ŠEFOVI NA TRGU, NAROD NA POLJUDU
Baš smo se lijepo proveselili u onoj noći koja nam je donijela skok u Europsku uniju. Simbolika podjele našeg naroda na dvije nepomirljive strane bila je potpuna. U Zagrebu, na svečano uređenom Jelačić placu, besplatni i bogato sponzorirani program od strane države promatralo je nekoliko tisuća ne baš oduševljenih promatrača. U Splitu, na Poljudu, na koncertu Marka Perkovića Thompsona koji mediji ničim nisu najavili osim s nekoliko plaćenih oglasa, okupilo se je više od 50.000 domoljubnih ljudi koji su tamo stigli iz svih krajeva Hrvatske, na svoj trošak, većinom su platili ulaznicu i s oduševljenim klicanjem pratili koncert kantautora koji im je do ponoći i dulje pjevao o ljubavi, Bogu, Domovini i utjecaju zla na narod.
U Zagrebu su se okupili domaći politički vođe, većinom potomci komunističkih zlostavljača nedužnih, koji su se našli u dirljivom zagrljaju ratnih četničkih agresora. Ovi su pak morali izdržati nazočnost državnih dužnosnika Kosova, države koju Srbija, kako stalno tvrde, nikada ne će priznati. U Splitu je bio nazočan jedan biskup, nekoliko hrvatskih generala, veterani iz Domovinskog rata, pjevači i plesači narodnih pjesama, franjevački bogoslovi, časne sestre i mnogo domoljuba, velikom većinom vrlo mladih.
ZVIŽDUK ZA EU
Kada je Thompson nešto manje od pola sata prije ponoći rekao da sutra ulazimo u Europsku uniju, stadionom se je prolomio gromoglasan zvižduk, bez i jednog odobravajućeg tona. Bio je to jasan izraz mišljenja hrvatskih građana o ulasku u tu toliko reklamiranu zajednicu u koju su nas uvukli pomoću propalog referenduma. Sam Thompson ni jednom rječju nije kudio Europsku uniju, nego je naglasio da i unutar EU moramo braniti i čuvati Domovinu.
Uoči koncerta ni jedna važnija i moćnija radio ili tv postaja nije emitirala Thompsonove pjesme, osobito ne one novije, posebno one koje nose u sebi najviše emocija i najviše povijesti, a to su "Maranatha", "Bog i Hrvati" i "Bosna". Bilo je to ignoriranje bez presedana najpopularnije osobe iz svijeta glazbe čiji album je mjesecima najprodavaniji u Hrvatskoj, a vrlo visoko kotira u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj i koji je jedini sposoban napuniti Poljud. Mediji su tako rezali granu na kojoj sjede, jer su time smanjili sebi gledanost i slušanost o kojima im ovisi kruh. No tu se postavlja pitanje: Ako netko zanemaruje kruh od kojega živi, zašto to čini? Je li to strah od nekoga ili nečega, ili je negdje sa strane stigla "šuška" koja im kompenzira gubitak popularnosti?
Nakon koncerta mediji su ga popratili začuđujuće tiho. Glazbenih komentara gotovo nije ni bilo. Kritičari koji bi trebali reći je li ta glazba nešto vrijedila ili nije nisu se oglasili. Očito je za njih Thompsonov koncert bio samo politički događaj pa se nisu potrudili čuti je li i glazba dobra.
Čak ni u političkom smislu komentari nisu bili žestoki. Više ga ni najgori neprijatelji ne zovu "nacistom" niti "ultranacionalistom" i sl. Zasmetao ih je Tuđmanov govor o "jugomunističkim ostatcima koji se prodaju raznim vragovima za Judine škude". Nekima su smetali "šišmiši i vrane", kao i povik "nema predaje". Povijesna tematika dviju možda najljepših pjesama koje je Thompson ikad napisao za neke su "lutanje po mitologiji i prošlosti". Razumljivo je da one mnogima smetaju jer raskrinkavaju staru srpsku laž o "srpskoj Bosni u kojoj su Srbi prelazili na islam i katoličanstvo", jer dokumenti, a i stari i novi zemljovidi, pokazuju suprotno – Bosna u sastavu hrvatskoga kraljevstva i kralj Tomislav po rodu Bosanac. Sasvim suptotno, pjesma "Bog i Hrvati" je kritika samih Hrvata koji prečesto odlaze zlim putem i zato nas zlo prati kroz povijest sve do danas.
"LJUBAVNE IZJAVE" SRBIJI
Ulazak u Europsku uniju imao je, međutim, svoju predigru. Ne samo da su naši glavni političari kratko prije ulaska posjetili jednog od najžešćih protivnika slobodne Hrvatske Veliku Britaniju, nego su odmah zatim požurili u Beograd kako bi "komšijama" oduševljeno izrazili podršku Hrvatske za put u Europsku uniju. Sada im više nije važna ni sudbina nedužno ubijenih i nestalih. O granicama, ratnoj odšteti i dokumentaciji ukradenoj iz Hrvatske od 1945. g. pa do danas već odavno nitko ne priča. Sve im darujemo. Ništa nam ne treba, samo neka nam se naši "voljeni komšije" što prije pridruže u Europskoj uniji, pa da se opet "lepo družimo kao pre nego nas zavadiše".
Glede Bosne, za nju su ionako glavni krivci Hrvati, pa je onda red da oni do kraja nestanu iz nje. Nakon toga će se moći izravno dogovoriti "republika srpska" i možda neka buduća "republika bošnjačka" o zajedničkoj državi, ili o osnivanju dvije države. Europska unija i SAD će to sve "progutati", samo da zavlada "mir na Balkanu". Ali mira ne može biti dok postoji velikosrpska ideja, a ona raste i buja sa svakim uspjehom nekog vojnog pohoda. Ako uspiju trajno zadržati pola Bosne, to će im dati krila za nove ratove. Nisu li Njemačka i Japan najbolji primjer da se želja za tuđom zemljom mora poraziti do kraja i tek tada trajno nestaje? Dok Srbi ne dožive takvo suočavanje sa stvarnošću, mira sigurno ne će biti.
VIŠE NE TRAŽE PRIZNANJE KOSOVA
Da su Amerikanci i Europljani spremni od Srbije svašta progutati dokaz je ne samo implicitno priznanje "republike srpske", nego i suglasnost da Srbija ne mora priznati Kosovo, nego s njime samo razgovarati i već je to dovoljno da dobije status kandidata za EU. To je totalna besmislica, jer to vodi do primanja u EU obje države koje se međusobno ne priznaju, pa će onda stalno prijetiti rat između dva dijela Europske unije.
I do sada je tzv. "Balkan" bio "bure baruta" isključivo zato jer je Srbija stalno, u miru i ratu, nastojala prigrabiti ne samo tuđu zemlju (ratom), nego i gdje god je mogla, "pretvarati" u Srbe sve ljude na koje je naišla, a osobito Hrvate, bosanske muslimane (danas Bošnjake), ali i druge. To je praktično provođenje u djelo "Načertanija" iz 19. stoljeća. Od tada se u ponašanju Srbije ništa nije promijenilo. Samo ponekad ublažava retoriku kada joj okolnosti nisu povoljne kao što je to danas slučaj.
"PUSE" KAO VELIKOSRPSKO ORUŽJE
Srbija i njezina vojska uživaju zasipati kišom svih vrsta granata i streljiva nezaštićene bake i djecu po gradovima i selima tretirajući ljude kao komarce ili žohare koje treba istrijebiti na ne smetaju. To su dokazali najmanje u prošla tri rata u 90-ima prošlog stoljeća. Ali kada zbog raznih okolnosti takve metode nisu moguće, za promociju velikosrpskih ideja upotrebljavaju razne druge propagandne metode. Jednom posrbljuju hrvatske velikane (Nikola Tesla, Ivo Andrić, Ruđer Bošković, pa čak i papa Sixto V). Drugi put prekrajaju povijest, pa slijedom Vukove parole "Srbi svi i svuda" ispada da je Srbin bio i sam kralj Tomislav, a pogotovo ostali hrvatski velikaši, osobito u Bosni. Nekima se već iz samog imena vidi da su Srbi, osobito bosanski velikaš Hrvoje Vukčić Hrvatinić.
No posljednjih godina sve su te igrice ispucane, pa se traži nešto sasvim novo. Kako natjerati zbunjene Hrvate da velikosrpskim voždovima "jedu iz ruke" smislili su vrlo precizno. Treba ih dovesti u neposrednu blizinu jedne s drugima i onda ide "akcija intima".
Gotovo nezapaženo je prije koju godinu prošao incident u Banja Luci, kada je šef kvazidržave "republike srpske" Milorad Dodik šakom i kapom dijelio neka svoja odličja. Lokalni imam je taj bezvrijedni komad metala odbio, što je doista bilo mudro, jer kako da preživjela žrtva primi odličje od svoga krvnika zato jer ga ranije nije uspio ubiti.
Za razliku od mudrog imama, lakomisleni biskup Franjo Komarica ne samo što je primio tu tvorevinu, nego je dopustio da ga krupni Milorad zgrabi u svoj zagrljaj i onda se – bratski izljubiše. Strogo kontrolirane televizijske kamere nisu (barem za područje Hrvatske) prikazale koliko je "pusa" bilo, ali spremni smo se kladiti da nisu bile samo dvije.
LJUBLJENJE KAO ZNAK DOMINACIJE
Kada su vidjeli da stvar "funkcioniše", srpski propagandisti su otišli korak dalje. Na nedavno održanom "balkanskom sastanku" u Ljubljani kojega je "pojačao" novi francuski "crveni predsjednik", ljubitelj nikad prežaljene "juge" Francoise Hollande, srbijanski predsjednik, inače za potrebe svjetske politike "razblaženi četnik" Tomislav Nikolić (mnogo bre lepo srpsko ime) "zažvalio je nikog drugog doli našeg predsjednika, inače razblaženu partizansku bebu Ivu Josipovića. Ovaj pak nije pružio nikakav otpor primitivnom upadu "komšije" u njegovu intimu, ali i u hrvatski suverenitet, jer osoba predsjednika je državna institucija. Ovaj put Slovencima nije bilo u interesu da kameru zaustave. Jasno se je vidjelo da su "puse" bile tri. Tako se je postalo očito da u određenim okolnostima jedna sasvim bezazlena razlika u kulturi postaje politička poruka koja glasi: "Ovdje sam ja glavni. Ima da se ljubiš sa mnom kad ja hoću i koliko puta hoću". Kasnije je naš posramljeni predsjednik zbunjeno i s osmjehom koji je imao okus neugode pokušao opravdati ponašanje i svoje i "komšije", ali bio je jako neuvjerljiv.
Idemo se sada malo poigrati proroka. Sljedeća runda "balkanskih razgovora" održati će se u Zagrebu na proljeće. Možda bi zgodan datum bio pravoslavni Đurđevdan, pa da predsjednik Ivo svoje goste lijepo počasti koljivom, nek' se zna tko je tko na Balkanu.
A gdje bi mogao biti treći susret nije teško pogoditi – u nekadašnjem hrvatskom gradu Biogradu koji se sada zove Beograd. Tu bi zgodan dan mogao biti pravoslavni Božić, dušu dao za ljubljenje i sve ostalo, a tu bi onda naš predsjednik mogao, ne bi li se svidio "komšiji", prijeći na "agnostičko pravoslavlje", možda i promijeniti ime u Jovo Josifović. Ne bi bio prvi. Sjetimo se znamenitog hrvatskog botaničara Josipa Pančića koji je postao Josif i danas je "srpski botaničar".
Možda scenarij i ne će biti tako crn, ali šteta i sramota su već počinjene. Neki budući (daj Bože normalni) predsjednik morati će uložiti puno muke da ispravi tolike "cirkuse" koje su načinili "partizanski predsjednici".
