VLADA JOŠ VOZI "U PRVOJ"

Zima i proljeće ponašaju se u našoj državi približno kao vlast i oporba. Vladaju zajedno miješajući se jedan drugom u posao. Kao što u doba kasne zime proljeće ponekad zavlada, a onda noću opet zima malo stisne, tako je i u Vladi i Saboru. Na izborima je stanje ispalo gotovo neodlučeno. Stvorena je čudnovata križaljka iz koje se samo jedno jasno vidi – nitko nije pobjednik.

Na početku se je razgovaralo čak o tzv. "tripartitnoj vladi", što znači da su svi na vlasti, a u oporbi sjede samo neki egzotični likovi kao što je Sinčić. Sam Bog zna kako bi takva vlada funkcionirala, jer ona nikada nije sastavljena.

Zato znamo kako funkcionira "dvopartitna" vlada s tankom većinom u kojoj postoji oporba unutar vlade. "Funkcionira" tako da dva mjeseca ne stigne ništa drugo raditi osim "šminkati" samu sebe, poput frustrirane "frajle" u poodmakloj dobi. Tragikomično je da čak ni četiri mjeseca nakon izbora vlada nije cjelovita, jer nema ministra branitelja.

OPORBA "VLADA" URNEBESNOM GALAMOM I MEDIJIMA

S druge strane oporba zapravo nije oporba jer pomoću velike galame i moćnih medija koji ju podržavaju može čak smjenjivati ministre. U tome je uspješna osobito kad naiđe na junaka koji ne zna biti lukav nego neoprezno istrčava na livadu a da se na to nije pripremio kao što se je dogodilo "jednodnevnom" ministru branitelja Miji Crnoji. Ni sanjao nije da će ga njegova baraka od nekoliko trulih dasaka stajati položaja.

Osokoljeni tim munjevitim uspjehom, "crveni" su se okomili na sljedeću moguću "žrtvu", a to je ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Strategija je očito bila rušiti ministre jednog po jednog, a onda kao poslasticu "maznuti" premijera, te kao točku na "i" ukloniti predsjednicu, pa da se zlosretni sustav urušavanja države može nastaviti.

No taj "Blitzkrieg" (munjeviti rat) zapeo je na hladnokrvnom ministru koji ne prosipa riječi uzalud, ali svoje riječi ostvaruje. Vidjevši da galama a la Crnoja kod njega ne prolazi, izvukli su iz davne prošlosti HOS-ove kape "prekrojivši" ih u "ustaške", ali ni to nije upalilo. Kada su vidjeli da je njihova ofanziva zapela, pozvali su "pojačanje" u liku pomalo smiješnog "lovca na vještice", a u posljednje vrijeme "lovca na duhove" Ephraima Zuroffa. Taj čudan lik žestoko se je raspričao o ustašama, kao da je presvučeni četnički vojvoda. No ni to nije upalilo. Ipak, jedna strategija im je uspješna. Hrvatska i dalje tone, a vlada još ne vlada.

PIJE ZATO JER JE TUŽAN, A TUŽAN JE ZATO JER PIJE

Hrvatsku danas pritišće problem dugova i premijer zna da na njima on pada ili ostaje. Zato silno želi na tom polju biti uspješan. No da bi bio uspješan on mora djelovati radikalno, mijenjajući trule temelje ekonomije.

Slikovito rečeno, morao bi zaustaviti "stroj za proizvodnju dugova". On se sastoji u nedostatku proizvodnje iz kojeg nastaje previše nezaposlenih i umirovljenika. Nedostatak proizvodnje uzrokuje nedostatak investicija. Nedostatak investicija opet ima uzrok u previsokim porezima i rasipnoj administraciji. Do visokih poreza dovela je opet premala proizvodnja koja ne može napuniti proračun. Dok se u taj labirint radikalno ne zahvati, vrtimo se u krug poput pijanca koji kaže da "pije jer je tužan, a tužan je zato jer pije".

"ZABRANILI" MU ZBLIŽAVANJE S MAĐARSKOM I POLJSKOM

Želite li povećati proizvodnju, morate smanjiti poreze. Ako smanjite poreze, nastaje rupa u proračunu. Ako tu rupu "krpate" novim kreditima iz inozemstva, dolazi do izjednačavanja duga i BDP-a, a to je poput izjednačavanja krvnih tlakova, što znači – pad u komu. Ako želite izbjeći takav ishod, morate naći izvor novca unutar države. Takav izvor može biti samo jaka domaća banka ili nekoliko njih, a takvih nemamo. Treba nam jak izvor kapitala za jačanje domaćih banaka. Takav izvor ima samo hrvatska dijaspora. Ali dijaspora je već nekoliko puta prevarena i opljačkana i ne vjeruje ni jednoj vlasti. Povjerenje treba vratiti. Vratiti ga se može npr. vraćanjem opljačkanih uloga u uništenu "Croatia" banku što košta da košta, a onda u potjeru za novim kapitalom.

Taj jedini efikasni scenarij našega premijera uopće ne zanima. Umjesto u Toronto, Chicago, Pittsburg, Frankfurt i Sidney, premijerov prvi put u inozemstvo kao premijera bio je u mondeni austrijski Kitzbühel gdje su ga čekali talijanski i još neki bankari, dakle oni koji su nas i "ukopali". Oni su mu "otkrili toplu vodu" da treba smanjiti proračunski manjak i ne uvoditi nove poreze. Ali, dali su mu i jednu opaku "direktivu" – ne ulaziti u zbližavanje s onima koji su se već izvukli iz ralja međunarodne bankarske mafije, a to su Mađarska i Poljska. Dakle premijer Orešković je dobio "spuštenu rampu" na jedinom putu koji vodi iz ponora propasti a to je mađarski ili poljski put i suradnja s tim državama. Naravno, od čopora vukova nije se ni moglo očekivati da pomogne ovci u nevolji, nego samo da ju još malo oslabe pa da sama uleti u njihove ralje.

Premijer je na taj zlosretni put poveo i guvernera Narodne banke Borisa Vujčića, a njega je prvog trebao smijeniti, baš kao i glavnu hrvatsku "tužibabu" Dinka Cvitana i onda s novim ljudima provesti korisniju monetarnu politiku i krenuti u lov za opljačkanim blagom od pretvorbe pa do danas. I to je važan izvor svježega kapitala za novi početak posrnule države.

KOČE GA I UNUTAR NJEGOVE KOALICIJE

Ipak, ne smijemo suviše kuditi premijera kojemu je zajedno s premijerskom foteljom "ponuđen" i rašomon različitih interesa unutar vladajuće koalicije, pa sve što premijer predloži neki drugi bez kojih on ne može odbace ili zakoče. To izgleda kao kada vozač pokrene automobil, a suvozač odmah povuče "ručnu" i tako čini svaki put kad vozilo krene. I to je današnja slika Hrvatske.

Što sada preostaje premijeru koji je tako sapet sa svih strana. Administracija je svakako neracionalna i suviše troši. Svatko razuman ju želi svesti na razumnu mjeru i pojeftiniti. Ali ta priča ima i negativnu stranu. Racionalizacija administracije ne ide bez otkaza. A svaki otkaz donosi još jedan socijalni problem više. Tako nova ministrica socijale Bernardica Juretić dobija nove ljude koje treba zbrinuti, a na burzi se pojavljuju dodatni nezaposleni. Svatko koga potjeraš s državnih jasli dolazi natrag na te jasle, samo s druge strane, a ušteda je pritom minimalna uza stalnu prijetnju socijalnih nemira.

DRŽAVNA IMOVINA JE ŠANSA AKO NIJE - RASPRODAJA

Jedina realna slamka spasa za koju se može uhvatiti premijer je obilje neiskorištene državne imovine koju se može staviti u funkciju. Ako to obavi kako treba, odnosno ako to ne bude rasprodaja obiteljskoga blaga, može puno dobiti i ekonomski, ali i politički. Ali opet, poput duha iz boce, on mora naići na previsoke poreze koji će zakačiti svakoga tko bude ekonomski koristio tu državnu imovinu.

Danas se nikome ništa ne isplati raditi ako pošteno plati sve namete. To znači da danas svatko tko bilo što radi mora utajiti barem nešto, jer bi inače propao. To je katastrofalna situacija kakvu pamtimo još iz jugoslavenskih vremena. Svi smo lopovi, samo neki kradu milijarde, a neki kući ponesu olovku i gumicu. Budući da smo svi lopovi, svi šutimo "da nas ne uvatu", a država propada. Tu bi premijer trebao imati m*da i zagriznuti u taj tvrd orah. Bez toga ne možemo izići iz blata. Hoće li on to moći brzo ćemo vidjeti. No morao bi učiniti barem mali korak, odnosno da se javni dug smanji barem za jednu kunu. Ne učini li to, novi izbori su vrlo izgledni, a ako na njima pobijedi "regionska partija", to će biti istinska katastrofa.

OBNOVLJIVA ENERGIJA I "ZAŠTIĆENA PODRUČJA" KRIJU BLAGO

Ako iskreno želi pomoći državi, premijer ima i drugih načina. Mnogi Hrvati imaju ušteđevinu u bankama ili čak u "čarapi" koju bi rado upotrijebili. To se može učiniti relativno lako. Država može zakonom olakšati i potaknuti pučanstvo da na svoje krovove postavlja solarne uređaje za proizvodnju električne energije i za grijanje vode. To bi drastično smanjilo potrebu za novim energetskim postrojenjima, manji bi bio pritisak na elektroenergetsku mrežu, a to bi djelovalo i na stabilniju opskrbu, jer se solarna energija proizvodi po danu kada je i potrošnja najveća. Također bi bilo manje potrebe za uvozom električne energije. Naprotiv, možemo postati izvoznici. Važno je poticati i druge oblike obnovljivih izvora energije, ali pazeći da se ne nanese šteta na drugoj strani, npr. da vjetroelektrane nisu na putovima selidbe ptica, pa mogu izazvati pomor ptica.

Velika šansa krije se u tzv. "zaštićenim" područjima, što se praktično odnosi na cijeli Jadran, osim uskih pojaseva u naseljima, gdje se gradi. "Zaštićena" zona znači da se tamo ne smije graditi baš ništa. To onemugućuje poljoprivredu i turizam. Danas je taj problem moguće riješiti primjenom suvremene tehnologije uz čiju pomoć se može graditi kuća bez komunalija. Ona mora biti niskoenergetska, dakle s dobrom toplinskom izolacijom, orijentirana pročeljem prema jugu, sa staklenikom na pročelju, koristeći sve što Bog daje – sunce, kišu, geotermalnu energiju, bunarsku vodu, ili desalinizirano more, ovisno o lokalnoj situaciji.

Da se ne bi događala "građevinska đungla" urbanističkim planovima se može vrlo precizno odrediti maksimalna površina, visina, vrsta građevinskog materijala, pa čak i boja i stil gradnje, kao i maksimalni postotak izgrađenosti zemljišta. To bi moglo dati neslućeni zamah turizmu i (po mogućnosti ekološkoj) poljoprivredi posvuda gdje do sada nije bilo moguće. Naravno, više nego ikad država mora paziti da se ne privatizira more, odnosno pomorsko dobro, a osobito ne cijeli otoci. Prema takvim tendencijama mora se uhodati nulta tolerancija.

Snažan razvoj turizma, male elektroenergetske proizvodnje i poljoprivrede može sam po sebi donijeti bolje zapošljavanje, povratak izseljenika, bolji standard pučanstva, manji javni dug, više novca u proračunu, a to sve onda omogućuje smanjivanje poreza i pravi uzlet gospodarstva.

Vlada koja to hoće provesti sasvim sigurno može. Do sada to nije htjela provesti ni jedna. Hoće li sadašnja vlada biti prva? Želimo vjerovati da hoće. Ubrzo ćemo se uvjeriti, jer vrijeme leti. Za sada Vlada još vozi "u prvoj". Uskoro mora ubrzati ako želi biti uspješna.