ISTOČNA STRANA - ZAPADNA STRANA

Uz usputnu primjedbu da je doista dobro odabrani naslov osvrta posuđeni naslov filma ("East Side – West Side") Mervina LeRoya iz 1950. godine, spoja melodrame i krimića, počnimo ovako! Možda i nije tako teško odrediti osnovnu značajku ovoga desetljeća čijem se kraju približavamo – to je histerična euforija na svim razinama. Ta je euforija znak raspoznavanja sve degeneriranijeg TV-programa, od "Red Carpeta" do "Big Brothera", a jedan od takvih sindroma zapadne civilizacije u terminalnom stadiju raspadanja bila je i proslava pada Berlinskog zida. Tih dana doista niste mogli otvoriti ni konzervu, a da iz nje ne iskoči taj trijumfalistički "Retro Show" (kako ga je posprdno nazvala mlada novinarka Jene Hensel), sa samodopadnošću koja je ubrzo postala nepodnošljivom. Završni čin je bio očekivano pompozno obaranje domino-kocki, iako sam pojam "domino-efekta" može u danom kontekstu podrazumijevati i konotacije na koje autori spektakla nisu ni pomišljali. Nakon toga su se svi mogli vratiti uobičajenim poslovima: jedni prepoznatljivoj političkoj demagogiji, drugi otpuštanju radnika ("fleksibilizacija"), a treći gubitku radnih mjesta – droga i kriminal se danas toliko podrazumijevaju da ih nije nužno ni spominjati.

Je li normalno – upitat će netko – osporavati ushićenje uzrokovano time što je srušena umjetno stvorena država u kojoj je gotovo pola stoljeća vladao staljinistički totalitarizam? Nisu li, međutim, upravo zapadne sile inditrektno krive za gradnju Zida, kada su, nakon što su grozomornom diktatoru Staljinu, koji je ušao u koaliciju s njima tek kad ga je Hitler izigrao lažnim paktom, olako prepustile Poljsku, Čehoslovačku(zemlju uzorne Masarykove demokracije), pa i Jugoslaviju – SSSR je naknadnom izgradnjom zida samo ogradio svoj dio prepuštenog mu posjeda!

Protivnici ovako neortodoksnog stava možda će ga lakše probaviti preko usporedbe koju gotovo nitko ne spominje, a koja se u ovom kontekstu čini nezaobilaznom. Kad su, naime, Amerikanci, nakon sramotnog poraza od prosovjetskog Vijetkonga u Vijetnamskom ratu, podvili rep i prepustili svoje pristalice u Južnom Vijetnamu osvetničkom bijesu svojih i njihovih neprijatelja, poznato je da su u ujedinjenom komunističkom Vijetnamu ti ljudi postali „građani drugog reda“. I dok je Vijetnam danas jedan od nekoliko preostalih bastiona komunizma, oni koji su masovnim bijegom izbrisali Istočnu Njemačku s političke karte svijeta, odazvali su se, s dirljivom prostodušnošću, sirenskom zovu bahatim neokapitalizmom kontaminirane zapadne (kvazi)demokracije, tj. njemačkoj inačici čuvenog poziva Horacea Greelyja „Go West, young man!“ (kojim je zaboravljeni američki političar nutkao Amerikance na kolonijalno osvajanje onoga što nam je najbolje poznato pod imenom Divlji Zapad), da bi postali žrtvom građanske nejednakosti, narkomanije, uličnog nasilja i nezaposlenosti.

Novi problemi su bili toliko veliki da bi Ossi (kako u današnjoj Njemačkoj posprdno zovu sunarodnjake s Istoka) za čas zaboravili na Stasi (tajna policija Ist. Njemačke – kratica od „Staatssicherheit“), njezina šefa Egona Krenza, Ulbrichta i Hoeneckera – ali im novi stanodavci ne daju da to zaborave. U svom intervjuu za „Der Spiegel“ od 18. svibnja prošle godine, Matthias Platzek, danas „ministar-predsjednik“ Brandenburga, kaže, između ostalog: „Nama, Istočnim Nijemcima, doista već ide na živce to da nas stalno pitaju: jeste li bili za ili protiv? Jeste li bili žrtva ili počinitelj? Susret Zapada i Istoka sveo se samo na ovakav redukcionizam... DDR je danas doslovno 'krepana mačka' (mausetot), a ipak je ne smijemo pokopati. Ljude koji žive između Rostocka i Suhla danas brine nešto drugo: koliko nam se dobroga dogodilo u zadnjih 20 godina?..“

U fusnoti mog neobjavljenog prijevoda izvrsno napisanog ogleda „Svi Ratzingerovi filozofi“ (Joseph Ratzinger je – za one koji to ne znaju – papa Benedikt XVI), koji je u dodatku za kulturu dnevnika „Libero“ iz Milana napisao Andrea Tornielli, napisao sam nešto što se iz sata u sat čini sve uvjerljivijim. Citiram: „Ekstatično rušenje Berlinskoga zida nije zapravo bilo oslobađanje, već samo druga inačica ropstva. Srušili su ga, uostalom, uglavnom drogirani huligani koji su tek duhovno osiromašeni robovi jedne civilizacije koja je prognala duh(ovnost) – ne samo iz Europskog ustava, već i iz svakodnevnog života. Kasarnska „neokaljanost“ zida s istočne strane, s kojeg su mrtvi padali oni prebjezi na Zapad koji nisu imali tu sreću da ga preskoče (možda bi neki od njih kasnije poginuli kao žrtve uličnog nasilja, koje je jedno od tipičnih značajki zapadnoeuropskog stila života), i grozomornim muralima i grafitima „ukrašena“ zapadna strana (a „ukrašavali“ su je – ponovimo to – drogirani huligani: na Zapadu, uostalom, neke druge kategorije mladeži jedva da više i ima!) samo su dva lica jednog istog Zla – onoga koje je proizišlo iz eliminacije Duha u zapadnom društvu. Tek će možda negdje pri  kraju ovog stoljeća analitičari društva moći davati ozbiljne i meritorne ocjene o tome koje je lice nakaznije i – u konačnici – opasnije!“

Mnogi se s takvom ocjenom neće složiti, ali sigurno hoće Jörg Nittel, bivši policajac iz Istočne Njemačke, koji je u na HTV-u prikazanoj dokumentarnoj emisiji francuske proizvodnje izjavio: „Ako ništa drugo, tada nije bilo problema s drogom, nije bilo grafita“ (Gurui postmodernizma danas fetišiziraju grafite – bilo koje vrste!) „Sprejevi s bojom nisu se mogli kupiti, jer ih nije ni bilo...“ I zaključni komentar: „Ja sam podnio teret pravde pobjednika!“ I doista, većina se Ossija, kojima sad Wessi (Zapadni Nijemci) guraju pod nos Stasi i Komunističku partiju, iako mnogi od njih s njima nisu „nit' luk jeli nit' luk mirisali“, danas teško snalazi u EU-džungli permisivne neslobode, u kojoj su ulice postale bojišta (gotovo da ne možete otvoriti njemačke novine a da ne naiđete na izvještaje o maloljetničkom nasilju), tvornice feudalna lenà bahatih bogataša, koji te i tamo (a ne samo u Hrvatskoj) mogu izbaciti na ulicu kad god to požele. Umjesto doduše politički programiranog, ali u konačnici ipak spontano radosnog, opuštanja na omladinskim sletovima (što dokazuju – u jednoj od TV-emisija „Reporteri“ – bistri i blago nasmiješeni pogledi prekrasnih djevojaka na jednom sletu u Čehoslovačkoj), nova svetišta su postali zadimljeni disko-klubovi sa zaglušujućom tehno-glazbom, gdje je droga preuzela ulogu demonskih božanstava.

Tako književnica i novinarka Jene Hensel, rođena 1976. u Leipzigu, piše u „Spiegelu“ od 9. studenog prošle godine, u ogledu naslovljenom „Pogled stranca (o melankoliji Istočnih Nijemaca u drugom životu)“: „...Ove jeseni slavimo pad Zida kao feštu radosti. Kao da je 'pod muß' da uz taj datum budu vezani samo euforija, sreća i zahvalnost. Tek je kasnije uslijedio kolaps. Politika je razvoju događaja dala ime 'izgradnja Istoka' (Aufbau Ost). A zapravo se radi o razgradnji jednog društva, s tempom i radikalnošću koji bi u povijesnom smislu morali biti jedinstveni – to se, naime, moralo dogoditi u svega nekoliko godina, možda čak i mjeseci. Razrada takvog stanja ipak će potrajati, pa će je osjećati i oni koji su za DDR samo čuli... Mirna revolucija je postala event, poput nekakve orgije sjećanja, koja se kao kanonizirana proteže diljem (bivše) zemlje. Umjesto da to bude povod za svođenje bilance u smislu što smo to mi Istočni Nijemci danas i što su ove velike i trajne promjene učinile ljudima, slavi se nekakav jubilej kao ogroman Retro Show...“
Pa nastavlja: „...Danas Istočni Nijemci gledaju sebe pogledom stranca, kao da svoj vlastiti život sagledavaju iz jedne strane perspektive. To je pogled koji nastaje kad se jedan svijet ruši, a preko noći počinju važiti neke nove vrijednosti... Kad znakovi vremena jednog sustava u kojem si desetljećima živio nestaju, a pojavljuju se neki novi. Bez obzira na to je li netko dušom pripadao nestalom sistemu ili nije... Još uvijek osjećamo neku stranost, neku drugost, u ovoj žuđenoj svakodnevici demokracije... „ Jene dalje priča o svom susretu s jednom mladom ženom, na Sajmu knjiga u Frankfurtu, koja je na Zapad došla s pet godina, a čiji otac „je u DDR vodio normalan život – niti je radio protiv sustava, niti mu je pripadao, a ni danas mu nije loše, jer se uspio zaposliti“. Dakle, čovjek je, poput Voltaireova Candidea, jednostavno „obrađivao svoj vrt“, što je sasvim častan izbor. Djevojka je, međutim, „odrasla u šutnji, u nedostatku razgovora“, pa kaže „da je taj osjećaj izgubljenosti postao najupečatljivija uspomena njezina djetinjstva“.

Jene to komentira ovako: „Priče poput ove mogu se čuti svaki dan. One imaju opor, tužan, pa čak i melankoničan prizvuk, ali ih upravo sada MORAMO pričati, i to iz dubine duše. Moramo ih, kao u nekom kolažu, zalijepiti uz slike slavlja, inače postoji opasnost da se sve to pretvori u jednu inscenaciju, jednu fantazmu, jedan od života udaljen mit. Ove melankolične priče moramo suprotstaviti onima koji danas 'pjevaju borbene'“ (naravno da je ovo slobodan prijevod, ali, vjerujte, izvrsno odgovara izvorniku!) „jer istina je vjerojatno negdje između! Mi moramo konačno – a kad ako ne sada – priču o promjenama do kraja ispričati, a ne prestati pred 20 godina, kao da ta promjena nema nikakve veze sa sadašnjošću...“ (Na sličan način razmišlja i David Malecki iz Hamburga, koji u „pismima čitatelja“ u „Spiegelu“ kaže: „Ovo nije kriza kapitalizma, ovo je sâm kapitalizam. Ljudi tzv. ,slobodnog svijeta' jedva su dočekali taj sistem, a 1990. su slavili njegovu pobjedu nad navodno lošijim gospodarskim sustavom Istoka. Nakon prividne pobjede kapitalizma nad socijalizmom konačno je došlo vrijeme da se kaže nešto što je u SR Njemačkoj 60 godina bilo tabuizirano - da se propusti u ekonomskoj i društvenoj praksi kapitalizma kritički analiziraju i do kraja razjasne, jer mnogi i dalje misle da u kapitalizmu ima puno toga lošeg, ali da je sve bolje. Žalosno je da se sve to opazilo tek kad je sustav posrnuo. Kapitalizam nije pobijedio – on je tek preživio kao nužno zlo.“

A jedna druga novinarka, Else Buschhauer, rođena deset godina ranije, također u Leipzigu, piše ne s melankoličnom nostalgijom, već s onom vrstom (zapadnjačke?!) otkačenosti, čija se nametljivost – kao i u njezinom slučaju – često svodi na nesuvisli diskurs. Zato je od mogućeg citiranja ovdje mnogo zanimljivija simbolika slike koja ide uz njezin tekst. Na slici je, pored neuglednog automobila „Trabant“ (omiljeni istočno-njemački „Trabi“), naslikana mlada ali također prilično neugledna djevojka, slikana en face potpuno gola, osim najlonki koje sežu do vrha bedara, kao i prevelikih naočala za vid očito najjeftinije vrste. Snimljena početkom 80-ih godina, slika nudi pomalo zločesto erotičnu simboliku prikazivanjem dvaju „artikala“, koji možda i nisu odveć poželjni, ali se barem mogu jeftino nabaviti, a u njima se ipak može i uživati. Ovo podsjeća na jedan zanimljiv detalj iz jednog TV-dokumentarca o Istočnoj Njemačkoj, u kojem se – kao usputni detalj – navodi i podatak da su Ossie uživali i u striptizu. Slika neinhibirane mršavice s „Trabantom“, kao i uživanje u stiliziranoj erotičnosti striptiza, dodatno pokazuju kako su Istočni Nijemci voljeli, eto, i ljepotu golog ženskog tijela, što im i danas barem donekle olakšava snalaženje u okružju pohlepe i nasilja.

Ali, vratimo se onoj zanimljivijoj autorici, Jene Hansel. Na „komesarski“ nalog po kojem se takvo okružje smije doživljavati jedino kao (navodna) demokracija i sloboda, ona odgovara citatom mlade autorice iz Postdama, Julije Schoch, koja u svojoj novoj knjizi kaže kako „sloboda može značiti i kraj snova“. „Julia ima samo 35 godina“, kaže Hanselova, „ali ovo zvuči kao da je već svela bilancu svoga života“. Politički je direktan, ali ne manje lucidan, Jens Reich, koji kaže da je „identitet DDR nastao tek kada je država nestala“ – iz citatâ su jasno razvidni razlozi za to!
Na implicitno pitanje je li ovo možda apologija komunizma najbolje je odgovorila također razmjerno mlada filozofkinja Svetlana Bohm, Ruskinja koja danas predaje na jednom uglednom američkom univerzitetu, a koja ono o čemu govore citirani autori naziva „refleksivnom nostalgijom“. Tako definiranim pojmom ona dokazuje da ta nostalgija ne znači nekakav žál za sovjetskom ili nekom drugom diktaturom, već za nekim oblicima društvenog i privatnog života (iskrena druželjubivost i pomoć bližnjemu – na emocionalnom bogatstvu zasnovana često trajna privrženost u okviru bračne ili šire obiteljske zajednice), koje je trijumfalistički neoliberalizam gotovo potpuno uništio, a zatim, budući da u svojoj suštini nije ništa drugo nego lukavo prikriveni opasni totalitarizam, ideološkim „pranjem mozga“  nastoji to sramotno stanje prikazati kao ključni aksiom slobode. Pomodni libertinizam, to bahato nedonošće prosvjetiteljstva, održava se, pored ostalog, na životu i time što – čak i više nego, recimo, komunizam – izmišlja dežurne neprijatelje za sve nakaznosti koje je sam stvorio. Posljednji u nizu je tzv. „islamski fundamentalizam“, duh kojega je on sam svojom nezajažljivošću pustio iz boce i kojeg on, neokapitalistički libertinizam, optužuje za sva zla ovoga svijeta, iako taj fundamentalizam ne može – sve i ako hoće – proizvesti toliku količinu nasilja i zla koju libertinski fundamentalizam uzgaja i proizvodi u vlastitom dvorištu.

Problem Istočnih Nijemaca je, naravno, specifičan (ujedinjenje dviju država koje je politika, iz sasvim pragmatičnih razloga, opet spojila, za razliku od raspada višenacionalnih država – SSSR, Jugoslavija – koje je nasilna politika svojevremeno spojila), ali je u bíti isti ili vrlo sličan problemu ostalih tranzicijskih zemalja. To je problem na koji je 1989. u „Europskom glasniku“ upozoravao prijatelj Hrvatske, francuski filozof Alain Finkelkraut, a koji EU, kao europski back office krupnog kapitala („loš sluga gorega gospodara“), niti zna niti želi shvatiti, zato jer je gazde s Wall Streeta nisu za to ovlastile. Problem se svodi na dva osnovna a usko isprepletena pitanja – prvo je kako što bezbolnije preživjeti prijelaz (to posebno potencira Finkelkraut) s jednog društveno-političkog sustava na jedan drugi i sasvim različit – nametnut na jedan način prividno suptilniji od onog boljševičkog ili fašističkog, ali nedvojbeno podmukliji. Iz toga proizlazi i ultimativno se nameće drugo, ključno pitanje: zašto se uopće opterećivati nečim što je u mnogočemu bilo nedvojbeno loše, ali što je danas lukavo nametnuto kao alibi za plebiscitarno(inače je EU vrlo sumnjičava prema plebiscitima) prihvaćanje nečega što gotovo nitko (osim, naravno, onih koji nas na to prisiljavaju) ne želi i što je, u konačnici, možda još i gore od onoga što nam se nameće kao šok-terapija (ovdje je nemoguće ne prisjetiti se knjige „Doktrina šoka“ Naomi Klein!) kojom ONI postižu svoje „konačno rješenje“ (zar nas Hitlerov „Endlösung“ nije ničemu naučio?!), Fukuyamin „kraj povijesti“ kao ostvareni „četvrti Reich“ tržišta kapitala!Fašistički i komunistički sustavi barem su se u početku trudili (mnogi povjesničari tvrde da su to činili sasvim iskreno) uvjeriti ljude u bolji život koji im navodno donose, a socijalna pravda je bila osnova tih obećanja – hélas, grubo iznevjerenih. Neoliberalni sekularni totalitarizam se, s druge strane, previše zahuktao u svom „maršu“ – ne kroz „institucije“, već kroz čitave državne sustave, a da bi gubio vrijeme na obećanja. On je ljude novog tisućljeća svjesno gurnuo u redizajnirani feudalizam, u kojem on postavlja pravila igre – možete se vi derati po ulicama, time nećete ništa promijeniti! Vrhunac bahatosti je u tome da se od tako degradiranih ljudi očekuje čak i nekakvo mazohističko uživanje („mazohistički žar“ – rekao bi jedan zadarski trećerazredni polemičar za jednokratnu uporabu!) u poniženju i osiromašenju kojima su izvrgnuti. Ono pitanje „počinitelj ili žrtva“ (Täter oder Opfer) kojim se bave dva spomenuta napisa u „Spiegelu“ danas je u tom kontekstu tek svojevrsna stilska vježba za političke autiste: ključno pitanje današnje zapadne civilizacije u poodmaklom stadiju moralnog rasapa je kako zaštititi bespomoćne žrtve (uključujući i samu kuglu zemaljsku) od trijumfalne horde predatorskih „počinitelja“?!