Hrvatska i svijet - 94 Ispis
Autor Mario Filipi   
23. prosinca 2012.

UMJESTO PRESUDE HRVATSKOJ, PRESUDA VELIKOJ SRBIJI

Godina koja se je primakla kraju nije nam donijela mnogo dobra. Najviše vremena u informativnim medijima troši se na svađe raznih grupa. Najčešće je na jednoj strani vlada, a na drugoj svi ostali, čas sindikati, čas seljaci, ili pak neki drugi ljudi koje muče teške brige preživljavanja. Vlada je uglavnom sve probleme nastojala riješiti donoseći "teške odluke" kako nekome nešto uskratiti, a drugome nešto dodatno uzeti. Tako su "rezanje" svega i svačega, kao i novi nameti postali danas stil vladanja. Kako raditi i živjeti od svog rada, na to pitanje nema odgovora, iako vladajući kažu da imaju odgovor, ali u godinu dana nisu ga uspjeli izreći, u praksi provesti.



MANJINA NAS ODVELA U EUROPSKU UNIJU

Proljeće nam je donijelo neslavni referendum o ulasku u Europsku uniju koji su građani zapravo bojkotirali, jer je odziv bio jedva malo iznad 50%, ako je i to istinit podatak. I od te šačice ljudi jedna trećina je bila protiv. Drugim riječima, 29% hrvatskih građana s pravom glasa odlučilo je da ulazimo u Europsku uniju, jer je već ranije Sabor donio odluku da je za sudbonosnu odluku o odricanju od suvereniteta dovoljna obična većina obične većine, dakle dosta je i da 25% (četvrtina građana) bude "za". Tako je referendum postao "uspješan" jer ga je podržalo "dvije trećine građana" i "vladari" su u euforiji pili šampanjac.

Iz Europske unije su nam pljeskali. Nitko nije prigovorio na tu karikaturu demokracije. To znači da je i Europska unija karikatura društva. A mi ipak ulazimo, pa kako nam bude. Ali, tu smo si morali postaviti još jedno pitanje. Postoje li uopće izbori? Ako po odluci svjetskih vladara mora biti na vlasti onaj kojeg oni izaberu, a to se onda postiže urnebesnom propagandom i ako treba izbornim inženjeringom, zašto trošimo novac na izbore, ako narod ionako ne odlučuje? Ako je demokracija vladanje većine, a nama manjina odlučuje o najvažnijoj strateškoj odluci, onda demokracije ni nema. Kao što maloj djeci crtaju na zid dobre vile i oni u to vjeruju, tako i nama, odrasloj djeci, crtaju - demokraciju.

ŽELIMO LI BITI GRČKA ILI ISLAND?

Grci vjekovima žele živjeti glamurozno, na visokoj nozi, ali bez pokrića, na tuđi račun. Zato od davnine postoji doskočica "dužan k’o Grčka". A kada dug dođe na naplatu, oni štrajkaju, pale, ruše, tuku se s policijom, prave golemu štetu i nadaju se da će nakon toga dug biti manji. A Europska unija za nagradu joj daje basnoslovne darove. Tako ukupna "pomoć" Europske unije Grčkoj raste na 300 milijardi eura bačenih u grčki bunar bez dna.

Na Islandu žive posve drukčiji ljudi, hladniji i realniji. Ipak, ni oni nisu mogli odoljeti sotonskom zovu lake i brze zarade kroz "šuć-muć" financijski inženjering. Nakon što je balon puknuo, nastale su goleme rupe i strani pohlepni ulagači kojima je lova propala, traže povrat nestaloga blaga, inače nema ništa od ulaska u Uniju. I što su učinili Islanđani? Pitali su svoje građane dva puta na referendumu žele li da država vraća strancima njihov novac. Građani su oba puta odbili.Slijedno tome nisu spašavali propale banke, nego su ih pustili propasti. Za osvetu rejting agencije su Islandski rejting ocijenili kao "junk" (smeće). Ali, onda su se prihvatili posla, smanjili deficit platne bilance na minimalu, u 2011. su imali rast BDP-a za 3%,rejting im je porastao na BBB+ uz dobre prognoze. Kratko rečeno, izišli su iz krize, a u Europsku uniju im se – ne žuri.

Pitanje za hrvatske građane: Biste li željeli da Hrvatska bude sličnija Grčkoj ili Islandu?

MJERI LI SE GENOCID NOVCEM?

Nova hrvatska vlast zajedno s predsjednikom Republike Ivom Josipovićem koji je iz iste političke ekipe, već su odavno stidljivo, pa onda sve glasnije, najavljivali povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije. Predsjednikov argument je da postoji mogućnost da Sud presudi nepovoljno za Hrvatsku, pa gdje smo onda? Nova ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić počela je kalkulirati možemo li izravnim pregovorima od Srbije dobiti više nego tužbom. Ali to su vrijednosti koje se ne mogu uspoređivati.

Ne može se trgovati krvlju mučenika, jer ovdje je novac najmanja vrijednost o kojoj se radi. U igri laži i podvala nitko nije ravan Srbiji i ne može ju pobijediti. U tome su svjetski prvaci. Nama ostaje samo principijelno ostati kod tužbe. Nakon oslobađanja generala odustajanje od tužbe više nije "in", pa su protagonisti igre "nikom ništa" malo utišali svoje glasove.

PRAZNA ŠARANOVA JAMA PRIKRIVA PARTIZANSKE ZLOČINE

Ljeto je već poslovično donijelo uobičajeno spaljivanje Hrvatske. Ovaj put strateški cilj spaljivača bio je sjeverni Jadran, preciznije područje nedaleko Rijeke smješteno "slučajno" između željezničke pruge i rafinerije Urinj. I opet su pljuštale besmislene priče o uzrocima požara. Jedan je seljak palio korov u vrtu, pa mu je vatrica "pobjegla". Baš je nestašna. Ali najsmješniji uzrok nekoliko desetaka požara bio je vlak (sram ga bilo), čiji neispravni vagoni i električne lokomotive iskrenjem "rigaju vatru" i pale sve živo. Zanimljivo da su "parnjače" oko 100 godina tamo prosipale žeravicu i nisu zapalile ništa.

Ali paljevine su nam bile najmanji problem. U ljetno doba srpski propagandisti uz pomoć po kojeg domaćeg pomagača uče Hrvate svoju "istoriju" ispisanu odavno "po šumama i gorama" Like, Dalmacije i Bosne. Posljednjih godina glavni je hit Šaranova jama blizu Gospića u koju "su ustaše u samo nekoliko mjeseci bacili 40.000 Srba uz nešto Židova", kako smo nekada slušali. Onda su ozbiljniji ljudi ustanovili da u tu jamu, čak i da ljude slažeš kao cigle, ne stane mnogo više od 1.000 tijela. Na posljetku je ustanovljeno da u toj jami ne postoji ni jedna jedina kost, čak ni životinjska, ali da je u blizini druga jama u kojoj bi mogao biti pozamašan broj kostiju žrtava partizanskih zločina 1945. g.

U to vrijeme još nije bilo jasno zašto ljudi troše tako silnu energiju za prekrajanje povijesti. Zašto je nakon toliko godina tako jako važno secirati Drugi svjetski rat i prikazivati ga baš onako da se sotoniziraju Hrvati. Kasnije smo saznali i to, ali već u vrelim ljetnim danima počeli su se događati znakovi da se nešto krupno mijenja u odnosu svjetskih glavešina prema Hrvatskoj. Tada je taj naš sudbonosni sud u Haagu počeo pjevati puno laganiju pjesmu o Hrvatskoj i sve se više šuškalo da bi mogla pasti teorija o "zločinačkom pothvatu".

Međutim, činjenica da se istovremeno odvijaju dva suprotna procesa govorila je da se zapravo vodi tiha bitka između dvije struje u svjetskim centrima moći. Jedni su smatrali da Hrvatsku treba dokrajčiti i svoje interese ostvarivati preko Srbije kao u "lepa jugoslovenska vremena".

Čini se da su takvi bili u manjini, jer je prevladala struja kojoj je dosta "dokrajčivanja Hrvatske" koje traje već skoro 100 godina i ne daje rezultate. Alternativna taktika je pokazati rogatim Hrvatima ljubazno lice na koje su ta bića osjetljiva, a onda ih vještim manevriranjem u pregovorima "oderati".

Čini se da je na tu stranu prevagnulo mišljenje većine i zato što se je Srbija pokazala nesposobnom i politički i ekonomski, a osobito vojno izvršiti "pacifikaciju regije" kao što joj je zadano. Umjesto da "zgazi komšije" kao što je bilo predviđeno uz maksimalno klanje, možda i veće nego 1945. g, Srbija je, kao što se kaže u vicu novijeg doba, postala slična mobitelu – svaki novi model sve manji. Na kraju su ljudi s barem malo pameti shvatili da je Srbija mrtav konj kojega oni već 20 godina mamuzaju, a on uopće "ne trza". Sada bi Hrvatska možda trebala biti njihov novi konj za globalne utrke.

U tom ozračju čekala se je kasna jesen i konačna presuda hrvatskim generalima. Većina nas mislila je da će naši junaci biti pušteni uz neku manju osudu poput Tihomira Blaškića. Bilo bi to u stilu dotadašnjeg presuđivanja po načelu - malo jednima, malo drugima.

NISU OSLOBOĐENI GENERALI, NEGO HRVATSKA

Tog sivog i hladnog jesenskog jutra kada je izrečena oslobađajuća presuda generalima, cijela je Hrvatska planula euforijom oduševljenja koje se je kasnije pretvorilo u vatrene dočeke kakve nije imala ni Janica Kostelić, pa čak ni sam papa Ivan Pavao II.

Još istog jutra počele su, međutim, izranjati neke čudne stvari koje je trebalo povezati da bi se shvatila bit. Najprije su prvi ljudi ove države predsjednik Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović zbunjeno, s neuspješno prikrivenim izrazom razočaranja na licu, promucali nekoliko diplomatskih fraza, ali uvijek uz prijekornu napomenu: "Ali pazite - i mi smo radili zločine". U toj misli kriju se dvije vrlo neugodne tendencije. Prva je ta što se za zločine oko "Oluje" unaprijed osuđuju samo Hrvati, što nije realno, jer je dokazano da su Srbi poubijali dosta svojih ljudi koji se nisu htjeli povući. Samo na cesti od Gline prema Bosni bilo je obilje mrtvih kada je srpska tenkovska kolona zgazila kolonu vlastitih izbjeglica koji su hodali pješke. A bilo je toga još. Druga je da se u takvom trenutku takve stvari ne spominju. Mogli su ih spomenuti tjedan dana kasnije.

Predsjednik je još k tome i pogazio vlastitu riječ jer je jednom javno pred tv kamerama izjavio da će osobno dočekati Antu Gotovinu ako bude oslobođen. Na kraju nije smogao snage za to, nego je pozvao i Antu i Mladena i ostale generale u svoj ured. Gotovina i Markač su, međutim, najprije otišli u zagrebačku katedralu na misu, pa tek onda na Pantovčak. Kada ne bi bio agnostik, predsjednik bi razumio zašto su generali dali prednost Bogu pred čovjekom.

Međutim, u tjednima nakon te presude izronili su i drugi dijelovi ledene sante. Saznalo se je da su neki od najjačih hrvatskih medija već pripremili u svom prostoru medijski lijes slobodne i neovisne Hrvatske i nakon presude su samo trebali zabiti u njega zadnji čavao.

Na drugoj strani barijere već su čekali Sava Štrbac i njegovi falsifikatori povijesti sa svojim "zahtjevima za odštetom". U tom sklopu i ranija galama oko Šaranove jame dobila je novi smisao. Otprilike je plan bio do kraja "pokopati" Nezavisnu Državu Hrvatsku kao genocidnu, nacističku i razbojničku tvorevinu, a onda zalijepiti za nju i današnju Hrvatsku – eto, obje su iste. Rafael Boban i Jure Francetić su nacistički monstrumi, a Ante Gotovina i Mladen Markač su isti kao oni.

TREBALO JE RAZJASNITI SVU KRIVOTVORENU POVIJEST

Presuda iz Haaga srušila je sve te protuhrvatske kule od karata. Ali sada smo mi trebali biti na potezu, pa razjasniti i sve to u svezi sa Drugim svjetskim ratom. Budući da je priča o Šaranovoj jami u cijelosti potpuno izmišljena, a priča o ustanku se svodi na priču o srpskoj pobuni sličnoj onoj iz 1991. g, trebali smo inzistirati da Srbija vrati arhivu NDH u kojoj su i egzaktni podatci o logoru Jasenovac. Do sada je Srbija uporno odbijala vratiti te dokumente pravdajući se sve glupljim razlozima, a najblesaviji je da su dokumenti uništeni u "bombardovanju NATO-a". To jasno govori da se Srbija boji istine i da je u ozbiljnoj opasnosti mit o Jasenovcu kao tvornici smrti. Time bi se skinula i posljednja mrlja s naše povijesti koju su umuljali zloglasni "drug Tito" i njegovi mešetari ne bi li Hrvatsku i Hrvate stalno držali pod pritiskom straha i sramote.

Sada bi bilo pravo vrijeme da se objave i svi ostali dokumenti iz svih ostalih vremena, pa tako i oni iz vremena kraljevine Jugoslavije, kada se je u pojedinim prigodama Hrvate ubijalo kao štakore (Senjske žrtve, Sibinjske žrtve i dr), pa sve do samog početka patnje, 1918. g. i prosinačkih žrtava na Trgu bana Jelačića. Kada bi se htjelo, moglo bi se barem približno odrediti koliko je Hrvata nasilno ili ekonomskom prinudom posrbljeno u toj državi prelaskom na pravoslavnu vjeru, a poznato je da se je to događalo i za vrijeme Turaka. Bilo je dakle nekoliko genocida na Hrvatima i o svima njima treba objaviti sve što imamo. Sada je pravo vrijeme. Ali kako to objaviti kada su i danas potomci Hrvata upetljanih u te prljavštine iz daleke prošlosti vrlo moćni? Kako to objaviti kada su glavni mediji u rukama onih kojima je glavni cilj sotonizirati Hrvatsku, a ne objavljivati istinu?

SRPSKA CRKVA POZIVA U POMOĆ RUSIJU

Srbijanski političari su tih dana govorili svašta i sve to ne zaslužuje neku pažnju, osim izjave njihovog premijera Ivice Dačića da je Srbija tek sada izgubila rat. Drugim riječima, svih novih dvadeset godina nadali su se da će rat dobiti bez oružja, mučkama. U svjetlu svega toga tek sada postajemo svjesni u kakvoj smo opasnosti bili svih ovih godina i kako nas je čudesno Bog spasio baš kao i 1991. g. na bojnom polju. Ali, trenutna sudsko-politička pobjeda ne bi nas trebala uspavati. Mozak koji mrzi ne će promijeniti mišljenje. Srbija se nije pomirila sa stvarnošću. To najbolje pokazuje istup srpskog patrijarha Irineja koji je usred crkve održao ekstremni politički govor u kojem je čak pozvao svoje političare na savez s Rusijom! Budući da je Irinej za Srbe vjernike papa kojeg se sluša, ne može se od Srbije, pa ni od srpske manjine očekivati ništa dobro dok im je Crkva tako agresivna i militantna. Srbija samo miruje jer joj okolnosti trenutno ne idu u prilog. Novu 2013. godinu ona čeka u defenzivi, ali samo do sljedeće zgode. Velikosrpski mozak nema ugrađen program za stvarnost, nego samo za bolesne snove.

 
Povezani tekstovi :

» Hrvatska i svijet - 126

KAKO „RAZBAŠTINITI“ HRVATE? Mnogi u našem okružju, pa i u „velikom svijetu“, ne mogu Hrvatskoj oprostiti što uopće postoji, još više što se je već preko četvrtine stoljeća održala i nije propala, a posebno što je među...

» Hrvatska i svijet - 125

RUSI BI NAM ODUZELI ZEMLJU, A BALKANSKI „JUGOSLOVENI“ – JEZIK Hrvatska je doista „u modi“. Tko se sve ne osjeća pozvanim da ju malo „očerupa“? U javnosti je potpuno zaboravljena sudbina INE, kao da se je ta priča...

» Hrvatska i svijet - 124

KAD SE RUŠE MITOVI, BIJESNE ONI KOJI SU IH STVARALI   Udarna novost bez konkurencije u svjetskim razmjerima na kraju prošle i početkom ove godine bila je povijesna pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima. Trump je...

» Hrvatska i svijet - 123

„KOMŠIJE“ URLIČU – MIRIŠU IM „USTAŠKE PARE“ Kada je osvanula nova 2016. godina, imali smo tako čudnu situaciju kakva nikada ranije nije bila zabilježena u Hrvatskoj. Gotovo dva mjeseca nakon izbora još nismo imali vladu, nego samo...

» Hrvatska i svijet - 122

POKUŠAVAJU NAS PONOVO GURNUTI NA DNO Kada je država u totalnoj „banani“, a ljudi u potpunoj bijedi i depresiji, svjetski zli „vladari“ zadovoljno „trljaju ruke“. Njima to znači da će s vremena na vrijeme idiotska vlada biti...

» Hrvatska i svijet - 121

AKO „ZAKUHA“ BOSNA I HRVATSKA ĆE SE TRESTIKako vrijeme brže prolazi, „velike sile“, ali i one manje, osobito naši prvi „komšije“ na istoku, pokazuju sve veći interes za Hrvatsku. Naravno, to je negativan interes, vođen samo željom...

» Hrvatska i svijet - 120

SRPANJSKI „DERNECI“ PUNI MITOVASrpanj je tradicionalno mjesec različitih partizanskih i velikosrpskih „derneka“ koji se događaju uglavnom u junačkoj hrvatskoj regiji koja se zove Lika. Po njihovom ponašanju neupućeni promatrač bi mogao...

» Hrvatska i svijet - 119

SA SVIH STRANA NAVALJUJU NA HRVATSKU Doista se čini da su se svi demoni ustremili na našu domovinu. Tek smo malo zaboravili ružne epizode koje su nam priredili „mudraci“ iz međunarodnih nogometnih foruma „bičujući“ svakoga tko je...

» Hrvatska i svijet - 118

JESMO LI U MIGRANTSKOJ MIŠOLOVKI? Oduvijek je Hrvatska bila na povijesnim križanjima najmoćnijih svjetskih supersila. Preko nas se one međusobno natječu, a svakoj od njih bi bilo najdraže kada nas Hrvata uopće ne bi bilo. U tom slučaju bi se...

» Hrvatska i svijet - 117

VLADA JOŠ VOZI "U PRVOJ"Zima i proljeće ponašaju se u našoj državi približno kao vlast i oporba. Vladaju zajedno miješajući se jedan drugom u posao. Kao što u doba kasne zime proljeće ponekad zavlada, a onda noću opet zima malo stisne,...