na nekakav posredan način postoji: 70-ih je godina jedan američki (bijeli) novinar iz brojnih intervjua sa čelnicima mrzitelja "white thrash" (bijelo smeće), poznatima kao "crni panteri", iz prve ruke saznao i zaključio da ta militantna grupa usko surađuje s homoseksualnim ekstremistima u rušenju američkog establishmenta, ali samo zato da bi u konačnici dokazala kako je perverzija njihovih saveznika osnovni sadržaj bijele civilizacije!)

Ostaje nam još gangsta rap. U širem kontekstu zanimljivo je da se "politička korektnost" u holivudskom filmu iskazuje na taj način da u njima crni glumci više gotovo da ne igraju negativce. U tom je smislu najznakovitiji primjer karizmatičnog Morgana Freemana, koji je u filmu "Nemogući Bruce" igrao ni manje ni više nego Boga, ali je igrao i nekažnjenog profesionalnog ubojicu u jednom krimiću Brucea Beresforda. U tom filmu on, na samom početku, ubija mladog političara pred očima njegove porodice (ništa u priči ne pokazuje da je taj političar bio korumpiran ili prijatelj kriminalaca, nakon toga pobije još nekoliko ljudi, uključujući i policajca na zadatku, ali se na kraju sprijatelji s ocem i sinom koje bi trebao ubiti kao opasne svjedoke i spašava im život. Ukratko, danas takav lik u Hollywoodu (višestruki ubojica koji se jeftino izvuče jednostavno ne može igrati bijeli glumac! Kad smo već kod filma, ne znam točno pjevaju li Ice Cube i Ice T "obični" rap ili pak gangsta rap (vjerojatnije je ipak ovo prvo), ali ogromna većina tih pjevača su ipak nafiksani propaliteti (i samim tim loši uzori za svoje maloljetne obožavatelje), pa činjenica da Ice T igra dobrog policajca u kultnoj TV-seriji "Red i zakon" samo potvrđuje ono što je netom rečeno.

Vrlo je moguće da su američki filozof Robert Bork, sa svojom knjigom znakovita naslova "Posrtanje prema Gomori", i 47-godišnji njemački sociolog Richard David Precht jedini koji se USUĐUJU kritički pisati o gangsta rapu. A što je uopće gangsta rap? Prije nego što pročitate definiciju skinutu s Googlea, preporučljivo je uzeti neko sredstvo protiv povraćanja – "Gangsta rap – glazba s eksplicitnim prikazom nasilja, drogiranja, mržnje prema bijelcima, ženama" (!) "i građanskom autoritetu". Širi kontekst ukazuje na to da ovdje problem nije samo "eksplicitni prikaz nasilja" (glazba, uostalom, i ne može eksplicitno PRIKAZIVATI nasilje!): mnogi primjeri gangsta rap pjesama pokazuju da one eksplicitno pozivaju ne samo na nasilje, već i na ubijanje. Bork u svojoj knjizi direktnije, a Precht u svom eseju u "Spiegelu" uglavnom "između redova" postavljaju "pitanje svih pitanja": kakva je to civilizacija u kojoj tako nešto može uopće postojati–kako se ona sama, kad je već na to spala, uopće usuđuje postojati?! Da ne bude zabune–u ovakvoj necivilizaciji, koja iz dana u dan sve više pokazuje svoje nakazno naličje, takve su osobe, umjesto da su ih puni zatvori, gotovo mahom milijunaši, koji zarađuju na svojoj neljudskosti!!

Ima li tome lijeka? Precht u svom eseju ne daje izričit odgovor, već posredno, preko osude antiislamizma, koji čitav islam svodi na fundamentalistički teror, ne obazirući se na mirne pokušaje očuvanja tradicije i etničkog identiteta. (Vjerojatno takvi primjeri u čitavom zapadnom svijetu ne prelaze dvocifrenu brojku, ali sam nedavno u "Spiegelu" pročitao članak o mladiću i djevojci iz Njemačke, koji su, preko svojih turskih prijatelja, pobjegli u ozloglašeni Iran, tamo prešli na islam i vjenčali se prema lokalnim običajima, a roditeljima su javili da nisu željeli dobiti i odgajati djecu u današnjem zapadnom društvu!). Bork pak nudi pomalo eskapističku moralnu poruku– pokušajte stvoriti, u krugu obitelji i vjernih prijatelja, svoje vlastito svetište (posebno u situaciji kad ga politizirana Crkva nije u stanju ponuditi), kao branu prema zlom svijetu koji vas okružuje–više od toga i ne možete učiniti!

Kratki prilog na kraju (koji opravdava nasov miscelanea...) bio bi efektniji da je mogao biti objavljen ranije–dakle, prije izbora. Ono što ga je inspiriralo dogodilo se, međutim, nakon što je autor već poslao prilog za prethodni broj "CAJTuNGa". Radi se, naime, o slučaju kad su na nekakvoj tribini HDZ-a u Belom Manastiru dvojica ljudi verbalno napala voditeljaVladimira Šeksa (u svakom slučaju, na manje grub i iritantan način od onoga na koji koji on napada svoje neistomišljenike u Saboru–lijeve ili desne, svejedno), pokidavši partijske knjižice stranke.

Prije svega–tko je i što je Šeks? Jedan od najvećih hrvatskih intelektualaca u posljednjih pola stoljeća, aristokrat po podrijetlu (ruskom) i svjetonazoru, splitski–nažalost preminuli– teatrolog i publicist Anatolij Kudrjavcev je za kazališne predstave koje je držao posebno iritantnima znao reći da su "civilizacijski prekršaj". Tako je i sa Šeksom–on je jednostavno civilizacijski prekršaj (bez navodnika!) i na nešto takvo je suvišno trošiti riječi (prisjetimo se samo njegovog primitivnog verbalnog napada na Gordanu Sabol!). Najbolje, međutim, tek dolazi: komentirajući nemili događaj, šefica HDZ-ova Politbiroa je iste večeri trijumfalno objavila da se, netom nakon što su dva "nedostojna" člana napustila stranku– ne znam više je li 20 ili 200 novih članova dobilo partijske (pardon, stranačke!) iskaznice–ne baš spektakularno, pred TV-kamerama, kao Karamarko, ali ipak! Na ovaj sindrom "Što je više kleveta i laži, HDZ" (jeste li primijetili da partijsko članstvo HDZ-a nikad ne rabi kraticu, već svi ponosno izrecitiraju "Hrvatska demokratska zajednica!") "nam je miliji i draži!" podsjetio me je sljedećeg dana jedan prilog na "TV¬kalendaru". Tamo je opisana manje poznata epizoda uoči Korejskog rata, kada je Staljin navodno predložio nekakvu mirovnu inicijativu, znajući da je SAD neće prihvatiti. Da bi toj inicijativi dali dodatnu važnost, sovjetski mediji su objavili da ju je javno podržalo 177 milijuna i nešto sovjetskih građana. Zaključak – partijska disciplina ruši brda i doline!

Share
 
Povezani tekstovi :

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.M  (nastavak).M O S T  (ali ne onaj na rijeci Kwai)Pomalo neozbiljna prispodoba u zagradama možda bi mogla čitatelje u startu navesti na krivi trag – naime, da ovaj napis ironizira ili čak...

» Caro diario - 126

NEOFEUDALIZAM – NEOKAPITALIZAM – NEOLIBERALIZAM.Zašto smo ova tri pojma stavili pod „zajednički nazivnik“? Jednostavno zato jer je diskurs o njima – čak i u najsažetijoj formi – nužno toliko opširan da podrazumijeva otprilike...

» Caro diario - 125

(UVODNA  NAPOMENA: Stjecajem određenih „tehničkih“ okolnosti nastavak odrednice „Metajezik neokapitalizma i sekularnog fundamentalizma“ /CAJTuNG 123/, kao i odrednice naslovljene „Monti monta sulla montagna“ /CAJTuNG 124/ nisu...

» Caro diario - 124

MAMA EUROPA - MAMA TINAOtprilike sredinom siječnja naišao sam na regionalnom TV-programu na dokumentarni film mlade slovenske redateljice, pod naslovom „Mama Europa“. Pred 2-3 godine gledao sam i njezin, također dokumentarni, film naslovljen...

» Caro diario - 123

MANIFEST  KOMUNISTIČKE  PARTIJEPojam iz naslova, danas poznat pod skraćenim nazivom „Komunistički manifest“ napisali su Marx i Engels krajem 1847. godine, a objavljen je u veljači u Londonu sljedeće godine. Prema navodima iz petog sveska...

» Caro diario - 122

LIJEVI   CENTAR  (nastavak)Stjecajem okolnosti, u razmaku između dva broja CAJTuNGa, onog prošlog, u kojem je objavljen i moj prilog „LIJEVI  CENTAR (centrodestra) i ovoga koji upravo čitate, u Hrvatskoj je došlo do turbulentne političke...

» Caro diario - 121

LIBERALIZAM  PO  NILSU  MIKMARU  (nastavak)éAko se sjećate, na samom kraju našeg teksta smo rekli (otprilike) da je nužno uzeti predah od raščlambe Minkmarovih ideoloških nebuloza i nastaviti je sljedeći put. Prisjetimo se i toga da je...

» Caro diario - 120

LIBERALIZAM  po Nilsu  Minkmaru (ili NEOLIBERALIZAM)(Stjecajem okolnosti, upravo u vrijeme kad smo u „Prilozima…“ došli do drugog pojma pod slovom L naišao sam u „Spiegelu“ od 12. ožujka na članak Nilsa Minkmara, odnedavno nažalost...

» Caro diario - 118

KAKO JE NESTAO "HRVATSKI RADIŠA"?Pojam "Hrvatski radiša" nisam obradio pod slovom H iz jednostavnog razloga zato jer sam o tome napisao osvrt u "Zadarskom listu" još 7. kolovoza pretprošle godine, pa sam nastojao izbjeći da dva puta pišem o...

» Caro diario - 117

GAY PRIDE NA SOVJETSKI NAČIN (humoreska)(Kao što ste i sami primijetili, počesto mi se u ovim "Prilozima..." događa da namjerno prekinem abecedni niz da bih ubacio temu koja mi se čini zanimljivijom – a posebno aktualnijim od one koja slijedi...

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Kolumne: Mario Filipi, dipl. pol.

Hrvatska i svijet
Kolumne: Mario Filipi

Kolumne: Prof. Ante Gradiška

Caro diario!
Kolumne: Prof. Ante Gradischa

LAG Zapadna Slavonija
 
Otvoren novi caffe bar u Benkovićevoj 16
 

Pomozite pronaći nestale

Klikni za više informacija
Nacionalna evidencija nestalih osoba