PRIČA O "TOPNIČKIM DNEVNICIMA"

Kad je odgledao TV-„Otvoreno“, potpisnik ovih redova postavio je sebi isto pitanje koje mu je nedavno postavio jedan prijatelj– „Zašto ne pišeš o topničkim dnevnicima?“. Odgovor je sasvim jednostavan – nikad ne pišem o nečemu što mi nije dovoljno jasno. A onda sam, nakon završetka emisije, shvatio da mi je ovdje odjednom sve postalo kristalno jasno! Koliko god je, naime, rat nešto najgore što se ljudima može dogoditi, iskustvo nažalost ratovima bogatog 20-og stoljeća nije davalo ni naslutiti da u opis „radnog mjesta“ ratnikâ–i to u obrambenom ratu – spada i pisanje domaćih zadaća i dnevnikâ. (inače, naslov ovog osvrta–„Dragi dnevniče“–naslov je talijanskog filma Nannija Morettija iz 1994).

I kao što su u staljinističkim monstr-procesima nevino osuđenim političarima naređivali da potpišu izmišljene optužbe koje će ih odvesti na stratište, danas se bivšim vojskovođama imputira kako je nedvojbeno da su imali te famozne „topničke dnevnike“ (ali ih danas navodno skrivaju ili su ih čak uništili), jer im bez njih strogi učitelj sa znanjem provincijskog fiškala neće moći zaključiti ocjenu, tj. podići optužnicu zbog navodnog ratnog zločina.
Pitanje svih pitanja (koje je u „Otvorenom“ ponovio i Mislav Togonal, a koje je bilo jedino pametno što se čulo u toj emisiji) je zašto nitko nije tražio „topničke dnevnike“ od napadača na Vukovar, Sarajevo, Dubrovnik..? (Ali, ne samo to– hoće li se ITKO IKAD usuditi pitati Amerikance kako je moguće, u potrazi za grupicom talibana, pobiti preko tisuću civila, kako je moguće zbrisati svadbenu povorku iz aviona... u Afganistanu)? Gdje su tu nekakvi topnički „dnevnici“ ili „spomenari“!? Ali ne, na njih se to ne odnosi – quod licet Iovi, non licet bovi!
Možda je ipak bolje postaviti pitanje: je li Haško tužiteljstvo ikad  tražilo od Srbije (gotovo da mi se omakla ona nakazna gramatička konstrukcija-„Je li tražio Srbiju...“!) da predoči topničke (ili možda „minobacačke“, „dnevnike kasetnih bombi“ itd.) dnevnike zbog bombardiranja navedenih hrvatskih gradova? Ako nije, a posebno ako je istina ono što su tvrdili neki novinari, a što se nekako hitro pospremilo pod tepih – da je država Ruanda, nakon groznih masovnih zločina koji su se dogodili u tamošnjem ratu, tražila od UN da oduzme tadašnjoj tužiteljici, famoznoj Carli del Ponte, nadležnost arbitriranja u toj zemlji, jer je vlada procijenila da to radi na pristran i nezadovoljavajući način (navodno joj je to i udovoljeno), zašto Hrvatska kroz sve ovo vrijeme to nikad nije ni pokušala, već su se hrvatski dužnosnici ponizno klanjali toj istoj Carli (koje se danas, uostalom, jedva itko i sjeća)? I tako, ispada da je Hrvatska kao neka djevojčica u katoličkom koledžu, koja je sakrila–pa čak, sakloni Bože, i spalila!–neke svoje dnevnike koji bacaju ružno svijetlo na njezinu čednost, pa sada mora jadnica, klečati u kutu na kukuruzu!

Uzmimo sada drugu pretpostavku: da Haški sud jest i od Srbije tražio „topničke dnevnike“. Diplomatski odgovor ne bi, naravno, bio onaj koji slijedi, ali, ako nešto slično i jest bilo zatraženo od Srbije (vjerojatno ipak nije– možda i zbog diplomatskog uzmaka zbog NATO-ovog bombardiranja), rezultat je bila zataškana odbijenica. Iskreni odgovor bi, međutim, bio „gedžovanski“ drčan, otprilike ovakav: „Sikter, bre! Nemoj da se zevzečiš s mene, jer ću da te rasturim k'o Panta pitu!“ A možda bi i nadodao: „Pa mi smo, kumašine, išli tamo da se bijemo, a ne da pišemo dnevnike k'o neke curice!“
Najžalosnije je ipak to da, u situaciji u kojoj je histerični antikomunizam odavno u Hrvatskoj postao–uza gramzivost i borbu za fotelje–jedini sadržaj političkog života, danas ne samo Hrvatska, već i čitava ujedinjena Europa, funkcionirajuju na načelu partijske države. U Bruxellesu se, naime, nalazi politbiro suvremene verzije Varšavskog pakta, odakle svako malo idu politički istrenirani i instruirani emisari u zemlje koje jedva čekaju da uđu u savez bratskih kompartija, da se na licu mjesta uvjere jesu li partijska rukovodstva u tim zemljama dovoljno čvrsto „na liniji Partije“, a da bi mogle ući u sastav „komunističke intrnacionale“. Uzmimo samo najsvježiji primjer–Sanaderu treba odati priznanje što se takvom ponižavajućem patroniziranju suprotstavio, ali, ima li išta jadnije od toga nego kada gotovo čitava politička javnost Hrvatske kao treba likovati što „partijska kritika“ koju je izrekao neki opskurni haški činovnik (upravo u vezi „topničkih dnevnika“), koji se odaziva na ime i prezime Serge Brammertz, nije bila tako oštra kao što se očekivalo?

Da zaključimo s ovim dijelom diskursa–prava demokracija, zasnivala se, u mjeri u kojoj je to bilo ostvarivo, na načelu da ona i postoji zato da bi zadovoljavala potrebe svih svojih građana. (Je li se itko zapitao – pustimo sad neke realne usporedbe–zašto zemlje uzorne demokracije i prosperiteta, Norveška / u „Otvorenom“ rečeno je da je u njoj odnos najviše i najniže plaće u ostatku Europe odavno nezamislivih 7:1!/ i Švicarska „ni u bunilu“ ne pomišljaju da uđu uEU?!) Po tome se ona i razlikovala od tipične komunističke države, u kojoj je Partija, a ne čovjek, bila mjera svih stvari. Na gotovo istom načelu  postoji i EU (samo što je tu–tek naizgled suptilnu– indoktrinaciju novom inačicom jednoumlja teže raspoznati) – svi mi, naime, dobro znamo da je užasna nepravda to što se ljude masovno otpušta, što se brodogradilišta upropaštavaju da bi ih se predalo onima koje Srbin iz onog zamišljenog dijaloga naziva „belosvetskom fukarom“, ali što se tu može. Partija“ Bože, što mi je?“ EU to traži: gospon su tak naredili, a gospon se moraju slušati, kaj ne? Tako je i s „topničkim dnevnicima“–zvonili ste, milorde, sve ćemo učiniti da Vaše gospodstvo bude usluženo! Ljubim ruke, milostiva! (Važno je da više nismo „drugovi“, a za sve drugo ćemo lako!)
I dok nam se izborne kampanje sve više srozavaju na razinu „ultimate fight“ ringa, stranka koja u tome metežu pobijedi zapravo i nema neki drugi „raison d'etr e“ osim da, veselo mašući repićem, otrči u Bruxelles ili New York po svoje mišljenje (genijalni aforizam „mišljenja su bila podijeljena– istomišljenicima“ nikad nije bio aktualniji nego danas!). Ako sada usporedbu EU s komunizmom zamijenimo imenicom „Gospodar“ (s velikim G), možemo reći da je u EU nepristojno razmišljati na način koji nije usklađen s Gospodarevim mišljenjem. Ideal je svoj način razmišljanja toliko uskladiti s Gospodarevim da postanu potpuno isti: uostalom, što će ti TVOJ način razmišljanja– Gospodar ionako misli umjeto tebe („drugi je par rukava“ to što je i Gospodar nečiji sluga!). Tako je i s „topničkim dnevnicima“: Gospodar zna da ih imaš, a ako ih ti možda i nemaš, moraš ih izmisliti, napisati – Gospodar ih želi i on ih mora imati! A to što ih traži samo od tebe– Gospodar, kao ni Bog, ne mora nikome polagati račune za ono što čini.

Konačno, i od najžalosnijeg ima žalosnije. A to je da je bolje obranio Domovinski rat haški svjedok Slobodan Lazarević, bivši oficir JNA, u onih 5-6 jezgrovitih rečenica, uz nekoliko vrlo konkretnih primjera, nego CJELOKUPNA hrvatska vlast od završetka rata do danas! Već danas, nekoliko dana kasnije, u Hrvatskoj su gotovo svi zaboravili njegovo svjedočenje–ono što je rekao o Vrginmostu, Topuskom... Zar to nije sramota?!