"UNE DECADE PRODIGIEUSE" (ili - "vrijeme ekscesa")

Počnimo s objašnjenjem naslova! „Une decade prodigieuse“ je izvorni naslov krimića pred par mjeseci u osamdeset prvoj godini preminulog Claudea Chabrola, doajena francuskog „novog vala“, koji je početkom 60-ih godina značio pravu autorsku revoluciju u ionako vrlo značajnoj francuskoj kinematografiji. Kako je Chabrol u žanrovskom dijelu svog opsežnog opusa bio sklon „hičkokovskim“ krimićima, navedeni film je ekranizacija romana američkog klasika krimića Elleryja Queena – što znači da je izvorni naslov romana engleski. Kako, dakle, prevesti naslov „une decade prodigieuse“.

I onima koji ne razumiju francuski jasno je da je „dekada“ sinonim za „desetljeće“, dok francuski pridjev „prodigieux, -euse“ ima više značenja. Peterlićeva izvrsna „Filmska enciklopedija“ iz 1980. nudi doista prikladana prijevod, ali u množini.

Zaključak je da je zadani naslov najprimjerenije prevesti kao „Razmetno desetljeće“, pri čemu pridjev upućuje na biblijsku prispodobu o „sinu razmetnome“ – što je doista najprimjereniji epitet za desetljeće koje smo upravo ostavili za sobom (a ulazimo u još gore – ako je to uopće moguće?!!)

Drugi naslov, „Vrijeme ekscesa“ (Zeit der Exzesse), naslov je udarnoga članka u „Spiegelu“ od 7. prosinca 2009. godine, koji potpisuju trojica novinara – Dirk Kurbjuweit, Gabor Steingart i i Merlind Theile. Spomenut ćemo još i to, zbog zanimljivosti naslovâ koji slijede, da uredništvo članak najavljuje na naslovnoj stranici (shodno formalnoj koncepciji lista) naslovom „Izgubljeno desetljeće“ (Das verlorene Jahrzeit) i podnaslovom „Kakvu pouku svijet mora izvući iz desetljeća nerazboritosti?“ Konačno (opet shodno koncepciji magazina) u kazalu priloga udarni članak se dodatno najavljuje eksplicitnim naslovom „Prvo desetljeće novog stoljeća bacilo je Zapad u duboku krizu. Članak se inače sastoji od šest poglavlja, od kojih prva četiri sadrže imenicu „kriza“ – zbog uštede prostora s trećim („Die Klimakrise), kao ni s posljednja dva, ovdje se nećemo baviti.

Pođimo redom! Prva kriza je „Die 9/11-Krise“ – po brojevima je jasno da se radi o terorističkom napadu na tornjeve Svjetskoga centra u New Yorku. Svi znamo da se svijet od tog dana u studenom 2001. stubokom promijenio. Oni koji tvrde da je taj grozan masovni zločin naručila američka tajna služba, žrtvujući preko dvije tisuće svojih građana da bi se obračunala s Al'Quaidom, gotovo sigurno pretjeruju, ali dvije su činjenice ovdje neosporne. Prva je da je fundamentalistički Iran, ovakav kakav je danas, stvorila Amerika kad je, početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, pučem srušila demokraciji sklonog predsjednika Mossadeka, jer je procijenila da bi njegova demokratska vladavina mogla biti prepreka američkom političkom i ekonomskom ekspanzionizmu u tom dijelu svijeta. Amerika je tada na vlast dovela uglađenog prozapadnog diktatora, šaha Rezu Pahlavija, što je u konačnici rezultiralo „islamskom revolucijom“, pred kojom je teško bolesni suveren morao pobjeći u SAD, a iz progonstva je – kao neupitni simbol Islama - doveden ajatolah Homeini. Osim toga, Osama Bin Laden je iz anonimnosti u rodnoj Saudijskoj Arabiji izišao tek nakon što je postao saveznik SAD u protjerivanju sovjetske vojske iz Afganistana. Kasnije je procijenio da su mu bivši saveznici mnogo veći neprijatelji – i tako danas imamo Al Quaidu!

Druga činjenica su zatvori za islamske fundamentaliste u El Ghraibu i Guantanamu. Tako autori navode izjavu jednog kineskog diplomata koji je, s neskrivenim zadovoljstvom, rekao: „Nakon Guantanama nama Kinezima je pao kamen sa srca. Ja znam reći svojim američkim kolegama: 'Dobro, mi maltretiramo političke protivnike – vi maltretirate političke protivnike. Kakva je onda razlika između naše represije i vaše demokracije?'“ Ako se prisjetimo fotografija i napisa koji su svijetu otkrili istinu o El Ghraibu, američki „boys & girls“ u uniformama su, između ostalog, svlačili zavorenike do gola, zasipali ih verbalnim prostotama (odbojnima njihovom izvornom svjetonazoru) i tjerali ih na sodomiju, što me je ponukalo da svojedobno u katoličkoj reviji „Marulić“ napišem da pornografija – koja je postala ključni brend postmoderne zapadne civilizacije – nije u tim zatvorima bila tek dodatni „začin“ mučenju, već njegov OSNOVNI SADRŽAJ!

Što se pak tiče „die Finanzkrise“, potpisnik ovih redova gotovo u svakom prilogu svoje kolumne u „Zadarskom listu“ piše o tome – odjeljak koji slijedi trebao bi biti summa summarum tih napisa. Dakle, ono što trojka iz „Spiegela“ naziva „financijskom krizom“, a što se danas najčešće naziva „recesijom“, ima sasvim prepoznatljiv uzrok i posljedice – samo što ih se danas gotovo nitko ne usuđuje prepoznati kao takve. Naime, 20-ih godina prošlog stoljeća u svijetu je (a posebno u SAD)  vladala tzv. „laissez-faire“ ekonomska filozofija, a taj francuski naziv pokrivao je, grosso modo,  otprilike isti tip ekonomije kakav vlada i danas: razne vrste (p)oduzetnika i burzovnih mešetara (tada bez svemoćnih krovnih udruga kakve danas štite njihovu vrstu – kao što su Svjetska banka, MMF i EU: ova zadnja kao poslušni egzekutor njihovih naloga) radile su što su htjele (na što i ukazuje francuski naziv). Ugledni engleski ekonomist, profinjeni intelektualac i aristokrat John Maynard Keynes, koji je pripadao čuvenoj neformalnoj umjetničkoj udruzi „Bloomsburry Group“, napisao je 1926. zapaženu studiju pod naslovom „Kraj laissez-faire ekonomije“, s iskrenom nadom da će njegova ekonomska doktrina, zasnovana na povećanju proizvodnje i stimulaciji zapošljavanja, pri čemu on izričito naglašava ulogu jake države u ostvarenju toga cilja („...Kapitalistički mehanizam ne dovodi do pune zaposlenosti niti je može na dulji rok održati, ako ne bude intervencije vanjskih faktora, u prvom redu države... Ta intervencija mora biti usmjerena na ... redistribuciju nar. dohotka (visoki porezi na velike dohotke i na nasljedstva), na investicije kontrolirane od države, te na obaranje kamatne stope. Tako je država dobila ulogu spasioca i vrhovnog arbitra u sukobu društvenih i individualnih interesa... Država se, dakle, shvaća kao neka vrsta neutralnog faktora u sukobu klasnih interesa, a ne kao predstavnik kapitalističke klase...“ /što ona danas stvarno JEST – više nego ikad ranije/ (iz „Enciklopedije Leksikografskog zavoda“, svezak 4, 1959), time što će nadvladati  predatorsku doktrinu moćnih trustova i kartela, koji su i tada, posebno u SAD, imale moć veću od političke moći. Kad je tadašnja inačica „divljeg kapitalizma“ dovela, krajem 20-ih godina, do najveće ekonomske krize u američkoj povijesti (Amerikanci su je mahom nazivali „Depression“), u kojoj su ljudi doslovno skapavali od gladi (oni koji su gledali stari film „Plodovi gnjeva“ /Grapes of Wrath/ slavnog Johna Forda, rađenog po romanu ništa manje slavnog Johna Steinbecka, mogli su se uvjeriti u to), karizmatični predsjednik F. D. Roosevelt pozvao je u pomoć Keynesa. Da ne duljimo – zajedno s ekipom suradnika, Keynes je, rukovodeći se načelima izloženima u citatu, naizgled bezizlaznu krizu riješio za nekoliko godina, a Amerika je ušla u doba svog najvećeg prosperiteta, koji je tek djelomično narušen izbijanjem Drugog svjetskog rata.

Zanemarimo sada neke druge bitne ekonomske okolnosti u prošlom stoljeću (kao, npr., sporazum u Bretton Woodsu /SAD/, gdje su Amerikanci, kao nagradu za svoj doista odlučujući doprinos u pobjedi nad fašizmom, prisilile europske saveznike da prihvate dolar kao najjaču valutu) – početak kraja „keynesijanske“ ekonomske doktrine uslijedio je 1947. godine, kad je američki ekonomist Milton Friedman, madžarski Židov, zajedno s Austrijancem Friedrichom Hayekom i još nekoliko suradnika, osnovao tzv. „Mont Pellegrin Society“. Osnivači tog – bez ikakvog pretjerivanja – „udruženoga zločinačkog pothvata“ otada će biti poznati kao zloglasni „Chicago Boys“ – u svojoj knjizi „Doktrina šoka“ Naomi Klein opisuje ne samo to kako su oni uništili „developmentalizam“, socijalno angažirani ekonomski pokret koji je u Južnoj Americi, a posebno u Čileu, gotovo iskorijenio siromaštvo, već i to kako se Friedman sâm ponudio generalu Pinochetu, zloglasnom fašističkom diktatoru, koji je krvavim pučem zbacio legalnu Allendeovu vlast u toj zemlji, predlažući mu za ionako osiromašeni narod ubitačne ekonomske reforme, koje je osvjedočeni diktator navodno s nesklonošću prihvatio. Nakon što su Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji i Ronald Reagan u SAD krupnom kapitalu dozvolile da preuzme punu kontrolu i nad onim segmentima politike i društva nad kojima je – po nekakvoj političkoj logici – ingerenciju imala samo država (Keynes je umro sredinom 30-ih godina, a od 50-ih godina surova Friedmanova doktrina se proširila svijetom poput tsunamija ili opasne epidemije), te nakon što su, padom „realsocijalizma“, tzv. „tranzicijske zemlje“ postale tek novo lovište za nezasitne neokapitalističke predatore (ali ne samo one – isto važi i za gotovo sve azijske, osim Kine i Indije, i afričke zemlje, koje su, nakon što su UN postale marioneta u rukama američke neokolonijalne politike, a Pokret nesvrstanih, koji ih je prilično uspješno štitio*, potpuno marginaliziran, postale nemoćni plijen tajkunskih gulikoža!) Zato izraz „financijska kriza“ promašuje bít problema – današnji neoliberalni kapitalizam sam po sebi JEST kriza!

Postoji jedena druga kriza, koja je izazvala sve ove krize – to je KRIZA politike. Ono što naši autori u „Spiegelu“ lucidno detektiraju kao „Die Demokratiekrise“ sinonim je upravo za krizu politike. Demokracija je, naime, moguća jedino pod pretpostavkom da politika nije u krizi – u terminalnom stanju krize politike kakvu Zapad danas proživljava, prava demokracija je nemoguća, jer je ona ostvariva samo kao „proizvod“ stabilne i humane politike. Pristavši na nametnutu hipoteku navodno „lošega gospodara“, koji samim tim ekonomske odnose mora prepustiti krupnom kapitalu (umjesto da ih od njega, u zadanim zakonskim okvirima, štiti), „demokratska“ država je prispodobiva nesavjesnim roditeljima koji – siromašni ili ne – daju svoju djecu (u ovom slučaju je to, naravno, narod) na milost i nemilost bogatom posvojitelju, koji ih tretira kao robove, pa roditelji (tj. političari „demokratskih“ zapadnih država) sasvim dobro žive od novca koje im on svisoka daje kao nagradu za sudjelovanje u toj prljavoj raboti. Konačno, „kriza demokracije“ i „kriza politike“ – možemo ih, dakle, razmatrati i odvojeno – proizlaze iz osnovnog uzroka, a to je kriza morala!

Krizu morala zapravo nije nužno definirati, jer se ta pošast odupire jalovosti sterilnih „salonskih“ mudrovanja – što je drugo, uostalom, napis ovog autora „Hoćemo talibane!“ u pretprošlom broju „CAJTuNGa“, kao i veći dio napisa kolege Filipija u istom broju, nego vapaj protiv stravične krize morala kojoj smo izloženi?! Zanimljivo je da je potpisnik ovih redova tek nakon što je napisao navedeni osvrt gotovo slučajno naišao na nešto što se može uzeti kao ideološki „manifest“ zla koje se u osvrtu analizira (autor se iskreno ispričava čitateljima što će ga suočiti s ovakvim moralnim gnjusom!). Dakle, u zadarskom „Narodnom listu“ od 30. rujna 1999. godine, autor koji se potpisuje samo inicijalima ispisuje gadljivi nihilistički pamflet, koji je pri kraju prošlog stoljeća svojom gotovo neshvatljivom ogavnošću bio svojevrstan – u smislu egzaltirane podrške – uvod u onu eskalaciju  zla kojom smo se bavili u spomenutom članku.

„...Kultura ulice i preuzeti obrasci američke , pomalo, ali sigurno, zaposjedaju vječna kvartovska ognjišta“ (evo početka patološke mržnje prema svemu „ognjištarskom“!) „tvoreći od turobnih socrealističkih betonara ... ogledalo novog identiteta urbanog naraštaja mladih ljudi. Njihov rječnik je škrt, nerijetko prost i vulgaran, simboli su im jasni, odrješiti, poruke (samo)ironične i glasne, a sadržaj do te mjere eskapadičan“ (uh, što smo veleučeni!) „da je pravo čudo što se nitko do sada nije patronski zapitao: pa kamo ide ova naša omladina... Otrombljena oligarhija staraca ne mari za svijet koji dolazi, koji oni tako kristalno ne razumiju“ (kakva idiotska konstrukcija!) „iz kojeg nisu stanju iščitati ništa više doli smiješne natruhe pogubnog utjecaja zapada i medijske kulture, vodeći nas time direktno u duhovnu (informacijsku) izolaciju. U zadarskoj četvrti Voštarnica ovih smo dana svjedoci novih graFita-murala koji slave ono što slave ovdašnji naraštaji vatrenih ulica: pravo na izbor životnog stila, ..., pravo na joint i svoj privatni cyberspace, daleko od ovdašnjeg skutrenog duha palanke i inih izama“ (opa bato, pa ti znaš i za „Filosofiju palanke“: svaka čast, burazeru, ali otkad je to pa palanka nekakav „-izam“, izem ti!) „Zidovi govore a institucije šute, jer nemaju što reći, jer nemaju ponuditi ništa novo nadolazećim generacijama, osim svoje smrtno dosadne uniformiranosti i ponavljanja otrcanih parola. Takve institucije su dosadne, nepametne, trome, dozlaboga naporne, pa nije ni čudo da među mladima raste animozitet prema svemu što one obilježavaju, kako sami kažu, coolerski: bez emocija, s apriornim stavom nepovjerenja u autoritet roditelja, škole, vlasti, policije...“ (Jedna od „divnih“ posljedica ovakve fašistoidne paranoje je, uostalom, i ta da danas zaštitari moraju čuvati školska dvorišta i autobuse!)

Mnogi od onih koji će s iskrenim gađenjem pročitati ovaj proizvod moralne septičke jame duha i tijela, ovaj paroksizam sulude gerontofobije (mržnja prema starijim osobama) će iščitati tek kao netipični patološki ispad opijatima kontaminiranog mozga (vjerojatno jačima od „lakih droga“, čije uzimanje autor pri početku teksta – može li ti, nakon iščitavanja ovog žurnalističkog upljuvka, ikoga začuditi?! – izričito zagovara), koji je i nakon 12 godina ostao tek pojedinačni eksces. Dva razloga potvrđuju zašto bi ovakav stav bio teška zabluda: prvi je činjenica da su ovakvi opasni nihilistički paskvili danas postali „mainstream“, a drugi je da je ovakva moralna demencija, zapanjujuće slična onoj ratnohuškačkoj, navela sluđene pokusne kuniće neoliberalnog fundamentalizma da tu programiranu mržnju počnu iskaljivati i na svojim vršnjacima (slučaj Ritz).

Uostalom, bolje je takvim gnjusom ne prljati papir. S druge strane, disput o krizi morala ovim ionako ne završava, nego na neki način tek počinje!