RAZGOVOR S PROFESOROM DR. SC. DAVORINOM ĐANIĆEM

Čovjek koji je cijeli život posvetio medicini i brizi za čovjeka

U obiteljskoj kući s prelijepo uređenim i njegovanim imanjem, zasađenim raznim voćem i ukrasnim biljem, u Adžamovcima, na djedovini  razgovarali smo s eminentnim liječnikom, rođenim Novogradiščaninom, prof. dr. sc. Davorinom Đanićem, dr. med. , redovitim članom Akademije medicinskih znanosti Hrvatske, redovitim profesorom u trajnom zvanju, specijalistom otorinolaringologom i subspecijalistom plastične kirurgije glave i vrata.

            Davorin Đanić rođen je 1954. u Novoj Gradiški, diplomirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1978.), magistrirao (1989.), doktorirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu(1997.). Bio je rukovoditelj Odjela za otorinolaringologiju i kirurgiju glave i vrata Opće bolnice „Dr. Josip Benčević“u Slavonskom Brodu (od 1990.-2018.g.), predsjednik Katedre za otorinolaringologiju i maksilofacijalnu kirurgiju Medicinskog fakulteta u Osijeku (1998.–2018.g.), sveučilišni profesor i nastavnik na Fakultetu za dentalnu medicinu i zdravstvo Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku (2018.-2024.g.), ravnatelj Opće bolnice „ Dr. Josip Benčević“ u Slavonskom Brodu (2002.-2006.). Bio je voditelj Studija sestrinstva u Slavonskom Brodu i Novoj Gradiški. Voditelj i suradnik na pet znanstvenih projekata, mentor 4 doktorske disertacije, autor i koautor preko 100 znanstvenih i stručnih publikacija. Dobitnik je brojnih nagrada i odlikovanja: Red Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, Red Hrvatskog Trolista, HLZ Ladislav Rakovac, Grada Slavonskog Broda, općine Rešetari, brojnih priznanja i zahvalnica. Redoviti je član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske od 2016. Jednom riječju čovjek koji je svoj život posvetio medicini, zbrinjavanju i liječenju ljudi s puno empatije i razumijevanja za svakog pacijent. I sad, nakon 47 godina radnog staža kao sveučilišni profesor, 40 godina u bolnici i 27 godina na dva fakulteta, 20 godina na Medicinskom i 7 godina na Stomatološkom u Osijeku prof. dr. Đanić otišao je u zasluženu mirovinu.

Kako ste zadovoljni s rezultatima vašeg profesionalnog rada?

Mogu reći da sam ispunio sve svoje želje i očekivanja da sretan i zadovoljan odlazim u mirovinu, jer sam sve svoje profesionalne želje ostvario. Svoja medicinska znanja  prenio sam u mlade liječnike, na fakultetu na kolege nastavnike i druge zdravstvene osobe koji će nastaviti liječiti bolesne isto tako uspješno kao što sam to i ja radio, ali i unaprijediti svoj rad. Potpuno sam zadovoljan sa svim onim što sam radio u bolnici i na odjelu, u operacionoj sali, u ambulanti kao liječnik, a i s onim što sam napravio na Sveučilištu kao nastavnik i učitelj. Kako smo mi liječnici ipak nešto malo drugačija „sorta“ mislim da u životu  ne možemo naglo prekinuti svoj stručni rad koji smo desetljećima dobro i uspješno radili i  ispočetka se početi baviti nečim novim, nepoznatim. Sljedeći tu misao  prije desetak godina sam sa suprugom, profesoricom logopedije, osnovao privatnu polikliniku gdje bi zajedno nastavili raditi, naravno u značajno manjem vremenskom opsegu, s bolesnim osobama u namjeri da naša znanja i sposobnosti mogu njima pomoći, a nama to predstavlja zadovoljstvo s osjećajem da još uvijek nešto vrijedimo i da nas netko treba. Jedino što bih u dosadašnjem životu promijenio je da bi posvetio malo više vremena sebi. Moja generacija, baby boomera, posebno je bila orijentirana na posao, pravila i tradiciju i jako puno toga je dala za opće dobro.  Današnje mlađe generacije više su egocentrične, prvo gledaju na sebe, individualno, a onda ako što ostane to je za opće dobro. Jednostavno to je danas postalo pravilo življenja, a iskreno ja to nešto što teže prihvaćam.  Svjedoci smo da danas živimo u nekom novom, drugačijem  svijetu, s nekim novim običajima možda dobrim, a možda i ne! Dolaze nam neke nove kulture, neki drugi ljudi, koji nas mijenjaju. U zadnjih sto godina u svijetu je napravljeno puno više novih stvari nego u zadnjih 2000 godina. Danas živimo brzo i drugačije. Sada se duže živi zbog napretka medicine, a i cjelokupnog načina života i napretka okoline i nadam se da nećemo sami uništiti ovo sve lijepo oko nas.

Jedno vrijeme bili ste uključeni u politiku

U politici sam bio devet godina i  ne žalim što sam bio. Nikad se nisam želio profesionalno baviti politikom jer sam 26 godina išao u školu da budem dobar doktor, pa bi bilo smiješno da na kraju budem loš političar. Preko politike upoznao sam mnogo divnih ljudi s krasnim idejama i projektima. Nažalost, taj dio nije bio prepoznat od šireg kruga naše zajednice. Moram priznati da sam upoznao i mnogo loših osoba, što mi je bila dobra škola, dobar poučak i na kraju tog perioda bio sam sretan što sam ostavio taj dio svoga života i  vratio se svojoj struci.

Liječnici kao političari, jesu li spojive te dvije grane?

Liječnici su široko educirane osobe, imaju široko znanje i brojna iskustva, većina nas je  putovala po svijetu i uz medicinska, stjecala i druga znanja. Na zapadu se ljudi školuju za političare i kao takvi dobro educirani organiziraju i upravljaju važnim poslovima, od lokalne zajednice do države. Kod nas nažalost svjedoci smo da godinama u politiku ulaze, i što je najgore prolaze, osobe koje za druga životna djelovanja nisu bili sposobni, ili su eksponenti interesnih skupina koje rade samo za sebe, a ne za opće dobro, a što im je opis radnog mjesta.  Mi smo još uvijek društvo u ozbiljnom demokratskom sazrijevanju, koje još uvijek treba velike vođe i trebat će vremena da odrastemo i  neke stvari naučimo. Nakon velike i krvave borbe izborili smo se za dragu nam Domovinu, ali kasnimo s izgradnjom kvalitetne države. Ne mogu reći da nismo toga puno dobrog učinili, ali mislim da smo mogli i da možemo puno više. Puno sam putovao po svijetu, puno toga sam vidio i iskusio, od brojnih velikih i pametnih ljudi učio i mislim da sam puno toga dobrog primijenio u osobnom životu i onoliko dobro koliko su uvjeti pružali u profesionalnom radu. Samo da se pridržavamo ovih zakona koje smo do sada donijeli i da redovito i korektno kontroliramo ono što je zakonom propisano, mi bismo sigurno deset puta bolje živjeli. Život je jedan i može dugo trajati ali ipak prolazi, a mi imamo jako puno divnih, sjajnih, pametnih mladih ljudi i samo im dajmo priliku da se pokažu.

Domovinski rat ostavio je traga i u Vašem životu

Ratni period je posebno životno iskustvo, koje mnogi ljudi na sreću nemaju prilike da dožive. Kao liječnik bio sam sve dane rata u brodskoj bolnici u operacionoj sali. Moram istaknuti da sam posebno ponosan na taj period života i taj dio moga profesionalnog rada. Ponosan sam da sam mogao pomoći dijelu ljudi ugroženim različitim strahotama rata, koje sam imao prilike  operirati nakon ranjavanja, ponosan sam na ljude koji su preživjeli i koje smo kasnije rehabilitirali. Često ih susrećem u gradu, i u Zagrebu, i uvijek se obradujem kada mi se jave. Rat je uvijek  jedna ozbiljna teška tjelesna i psihološka trauma za sve pa i one najzdravije. U ratu sam puno toga novoga naučio, a što se kasnije moglo primijeniti u mirnodopskoj zdravstvenoj zaštiti. 

Što Vas sada najviše veseli?

Odlaskom u mirovinu oslobodio mi se je veliki dio vremena u kojem se mogu posvetiti različitim aktivnostima na imanju u Adžamovcima, u svom vinogradu, u voćnjaku. Posebno čitanju knjiga koje nisu medicinska literatura, a za koje do sada nisam imao vremena. Ovog ljeta sam kvalitetno iskoristio vrijeme, te sam kroz dva mjeseca pročitao četiri knjige. I sada vidim što sam puno toga lijepoga i zanimljivog propustio, jer preko knjiga čovjek upozna druge ljude, druge kulture, načine života i druge priče i postaje bogatiji. Za zimu planiram pročitati neke druge dobre knjige koje sam već davnih dana, čak kao srednjoškolac pročitao, primjerice Dostojevskog. Kada čovjek ponovo nakon nekog dužeg vremena pročita istu knjigu dobije osjećaj da to nije ista ona knjiga koju je prije čitao, ima osjećaj da se tu nešto promijenilo. Naravno, u knjizi se nije ništa promijenilo već smo se mi sami promijenili, naša percepcija događaja i svijeta, života je postala drugačija. Veselim se brojnim jednostavnim svakodnevnim stvarima u budućnosti, da mogu raditi i u njima uživati, a najvažnije mi je da mogu sa svojom obitelji provesti što više vremena. To su moje tri unuke Ema, Neva i Rajna. Najmlađa, razigrana šestogodišnjakinja Rajna je mezimac obitelji, ozbiljni učenik Neva pohađa više razrede osnovne škole, Ema gimnazijalka i budući arhitekta u rješavanju je „ ozbiljnih problema“ koje ima svaki pubertetlija. Dio ljetnih praznika provele su s nama, u Adžamovcima, i prekrasno smo uživali provodeći zajedno vruće ljetne dane. Baka i ja  pustili sam ih da dugo spavaju, biraju svoje doručke i ručkove, odlazili smo zajedno na sladoled, na bazene ili u klimatizirani Cinestar na crtiće. Ovo ljeto sam sa suprugom bio dobro „zaposlen“. Uz unuke došle su i njihove prijateljice tako da smo imali malu školu. Sve sam stojićki i sa zadovoljstvom izdržao 4 tjedna  uživajući u najmlađim članovima obitelji zajedno sa  stupom i temeljem naše obitelji, bakom Jasnom.

Imanje je ogromno, što ono za Vas znači?

Iako se nikad nisam bavio poljoprivredom, niti se namjeravam baviti, imanje mi je poseban gušt, na njemu sam odrastao. Dani djetinjstva i rane mladost koje sam proveo u ovom prostoru s bakom i didom jedni su od najsretnijih bezbrižnih dana moga života. Imanje su stotinama godina stvarali moji preci djedovi i bake,  roditelji agronomi i te gene koje sam naslijedio ne mogu tako lako izbrisati ni zaboraviti. Ta ljubav prema prirodi i prema zemlji ostaje trajno zapisana u krvi. Imanje u Adžamovcima je moja djedovina već 400 godina upisana u crkvenim knjigama župe u Zapolju. Nažalost, svi moji nasljednici, kći Ana i sin Petar danas sa svojim obiteljima žive u Zagrebu. Ono što je dobro je to da vole doći, boraviti i uživati u ugodnom okruženju zajedno s nama. To je jedna velika satisfakcija, ne samo meni već i mojim prethodnicima koje sam ja naslijedio na ovom imanju.

Na imanju je posađeno 30 velikih oraha, 26 lješnjaka, 20 stabala jabuka od kojih 18 različitih vrsta, 20 stabala krušaka sa 16 različitih vrsta, 26 trsova grožđa s 8 različitih vrsta. Posebno interesantna i draga meni  kao i mojim prijateljima je „afrička šljiva“. U vrtu mi rastu dva stabla „ afričke šljive“  o čijim su plodovima dragi prijatelji koji su ih kušali ispričali i stvorili niz interesantnih zgoda i priča. Prošle godine u srpnju imali onu veliki olujni vjetar i dosta drveća na imanju je porušeno. Ove godine sam jedan dio obnovio i zasadio trešnje, breskve i kestenje, velike marune, a posebno tri sadnice koje sam poklonio unukama i nazvano ih , Ema, Neva i Rajna. Posljednje dvije godine led je napravio velike štete na voćkama i plodovima, a dodatno je na lošu kvalitetu plodova utjecala duževremena suša. Šljiva i jabuka urodilo je toliko da se najedemo i tri štrudle ispečemo. Osobno ne radim veliku kemijsku zaštitu voćaka od deset ili četrnaest špricanja, napravimo osnovne tri zaštite, jednu zimsku i dvije proljetne i što dragi Bog da. Supruga i ja smo društvena bića i na našem imanju  često imamo ugodna druženja s dragim osobama. Tada se uz ostale delicije  pojede većina proizvedenog voća, a preostali dio često podijelimo.

Kako izgleda jedan dan u Vašoj novoj ulozi umirovljenika, ovdje u Adžamovcima?

Supruzin i moj radi dan u Adžamovcima je najčešće uzajaman, ali načelo je podijeljen na njezin rad u kući i kuhinji, a moj u dvorištu i voćnjaku.  Volim ispeći dobar roštilj, ponekad zajedno u kuhinji  radimo delicije za prijatelje, ponekad smo zajedno u vrtu i brinemo se za cvijeće.  Ove godine smo proslavili 46 godina braka, koje smo proveli u zadovoljstvu i zajedništvu, uživali jedno u drugom, u svim situacijama bili jedno drugom pomoć i podrška. Želja mi je da to još neko vrijeme potraje i da se neće brzo prekinuti. Stvorili smo jednu lijepu, kvalitetnu i uzoritu obitelj, zadovoljni smo i ponosni na našu djecu Petra i Anu, njihove obitelji, a presretni smo kada smo s unukama i kad se svi zajedno možemo okupiti u našem obiteljskom domu.

 

Slične objave