O UDESNOSTI CRVENIH KRVNIH ZRNACA

Dva su direktna povoda za pisanje ovog dugo pripremanoga članka: prvi je izvrsno napisana studija Benjamina Tolića, jednog od odista rijetkih inteligentnih hrvatskih nacionalista, koji je upravo zato–iako je deklarirani antikomunist–uspio izbjeći ponižavajuću epidemiju histeričnog antikomunizma. Drugi je činjenica da je gotovo pola broja uglednog bečkog magazina „Profil“ od „osmog marta“ posvećeno zgražanju nad mogućnošću da u austrijsku vladu uđe sredovječna političarka Barbara Rosenkranz, općenito percipirana kao desna ekstremistkinja. (Treći, naknadni povod je bila TV-emisija na temu lijeve i desne opcije u hrvatskoj politici, gdje su gosti bili novinari Tihomir Dujmović i Denis Kuljiš. Ovaj potonji je–za razliku od Mislava Žitka i Hrvoja Jukića–mnogo bliži tehnomenadžerskoj nego lijevoj političkoj opciji, što je posebno vidljivo iz njegova podrugljivog stava prema prosvjedima u Varšavskoj ulici.)

Ova dva primjera podrazumijevaju i pojmove kao što su nacionalizam i „desnica“, što nužno zahtijeva barem pokušaj njihova razgraničavanja. Čini se da upravo u tome bitno griješi Tomislav Jonjić, inače još jedan inteligentni hrvatski nacionalist, kad već u naslovu svog uvodnika u „Političkom zatvoreniku“ od lipnja 2009.–„Hrvatski nacionalizam nije isto što i politička desnica“–apriori pripisuje„hrvatskom nacionalizmu“(da li i bilo kojem drugom?!) pozitivne, a „političkoj desnici“ negativne konotacije. Iako je „Enciklopedija Leksikografskog zavoda“ (tzv. „Krležina“), zaokružena pred gotovo pola stoljeća, doista političke teme obrađivala pod nedvosmislenim utjecajem socijalističke ideologije, prvoj rečenici odrednice „nacionalizam“ u trećem svesku nema se što prigovoriti– prema njoj je, naime, nacionalizam je ona „ideologija i politika, koja u prvi red ističe naciju kao cjelinu i stavlja njene (stvarne ili pretpostavljene) interese nasuprot drugim nacijama“. Ova definicija jasno određuje osnovnu slabost nacionalizma, koji–za razliku od patriotizma, zdravog i uravnoteženog osjećaja ljubavi prema vlastitoj domovini i naciji (a koji je ridikulozna EU, kao nekakav političko-tržišni „melting pot“ držav(ic)a od kojih se traži prije svega bezuvjetno pokoravanje autoritetu Unije, svojim implicitnim dikatom „bezavičajnosti“–kako se divno izrazio jedan autor–definitivno obesmislila)–uključuje odbojan, pa i neprijateljski stav prema drugim nacijama, koji vrlo često preraste u ratnu agresiju. Onaj „sacro egoismo“, kao osnovni pokretač nacionalizma, čini od njega degenerativnu inačicu patriotizma, zasnovanu na ressentimentu i političkoj zatucanosti.

Dakle, osnovni problem hrvatske desnice je taj što se ona čak ne zna ni politički definirati i profilirati (to je valjda jedan od razloga zašto je udružena hrvatska desnica danas sasvim marginalna politička pojava), već mnogoznačnost današnjih europskih desnih pokreta (koji jedini–uz nekorumpirane sindikaliste i pokrete „građanske neposlušnosti“ lišene elemenata uličnog huliganstva–imaju povijesnu šansu da sruše najgori totalitarizam „otkad je vijeka i svijeta“, globalni neoliberalno-kapitalistički fundamentalizam!) svodi uglavnom na patološke pojave desnog ekstremizma, što je skroz promašena politička vizura, koju s njom dijele još samo militantni boljševički ljevičari. Time je hrvatska desnica sama sebi otežala mogućnost da bude politička snaga zasnovana ne na mitu „krvi i tla“, već na tradicionalnim političko-etičkim vrijednostima. Takva je snaga, skrivajući se iza neodređene formulacije „desni centar“, najmanje HDZ, škvadra trećerazrednih političkih karijerista (kakvu karizmu uopće može imati stranka u kojoj jednu od ključnih uloga ima politički prevrtljivac Boris Kunst, „poturica gori od Turčina“?!), koja podanički gmiže prema EU, sramotnom „isturenom šalteru“ neoliberalno-kapitalističkog fundamentalizma, skidajući u hodu gaće (izručenje Gotovine, sumanuto traganje za nekakvim „topničkim dnevnicima“), koja ropski izglasava zakone rađene po mjeri moralne mizernosti same EU, kao što je famozni Zakon o diskriminaciji (a što je s onima koji stvarno JESU diskriminirani – loše plaćenim i otpuštenim radnicima?!!!) i koja, zajedno s (p)oduzetnicima, gazdama koje su joj MMF i EU ultimativno nametnuli, besramno tlači i muči radnike (što je evangelistički sociolog Boris Gunjević divno nazvao „socijalnim apartheidom“), umjesto da od tih obespravljenih ljudi stvori udarnu pesnicu u rušenju ovog sramotnoga globalnog sustava.

S druge strane, kad se pametni ljudi–zgroženi činjenicom da danas europske države vode politički mediokriteti poput Sarkozyja i Zapatera, ili senilni bahati lakrdijaši poput Berlusconija (neki njemački mediji današnju Italiju posprdno nazivaju „Berlusconistan!)) – s nostalgijom sjećaju da su europsku politiku nekad kreirale takve državničke veličine kao Konrad Adenauer, de Gasperi ili Charles de Gaulle (iza rata), ili pak Tomas Masaryk, koji je između dva svjetska rata od tadašnje Čehoslovačke stvorio uzor europske demokracije, oni zapravo govore o pravoj demokraciji desnog centra, a ne o nečemu što bi sličilo HDZ-u ili još ridikuloznijem HSS-u – Stjepan Radić bi se sigurno okretao u grobu kad bi vidio tko mu danas vodi stranku! Jedino su takve političke ličnosti u stanju spasiti radnike i seljake (naravno, i „poštenu inteligenciju“!) od osionih grabežljivaca, a – što je ipak najvažnije – spasiti i tradicionalne obiteljske i civilizacijske vrijednosti od potpune propasti, u koju ih čudovište koje se zove „sekularni fundamentalizam“ nepovratno gura. (Tom čudovištu nije, uostalom, nikakav problem prisiljavati časne ljude, radnike i umirovljenike raznih profesija, da egzistencijalno ispaštaju zbog krize koju su izazvali bijelosvjetski lopovi, ali ako se nekakav „Iskorak“, „raskorak“, „rasporak“ ili kako li se ta čuda već ne zovu, na nešto potuži, isti ti majmuni koji vladaju svijetom – naravno da je ovdje nužna isprika: iskreno se ispričavam majmunima što sam ih uvrijedio neprimjerenom usporedbom! – polome noge da takvima ne bi pofalilo „ni ptičjeg mlijeka!)

Prema tome, hrvatska desnica čak, pučki rečeno, „ne zna ni kako se zove“, pa, prihvaćajući „nepodnošljivu lakoću“ redukcionizma koji taj pojam svodi na desni ekstremizam, zapravo prihvaća poziciju koju joj je namijenio lijevi ekstremizam, što je na neki način čisti nonsens. Jedino što hrvatska desnica zna jest da ne želi komunizam, ali njezina je tragedija u tome što ne zna da komunizam više i ne postoji, pa je njezino donkihotsko jurišanje na nepostojeće vjetrenjače komunizma već prestalo biti i smiješno. Jedini relevantni preostali bastion komunizma je Kina, čiji su današnji čelnici lukavo prihvatili postojeće zakone tržišta, ali su ih potčinili svojim rigidnim partijskim postulatima, što je dovelo do gotovo nevjerojatne činjenice da ekonomski rast Kine iznosi „10 posto godišnje u posljednjih deset godina“, što je navelo uglednog ekonomista Davida Harveya na pretpostavku da u skoroj budućnosti „možemo očekivati pad dolara i rast kineske valute“. A hrvatski antikomunistički autisti će, naravno, raditi isto što su radili svih ovih godina: održavati spiritističke seanse s duhovima prošlosti–istovremeno će oni za koje će i dalje glasovati biti i ostati dobro plaćene sluge EU!

Iako je autor citata koji slijedi, Dragoš Kalajić, nakon što je u svojoj knjizi „Smak sveta“, izdanoj 1979. u Zagrebu (!), proročki najavio do kakvih će sve pogubnih posljedica dovesti već tada uočljiva atrofija ljudskosti u zapadnom društvu, nepunih deset godine kasnije postao jedan od „najostrašćenijih“ sljedbenika „antibirokratske revolucije“ Slobodana Miloševića i svega što joj je slijedilo, njegova definicija prefiksa „anti-„, reperne točke trendovskog nihilizma“, koji je – na vrlo zakučast način – nesvijesno potpomogao tsunami neokapitalističkog fundamentalizma, iznimno je poučna u kontekstu kojim se bavimo. „Učestalost prefiksa ,anti-' odraz je sužavanja poljâ želja za stvaranjem... Tim nizom negativnih određenja u odnosu na postojeći ili nasleđeni svet čovek možda ostvaruje relativnu slobodu OD, ali zato istovremeno zatvara horizont slobode ZA... Najbolji način da se odbije određeni sadržaj jeste stvoriti drugi, savršeniji, koji može integrisati prihvatljive ili vredne elemente opovrgnutog sadržaja. U protivnom, dela stvorena pukom negacijom drugih delâ, kao izvrnute slike opovrgnutih, usprkos slobodarskim težnjama“ (u takvu pozitivnu sintagmu Jonjić smješta „hrvatski nacionalizam“) „ostaju fatalno određena onim što odbijaju. U svetu isključivosti u negacijama nije moguć napredak, usled fiks-ideje imanentne istoj isključivosti: da se od opovrgnutih sadržaja ništa ne sme sačuvati, i da se na tabula rasa negacije moraju postaviti simetrične antiteze...“

To što je Kalajić, opravdano prokazujući zastranjenja modernog svijeta i sklanjajući se od njih, ostao i do danas usidren u bespućima veliksrpskog nacionalizma, ne znači da i drugima skučeni okviri plemenske jazbine moraju biti zaklon iz kojega će režati na neistomišljenike. Kao što ultranacionalist Kalajić vjerojatno ni danas nije svijestan (tim žalosnije što je i on nedvojbeno vrlo inteligentan nacionalist) da je prihvaćanjem takve ponižavajuće opcije sam sebi u začetku zapriječio mogućnost da pomogne stvoriti „savršeniji sadržaj, koji može integrisati prihvatljive ili vredne elemente opovrgnutog sadržaja“, u sličnu mentalnu zamku upali su i hrvatski nacionalisti, koji su od mrskog komunizma nesvijesno prihvatili možda najnesavršeniji njegov „sadržaj“, rigidnu agitpropovsku ideološku isključivost. Ta ih je isključivost dovela do tragikomičnog „contradictio in adjecto“ – nacionalizam, na koji su tako ponosni, sami su sveli na beznačajni prirepak antikomunizma, koji je zapravo donkihotska borba s vjetrenjačama i bezumna nada za pobjedom u trci s utegom vezanim za nogu.

Kada tome ne bi bilo tako i kad se hrvatski antikomunisti, koji svoj nacionalistički naboj moraju osloboditi potčinjenosti antikomunizmu i tek se onda tim nacionalizmom dičiti, ne bi grozili epiteta „desni“ zato jer su ga neoliberali stigmatizirali (!?), a stigmatizirali su ga ne toliko zbog toga jer pod tom egidom (nacionalizma kao desnog političkog svjetonazora) jesu počinjeni neki davni zločini, već najviše zato jer socijalna stabilnost većine nekadašnjih desničarskih režima smeta njihovim današnjim nakanama (uz priznanje da su i fašistički režimi – uključujući i NDH – vršili strašne zločine, je li danas previše hrabro reći da su Grčka, Portugal i Španjolska pod fašističkim diktaturama imali razmjerno stabilnu socijalnu situaciju, a u današnjoj europskoj demokraturi se doslovno raspadaju?!!), morali bi znati da s europskom desnicom dijele i određeni aspekt pozitivnog ozračja (koja će moći shvatiti tek kad se distanciraju od zločinačkih elemenata režima koji očito obožavaju), a to su socijalna pravda i katolički moral (za razliku od današnjeg – barem u Hrvatskoj – ispolitiziranog katoličkog farizejstva!).Ali, kako da to znaju hrvatski nacionalisti-antikomunisti koji vjerojatno nisu ni svijesni toga da sigurno manje od 10% hrvatskih građana zna da su u atentatu u beogradskoj skupštini 1928. godine ubijeni Pavle Radić, unuk legendarnog „Stipice“, i Đuro Basariček, pravnik i sudac, koji se posebno bavio preodgajanjem maloljetnih kriminalaca (ne bi li upravo danas, umjesto politikantskog „presipanja iz šupljeg u prazno“, bilo više nego poučno pronaći njegove rijetke sačuvane rasprave o tome i objaviti ih?!), dok je sam Stjepan Radić od posljedica ranjavanja umro nepun mjesec dana kasnije!

Što se pak tiče socijalne pravde, Slavoj Žižek je–iako deklarirani neomarksist – uzeo za primjer, gostujući pred godinu-dvije u „Nedjeljom u dva“, Hitlerovu Njemačku, u kojoj je, kako on reče, čovjek mogao, ako nije bio Židov ili komunist, sasvim pristojno živjeti (u svakom slučaju bolje nego u libertinskoj – a ekonomski potpuno skrahiranoj – Weimarskoj republici, koja je prethodila „Trećem Reichu“). U tom slučaju slično je bilo i u NDH, gdje je radnička udruga „Hrvatski radiša“ lojalnim građanima (dakle, ne nužno samo deklariranim ustašama) pružala pogodnosti o kojima radnici u današnjoj EU-koloniji Hrvatskoj mogu samo sanjati. Posebno je zanimljivo da je „Hrvatski radiša“ osnovan 1903. godine–dakle, u  vrijeme Austro-Ugarske, a ugasio se zajedno s propašću NDH, što znači da je razmjerno nesmetano funkcionirao i u kraljevini Jugoslaviji.U čitavom ovom cirkusu zaključak nužno podrazumijeva sulude konotacije: „Hrvatski radiša“ je, dakle, uspješno rješavao egzistencijalne probleme radnika u tri različita politička sustava, a jedina država kojoj – poput njezine prethodnice, „socijalističke samoupravne Jugoslavije“–ne pada ni na pamet da obnovi taj socijalni projekt je oslobođena Hrvatska, u kojo su (ako ćemo se z...) navodno ostvarene stoljetne težnje hrvatskih građana. Na jedan bitan detalj ove sulude situacije posredno ukazuje mladi i u pravcu europske subverzivne ljevice usmjereni filozof Srećko Horvat, na primjeru pred par godina aktualnog slučaja zagrebačkog TDZ-a (tvornice duhana). Kad su radnici (naravno da je antikomunističkim autistima i sama ta riječ odurna!) zauzeli tvornicu, ne želeći pokleknuti pred bahatošću tajkuna, „ljevica“ ih je, kako prepričava Horvat, „beskompromisno odbacila jer su se radnici, eto, pozivali na Domovinski rat i slušali Thompsona“ (zar su hrvatski antikomunisti zaista toliko autistični da se ne mogu dosjetiti da su u tom kontekstu za Hrvatsku moralno najpogubniji polupismeni primitivci iz „Leta tri“, koji su na svom „koncertu“ u Ljubljani javno tražili od slovenskih vlasti da zabrani Katoličku crkvu u svojoj zemlji, šaljući tako–na svoj prepoznatljivo poludebilan način–poruku Hrvatskoj?!), „a desnica ih nije mogla smisliti jer su se pozivali na samoupravljanje...“ (nacionalističkoj desnici, eto, ostaje utjeha da ni hrvatska ljevica valjda nije ništa manje blesava!)

Uzgred rečeno, do hrvatskog „katoličkog morala“ ovaj put nećemo ni stići–ostale religijske konfesije u Hrvatskoj spadaju, naravno, u jedan širi kontekst. Zato ćemo, na samom kraju, odgovoriti na neizgovoreno pitanje–čemu ovako čudan naslov osvrta? To je bio naslov, u vrijeme bivše države, TV-drame iz sarajevskog studija (tada je svakog ponedjeljka drugi republički studio davao izvornu TV-dramu). Drama je imala nekakav modernistički „štih“, a jedino se sjećam da se nije bavila politikom–za razliku od ovog osvrta!