Preminuo  književnik  i scenarist  Kazimir Klarić

- Hrvatski književnik i scenarist brojnih radijskih i TV drama, Kazimir Klarić umro je u subotu, 2. studenoga u Zagrebu u 79. godini života. Ispraćaj je bio u krugu obitelji na groblju Gaj urni - Krematorij.

Njegova smrt potresla je njegove gimnazijske prijatelje. Kako doznajemo do Darka Španića nije ga ove godine bilo na obilježavanju 60. obljetnice mature. Nije zbog bolesti mogao doći, ali im je  poslao veoma  zanimljivo i dojmljivo  pismo koje objavljujemo. Možda je to  i posljednji tekst koji je napisao, a možda ga je,  bolestan, napisao  i kao oproštajno pismo  svojim školskim prijateljima.  Objavljujemo ga zahvaljujući Darku Španiću.

„-Nakon toliko ljeta, kad sam maturirao u ovoj  gimnaziji, u izmaglici sjećanja, vraćaju mi se čudne uspomene na školovanje u njoj. Školovanje je  bar meni,  strašno dugo trajalo.  Kako sam bio upitan učenik, jer  zanimale su me druge stvari, te sam naziv škola, državna realna gimnazija, bio je meni ubitačan. Uvijek sam živio u nekom svom, razigranom svijetu. Te radosti  kada sam maturirao, nikada neću zaboraviti. Bolje bi se snašao da sam  se rodio  u doba renesanse. Zanimalo me je slikanje, pisanje. I dan danas na brzinu ne znam jedan put jedan, a kamoli koristiti  logaritamsku  tablicu. Upamtio sam sjajne profesore koji su u nju poslani vjerojatno po kazni. Moj prijatelj, koji piše povijest  gimnazije, zblenuo se, kad sam mu rekao  da je  nekoliko mjeseci  za vrijeme NDH, direktor bio naš sjajni pjesnik  Neimarović. Kasnije ni kriv ni dužan nakon rata osuđen na tešku robiju u Zenici. Radio kao potrčko novinar u Dežmanovim novinama. Pisao o zagrebačkim  skitnicama i mitnicama. Naš vrhunski novinar Josip Horvat, kada se vratio iz ruskog zarobljeništva, nalazio ga je gdje spava u malim sobicama redakcije. Jednom, kada je čvrsto zaspao, pokriven vojničkim šinjelom, iz džepa mu je, zavezano o lentu iskliznulo odličje koje je dobio i krvavim bitkama na talijanskom ratištu. I to ono najuglednije za hrabrost. Zlatno. Doživio je tužnu sudbinu nakon rata. Osuđen je na tešku robiju u Zenici. Njegov osobni prijatelj, bosanski pjesnik Čolaković, koji je nakon rata  bio na visokoj političkoj dužnosti, sve je  sredio da ga se pusti. On nije htio ni čuti za to. Ostao je i dalje u zatvoru.  Posjetio ga u Zenici i naš Slavonac akademik D. Jelčić. Od njega je i čuo o njegovoj sudbini. Mnogi koji su usputno prolazili kroz našu gimnaziju,  bile su zanimljive osobe. Amo raspoređen je i  naš ugledni filozof  Vanja Sutlić. Nije nas u razredu ni gledao. Gledao je kroz prozor u NIŠTA. Zapamtio sam kasnije, njegov citat od Brechta. Ništa nije tako realno kao NIŠTA.

Blažena  bedasta mladosti. Sve preživi. Što luđe i bedastije, to bolje. Ponekad prije spavanja u nos mi dođe miris učionice. Magnolije pred gimnazijom u cvatu. Zvoni sitno zvonce stare crkvice, još iz graničarskih  vremena. Lovorike novogradiške  pukovnije.  Barun Trenk.  Nije bilo u to vrijeme loše živjeti. A kada nam je profesor, kada sam bio na zadnjoj godini  Pravnog fakulteta  rekao na predavanju, da mu je najljepše bilo kada je bio do vrata u galicijskom blatu, mi studenti pomislili smo da je šenuo pameću. Znate  što nam je odgovorio. Bilo mi je divno jer sam bio mlad.

P.S. (pisano rukom)

Posebno se zahvaljujem,  mom prijatelju  Mirku Uršiću, koji je  s konjskim strpljenjem pisao na pisaćoj mašini sa tri prsta, moj  pokušaj stvaranja romana Tužni napori. Obostrani. Kamo sreće  za literaturu i mene  da sam se kanio te rabote.Dobro da nikada nisam ušao u obveznu lektiru, da mi đaci  psuju i oca i mater.

Kazimir. Zgb. 13. VI. 2019.

Kazimir Klarić rođen 1940. godine u Okučanima, kao posljednje, četvrto dijete u učiteljskoj obitelji. Proveo je djetinjstvo i mladost u selu Kaniži, pokraj Slavonskog Broda, te u Novoj Gradiški  gdje  je od 1951. godine učenik  Gimnaziju. U gimnazijskim danima  počinje objavljivati u časopisima za mladež, a kasnije u  Studentskom listu i  emisijama Radio-Zagreba. Završio je Pravni fakultet u Zagrebu. Bio je urednik Dramskoga programa na Radio Zagrebu do umirovljenja 1994. godine.

Objavio je humoristično-satirične romane: "Na tri noge" (1971.); "Kolut natrag" (1972.); "Pasji svatovi" (2000.), u kojima je kroz životnu priču glavnog lika Pupara analizirao suvremenu društvenu problematiku. Pisao je i pripovijetke "Svi na led" (1977.); "Unutrašnji neprijatelj" (1981); "Akupunktura za samoupravljače" (1987.); "Uskrs pod zidom i druge priče" (2002.).

Kazimir Klarić autor je scenarija za brojne radijske i TV drame i komedije (Izjava, M. Fanelli, 1975; Samac, M. Fanelli, 1976; Unutrašnje rezerve, B. Makarović, 1986; Bunda, B. Makarović, 1987) i serije (Susreti nezgodne vrste, V. Tadej, 1997).  Osobito se ističe njegov scenarij za dječju seriju Ne daj se, Floki! (Z. Tadić, 1986; premontirana u igrani film 2000).

U humorističnim TV serijama "Punom parom" (M. Fanelli, 1978.–80.) i "Pozitivna nula" (M. Puhlovski, 1990.) ostvario je svojevrsne satirične soap opere radničke tematike.

Pisao je i za djecu (Mrnjau, grizu me, 1973; Imam rep, 1973; Afrička jaja iznenađenja, 1994).  U „Maloj knjižnici“ Društva hrvatskih književnika objavio je 2018. roman "Smrt dosadi (Tajna Hitlerova faćuka)".

Dobitnik je, među ostalima, nagrade Grada Zagreba 1976. i nagrade Grigor Vitez 1977.godine.

Foto: DHK, Darko Španić(osobna foto arhiva)