HRVATSKA REPRIZA "SLUČAJA BUTTIGLIONE"

U trenucima kad se ionako krhka hrvatska demokracija doslovno raspada usred metropole, gdje je bilo uvedeno pravo opsadno stanje zbog „najezde“ mirnih prosvjednika (svemoćni vlasnik ulaštenih jahačih čizama doživio je to navodno kao zabavan ulični spektakl), gotovo potiho odvija se još jedna hrvatska sramota, ona koju je „lijepoj našoj“ nametnula, dok je bahato drži „na čekanju“ prije otvaranja svojih carskih dveri – a tko drugi nego famozna EU!

Kako prenosi „Glas Koncila“ od 4. srpnja iz „Jutarnjeg lista“, vjeroučiteljica Jelena Ćorić-Mudrovčić dospjela je pred sud – kao, 'prosti Bože, kakva prostitutka ili kriminalka – zbog „politički nekorektne“ izjave o homoseksualcima. Da bude sasvim jasno – čim je prva časna i uzorna osoba u jednoj državi pozvana pred sud zbog „verbalnog delikta“, u toj istoj zemlji ne ostaje više ni „d“ od demokracije (a još manje, naravno, u pravno-političkoj nadgradnji koja je tu sramotu ozakonila!). Postoje samo dva načina da se takva nacionalna sramota ublaži: prva je da se Država kao institucija ispriča, nakon obustavljanja sramotnog suđenja, oštećenoj osobi, zbog gaženja njezinih prava na osobno mišljenje i zbog nanošenja duševne boli, a drugo je da se takva ili slična sramota više nikad ne ponovi.

Ali, da najprije objasnimo zašto je naslov ovakav kakav jest. Prije nekoliko godina je, naime, talijanski desni političar Rocco Buttiglione, koji je prethodno bio predložen za odgovornu funkciju u EU, na boljševički način istjeran iz te ridikulozne udruge samo zato jer je iskazao sumnju u odnosu na seksualnu orijentaciju homoseksualaca („ovo je povratak inkvizicije“, s pravom je komentirao vatikanski „Osservatore Romano“). TV-izvješća su registrirala aristokratski prezir s kojim je taj postariji gospodin prihvatio takvu partijsku bahatost – izraz njegova lica kao da je govorio: „Što mi je trebalo da se uopće bakćem s takvim bijednicima?!“ A zatim je došao famozni Zakon o diskriminaciji!
Uz usputnu primjedbu da je gđi Ćorić-Mudrovčić, kao i svakoj drugoj pametnoj i dobronamjernoj osobi, sasvim jasno da je moralno i zakonski nedopustivo vrijeđati ili napadati bilo koga zbog njegove/njezine spolne orijentacije (to ipak ne daje za pravo takvima da se krevelje po ulicama i izazivaju prolaznike /Gay Parade/, a kada dođe „stani-pani“, viču „Upomoć, policija!“), što nema utjecaja na logičan zaključak da je to moglo biti jednostavno regulirano kroz dodatnu stavku već postojećeg zakona, dva su osnovna razloga zašto suđenje spomenutoj gospođi vrijeđa razum i dostojanstvo ne samo njezino, već i svakog onog tko se zaslužuje nazvati čovjekom.

Vidjeli smo da je Vatikan reagirao briljantno pogođenom usporedbom s inkvizicijom. Ako se, međutim, vratimo u malo bližu prošlost, otkrit ćemo i povratak „verbalnog delikta“, koji je bio znakovit za komunističke zemlje, a upravo ga se zapadna demokracija – pazi sad! – iskreno užasavala. Zabrana prava na vlastito mišljenje sama po sebi znači oduzimanje smisla pojmu demokracije – onog trenutka kad se takva zabrana prvi put, pojavi, a u vladajućim strukturama nema ni primisli da se ona opozove, demokracija, „eo ipso“ prestaje postojati. (Iako se ne bavi ovim užim kontekstom, mladi pjesnik Ervin Jahić izrekao je, u intervjuu „Vijencu“ od 1. srpnja, divnu misao koja je iznimno znakovita upravo ovdje: „Sve više živimo živote koji gospodare nama, izmodelirane izvan naše moći...“, pa dodaje ključni argument: „Prava čovjeka“ /osim, naravno, pravâ privilegiranih skupina/ „kao i pravo i obaveza da misli, odgođena su na neizvjesni rok...“) Druga je žalosna posljedica ovakvog sumanutog zakonskog akta je ta da on privilegira jednu kategoriju društva na način o kojem druge kategorije (uključujući čak i političare, od kojih neki idu na privremeni „odmor“ u Remetinac!) ne mogu ni sanjati, što je slično postojanju posvećenih kastâ u nekim azijskim zemljama.

Iako gđa Ćorić-Mudrovčić kategorički odbija insinuacije da je nazvala homoseksualce obaju spolova bolesnicima, pa tvrdi da je njezin načelan stav zlonamjerno izvrnula majka jedne djevojčice koja pohađa vjeronauk – sve da je to i rekla, u tome bi se s njom složio nitko drugi nego Wilhelm Reich. Reich je bio učenik Sigmunda Freuda, ali se s njim razišao, djelomično i zato što su neki njegovi stavovi o ljudskoj seksualnosti bili presmioni čak i za njegovog učitelja. Njemački psihijatar i seksolog je zagovarao seksualnu slobodu, ali ju je ograničavao na heteroseksualne odnose, pa je bio kritičan čak i prema promiskuitetu, postmoderno fetišiziranje kojeg je inače nedavno slučajno dovelo do masovne tragedije u jednom „Love Parade“ klubu u Njemačkoj. Na strani 229 engleskog izdanja njegove studije „Funkcija orgazma“, a pozivajući se na istraživanja poljskog znanstvenika B. Malinovskog među urođenicima na pacifičkim otocima, Reich kaže: „Seksualni život mladih na Trobriandskim otocima odvija se na prirodan način u svim razdobljima života, što dovodi do potpunog spolnog zadovoljstva. Usprkos tome - ili možda upravo zato – društvena zajednica na otocima ne zna za seksualne perverzije, (psiho)neuroze, oni nemaju riječ koja bi označavala krađu...“ Sada dolazi ono što će sigurno šokirati autore Zakona o diskriminaciji: „Masturbacija i homoseksualnost za njih znače jedino neprirodan način da se postigne spolno zadovoljenje, znak poremećaja sposobnosti da se do njega dođe na normalan način...“ Prema tome, da je Reich danas živ, i njemu bi, kao i gđi Ćorić-Mudrovčić, bilo suđeno zbog nečuvenog verbalnog delikta, zbog čega je – kako proizlazi iz napisa u „Novom listu“ – nekakva „kontrašica“ i samozvana inkvizitorica na suđenju gospođi Jeleni verbalno maltretirala sutkinju jer joj se nije sviđao način na koji je ispitivala svjedokinju optužbe (po tome ispada da osoba koja niti je član suda niti ima ikakve zakonske ingerencije u procesu može imati, kad se radi o Zakonu o diskriminaciji, ovlaštenja da se upliće u tijek rasprave kakva duga povijest sudskog zakonodavstva ne poznaje!!)

Ovime smo pokušali objasniti prvi od dva spomenuta razloga – to je, dakle, osuda časnih osoba zbog „verbalnog delikta“, što je, kako bi rekao genijalni (i, nažalost, pokojni) splitski teatrolog Anatolij „Tolja“ Kudrjavcev, „civilizacijski prekšaj“ par exellence. Drugi proizlazi iz prvog i nužno nameće zaključak – ako je Zakon o diskriminaciji tako bitan za EU, a samim tim i za njezinu robinjicu Hrvatsku, koja ponizno čeka da je gazdarica zaposli kao bedinerku (bilo je ponižavajuće tužno gledati partijsku monolitnost u Hrvatskom saboru s kojom su za zakon, koji je inače od sasvim marginalnog značaja za ogroman broj osiromašene hrvatske populacije, glasovali i oni HDZ-ovci i njihovi koalicijski podrepaši  kojima se on zapravo gadi, tako da je JEDINO Marijana Petir iz HSS-a imala „tri čiste“ dići ruku protiv njega – s druge strane, primjerice, jedna klijentelističko-poduzetnička stranka kao što je HNS glasovala je za njega iz uvjerenja!), onda treba „pod hitno“ ukinuti vjeronauk u školama. Postojanje jednog i drugog čisti je nonsens, pa tim suludim pokušajem da bude „i j..... i poštena“ hrvatska država prilaže vlastite časne ljude i žene na žrtvenik „sekularnog fundamentalizma“. Čak i da nema tog ridikuloznog zakona, upitnost vjeronauka (vjeronauk je neko vrijeme postojao čak i u bivšoj „Jugi“, pa se potpisnik ovih redova sjeća da je početkom 50-ih godina tadašnji svećenik u Biogradu na moru, don Ante Šoša, dolazio u našu školu održavati satove) na još mnogo drastičniji način pokazuje primjer koji slijedi. Kako piše „Slobodna Dalmacija“ od pred otprilike dvije godine, mladu vjeroučiteljicu Dijanu Roščić u školi na splitskom Sućidaru dva su 13-godišnjaka doslovno premlatila, nabivši joj na glavu vjedro za vodu. Novovjeka katolička mučenica suspendirana je (s trajnim ožiljcima na tijelu i duši), s obrazloženjem da „nije uspjela uspostaviti kontakt s djecom“ (?!!!), sa čime su se – valjda ipak nevoljko – složile i za njezin rad nadležne crkvene vlasti. Komentirajući sramotno suđenje kojem je bila izložena, gđa Ćorić-Mudrovčić mudro zaključuje: „Ovo je napad na plan i program vjeronauka u školi i svih vrijednosti za koje smo se izborili stvarajući slobodnu Hrvatsku, za koju su mnogi dali živote s krunicom oko vrata.“ (Ipak, Crkva je i ovdje morala učiniti više – to sramotno suđenje moralo je biti predmet propovijedi u svim crkvama u Hrvatskoj, a trebala se posebno oglasiti i HBK – možda ipak jest?)

U istom broju „Glasa  Koncila“ objavljena su još dva napisa znakovita u ovom kontekstu. Prvi je izvještaj o krajnje neprimjerenom načinu na koji je belgijska policija upadala na sveta mjesta („tome nema presedana ni u komunističkim režimima“, izjavio je Papin državni tajnik, kardinal Tarcisio Bertone), tražeći možebitne dokaze o svećeničkoj pedofiliji, maltretirajući biskupe, pa čak i oskrvnjujući grobove dvojice „nadbiskupa kardinala“, koji su bili navodno sumnjivi za pedofiliju. I dok su komunisti, posebno u prvim godinama nakon rata, otvoreno proganjali i ubijali svećenike (nedavno je u „TV-kalendaru“ objavljen malo poznati podatak da je Lenjin naknadno žalio što nisu pobili još više svećenika), današnji „sekularni fundamentalizam“ (kako je današnje stanje maestralno definirao Zoran Vukman) sve manje skriva mržnju prema svim vrstama religioznosti (bez obzira na talibanske zločine, eskalacija antiislamizma ima isto ishodište). I to ne samo u onim europskim državama u kojima rapidno opada broj vjernika, već i u Hrvatskoj s oko 90% deklariranih katolika.
Sudeći, međutim, po šutnji kojom je Crkva popratila u trenutku pisanja ovog osvrta još uvijek neizvjesni referendum  („navijanje“ za ognjištarski primitivizam jednog od kandidata, „instant-katolika“, bolje je što prije zaboraviti!) i mirne prosvjede protiv tajkunske bahatosti u Varšavskoj ulici, teško da od tog kruha može biti pogače. Crkva bi u današnjoj situaciji morala smoći snage za kopernikanski obrat, koji bi počeo time da zaboravi Bleiburg (naš  današnji Bleiburg su bande drogiranih i nabrijanih krizmanika /!/, koji prebijaju na mrtvo ime svoje vršnjake iz puke zabave!) i Broza (negdje sam napisao da je to vjerojatno jedini političar u povijest koga isključivo prezimenom zovu samo njegovi mrzitelji!), a „Glas Koncila“, primjerice, vrati dostojanstvu koje je imao u bivšoj Jugoslaviji, kad ga je uređivao „don Jere“ Živko Kustić.

Inače, na istoj, predzadnjoj stranici, na kojoj su, u rubrici „Iz tiska“, objavljeni dijelovi intervjua s gđom Jelenom, može se pročitati i zanimljiv članak čitatelja Ivice Barišića iz Zagreba, koji sa zaprepaštenjem piše o ponašanju vjernika/-ca u jednoj zagrebačkoj crkvi i njezinu dvorištu. Ni prostor nam ne dozvoljava da iznosimo detalje – ionako svaki vjernik i sam može nazočiti prizorima kvazireligioznosti i primjerima odlaska na misu isključivo radi traženja jeftinih indulgencija za bezbožno ponašanje. Budući da i opisani događaj pokazuje da je jedini smisao Zakona o diskriminaciji optužnica za verbalne delikte svećenika, vjeroučitelj(ic)a i onih laika koji nisu prošli test na Prokrustovoj postelji  pervertiranog libertinskog svjetonazora, Crkva je DUŽNA, umjesto da religijski sadržaj svede na potčinjeni sastojak dominantnog antikomunizma (time se pastoralni diskurs svodi na nekakav „agitprop“, tj. ideološko imitiranje protivnika!), zatražiti od Države da opozove Zakon o diskriminaciji (štogod EU mislila – naravno, to je „nemoguća misija“!), koji eo ipso diskriminira sve one koji nisu njime obuhvaćeni, a vjernike de facto degradira u građane drugog reda, zato jer zbog svojih javno izloženih moralnih stavova uvijek mogu biti izloženi sramoti sudskog procesa.

Pravo ludilo, međutim, tek slijedi – posebno je šokantno da se „Crkva u Hrvata“, upravo zbog svog autističnog antikomunizma, toga još nije sjetila. Naime, kad su polupismeni primitivci iz „Leta tri“, prilikom svoga gostovanja u Ljubljani, javno zatražili – u svojoj drogeraškoj mržnji prema katolicizmu – od slovenskih vlasti da zabrani Katoličku crkvu u „deželi“, hrvatska Crkva je morala uložiti sudsku tužbu po dvije osnove: zbog uplitanja u zakonodavstvo i vjernički dignitet susjedne države (zajedno sa slovenskom Katoličkom crkvom) i vrijeđanja vjerskih osjećaja hrvatskih katolika (negdje sredinom 70-ih godina zabranjen je jedan broj zagrebačkog književnog časopisa, jer jedna novela u njemu – kako stoji u obrazloženju osude – „vrijeđa osjećaje građana vjernika“!!) „Ludilo“ se, dakle, sastoji u tome što ta bulumenta bezveznjaka (koja inače uživa kultni status u najkatoličkijoj zemlji na svijetu!) može nekažnjeno oblačiti improvizirano kardinalsko ruho na gola tijela i time vrijeđati katolicizam na do sada neviđeni način, a časnim ljudima i ženama šalju policiju na vrata zbog izražavanja svog dosljednog etičkog Weltanschauunga!

Vratimo se, međutim, Reichu. Budući da tsunami ovakvih ogavnosti već odavno nagriza zapadno društvo, a Jugoslaviju 20-ak godine prije njezina raspada, beogradski novinar Bogdan Tirnanić je u jednom članku  iz 1974. taj sindrom označio Reichovom sintagmom „emocionalna kuga“ i definirao ga ovako: „Emocionalna kuga je odraz u psihi individue bolesnog društvenog stanja, koje 'kugom' obuzeta ličnost ponavlja kao model 'zdravlja', ... onemogućena da spozna prave uzroke bolesti, (pa) ... pojedinac tu bolest prihvata kao sopstveno zadovoljenje, kao svrhu i smisao egzistencije...“ Ovo je ubitačno točna dijagnoza moralno-mentalne devijacije kojom se ovdje bavimo, s tim što je ona danas, u odnosu na čitavu zapadnu civilizaciju, mnogostruko točnija nega onda kad je napisana. Nazivajući ovakvo stanje „uništenjem duha“, a onoga tko mu podliježe „žrtvom“ svijesno odabrane odljuđenosti, Tirnanić lucidno zaključuje kako je takvo uništenje „postalo globalni proces u koji se uključuje sve veći broj ljudi, disciplinovani zauzimajući mesta pred plinskim komorama duha...“, da bi u svojoj ranijoj knjizi „Mapa (antiutopija)“ rekao kako se takvo bolesno društveno stanje svelo na „kolektivni ritual u kome svi zajedno ... ispisuju antologijske stranice poniženja, nezamislive za one koji su sačuvali još nešto duševnog zdravlja...“ Sapienti sat!
"Šlag na tortu" je, konačno, retorsko pitanje – ili, bolje, vapaj – gđe Jelene Ćorić-Mudrovčić: "Zar su dani toliki životi za OVAKVU demokraciju?"