Ima li uopće ičeg utješnog u stvarima, pa čak i kad se jedna u drugu uklapaju?
Upravo na navedeno pitanje svojim radovima, svatko ponaosob, u izložbenom prostoru
Gradskog muzeja Nova Gradiška odgovaraju dvojica umjetnika - Miran Blažek i Nikola
Pjevačević. Njihova je zajednička poveznica (a to je drvo) bila impetus za prepoznavanje jednog
novog početka odakle se „s drvom“ može krenuti, vektora koji iznova kreće iz nulte točke.
Iznenađujuće s obzirom na dominirajuće narative unutar svijeta suvremene umjetnosti s
domenom protezanja: od površnog aktivizma na periferiji zbivanja do velikih pompoznih
manifestacija u svjetskim centrima ekonomske moći. Dakle, nastojanja dvojice umjetnika ne
treba iščitavati kao još jedno pridodavanje iskopanih drevnih krhotina mozaiku sveukupnog
sinkretističkog korpusa, nego prije kao neku vrstu razgraničenja.
Blažekova debla različitih duljina i jednakih nagorjelih pougljenih dijelova, kojima su iscrtani
linijski tragovi na zidu kao nekom vrstom autorovog potpisa, uspostavljaju vezu s nečim
različitim, nečim većim, nečim što je izvan njih samih. Zato su ti objekti, prije svega, poetski, a
ne analitički objekti. Implicitno, sam umjetnik to i potvrđuje kada „naglašava važnost načina
promatranja i pojavnosti određenog objekta ili situacije“. Njegova namjera nije učiniti
promatrano konačnim. Zato njegovo odsječeno deblo i može biti živo poput Aronovog štapa jer
mu je priroda suputnik, a ne fiksirani objekt štovanja. Njegova debla s pripadajućim crtežom ne
upućuju isključivo na vlastitu ontologiju. Stoga on i govori o mjeri kao neprekidnom
transformativnom procesu. Umjetnik samu mjeru ne pretvara u nešto veće no što jest, u nešto s
pomoću čega bi čitava stvarnost mogla biti „objašnjena“, shvaćajući intuitivno kako je to
nemoguće. Njegovo stvaranje ne zahtijeva ni korijenje ni krošnju u svom crtanju granice dok se
izvlači iz behemotskog duha trome prirode. Pritom, nije nevažno napomenuti kako je i sam
prostor u kojem izlaže ograničen i izmjeren. Time je ispunjen i posljednji nužan uvjet za
uspješan proces odcjepljenja od difuzne neograničenosti.
Za razliku od Blažekove „drvene voluminoznosti“, Nikola Pjevačević se predstavio svojim
četvrtastim monokromnim „drvenim plohama“, od komornih do većih formata. Istina,
jednobojnost je tu i tamo suptilno narušena dodavanjem pigmenata u smjesu pčelinjeg voska,
terpentina i ulja kojima umjetnik premazuje površinu slike, što ipak u bitnom ne mijenja opći
dojam monokromne ujednačenosti. Na pitanje što za njega znači Baranja, prostor njegova
porijekla, umjetnik odgovara kako osjeća povezanost s korijenima te kako sam prostor osjeća
kao posebno podneblje u kojem su ljudi topli i jednostavni, premda pritisnuti nevidljivom
težinom prohujale povijesti i vlastite svakodnevice. Čini se kako Pjevačevića posebno fascinira
upravo strpljenje kao nužnost bez koje se ne može postati dijelom ičega i to je vidljivo i u
njegovu drvorezbarenju. Godovi drva koje umjetnik svjesno ostavlja vidljivima, izražavaju
protok vremena, polagani proces svoga nastanka, utjelovljeno trajanje s kojim se autor povezuje.
Pjevačević se ne prepušta entropiji kao nekoj vrsti pouzdanja u “majku prirodu”, u globalnog
korektora. Svojim urezivanjem linija koje asocijativno sugeriraju motiv pejzaža, odnosno
pejzažne fragmente na površini drvenih ploča, umjetnik se suprotstavlja neumitnosti prirodih
procesa. Duboke brazde ne prate tokove godova jednako onako kako živ čovjek pliva kontra
riječne struje, dok mrtvo tijelo biva nošeno istom. Autor ne “prisiljava” površinu snažnim
gestama i “neprijateljskim” materijalima na rekonstrukciju. Kultiviranje prirode bilo bi u slučaju
Nikole Pjevačevića puno bolji izraz. Stabla se orezuju kako ne bi podivljala. U tom je smislu
logična i njegova upotreba pčelinjeg voska, drevne enkaustike kao simbola materijalnog i
duhovnog preobražaja. Iz samih se odabranih materijala zrcali umjetnikovo pažljivo postupanje s
krhkim stanjem prostora s kojim se poistovjećuje. Kadar precizno podrezuje kaotičnost. Nastupa
uravnoteženost u kojoj nestrpljivom djelovanju nema mjesta.
Dajući smisao naoko “beznačajnom” materijalu, Miran Blažek i Nikola Pjevačević jednostavno
su potvrdili kako su objekti njihova djelovanja iznova dočekali “povoljan čas za ispunjenje”, za
dolazak sljedećeg koraka u njihovoj egzistenciji.
Zlatko Kozina
Miran Blažek rođen je 1983. godine u Osijeku. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji
likovnih umjetnosti u Zagrebu 2006. godine te je završio poslijediplomski magistarski studij
na Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje u Ljubljani 2012. godine. Slikarsko iskustvo
odmah po završetku studija počeo je nadopunjavati praksama koje se nisu oslanjale isključivo
na tradicionalan pojam slikarstva. U radu se oslanja na granična polja medija, primarno crteža
i slike, te se bavi transpozicijom – kroz akciju, materijal ili sami prostor. Blažek koristi
iskustva slikarstva razrađujući u svojim ciklusima razne mogućnosti koje proizlaze iz prirode
tog medija. Izlaže na više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. 2012
dodjeljena mu je Nagrada Radoslav Putar za najboljeg hrvatskog mladog umjetnika do 35
godina u organizaciji Instituta za suvremenu umjetnost u Zagrebu, a 2020, dodjeljena mu je
Nagrada Vlastimir Kusik u sklopu 27. Slavonskog biennala. Sudjeluje na nekoliko
rezidencijalnih programa za umjetnike u inozemstvu, Hafenkombinat/HDLU, Leipzig,
CREART, Kristiansand, te International Studio and Curatorial Program, New York.
2015. godine osniva i vodi projekt Međunarodnog studentskog biennala, nagradne izložbe za
studente i mlade umjetnike; https://studentbiennial.com/
Nikola Pjevačević rođen je 1993. godine u Belom Manastiru. 2019. godine diplomirao je na
Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Duje Jurića i prof. Matka Vekića. Izlagao je na
brojnim samostalnim i grupnim izložbama, te je dobitnik brojnih strukovnih nagrada. Radovi
mu se nalaze u fundusu Filozofskog fakulteta i Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku. Od
2023. godine radi kao vanjski asistent na Akademiji za kulturu i umjetnost u Osijeku. Član je
HDLU-a i HZSU-a.
