SRPANJSKI „DERNECI“ PUNI MITOVA
Srpanj je tradicionalno mjesec različitih partizanskih i velikosrpskih „derneka“ koji se događaju uglavnom u junačkoj hrvatskoj regiji koja se zove Lika. Po njihovom ponašanju neupućeni promatrač bi mogao zaključiti da su Lika i Ličani krivci za sva zla ovoga svijeta. Evo kako se to događa.
TRI „LIČKE LAŽI“ U SRPNJU
Najprije se svi okupe oko izvjesne male prazne rupe zvane Šaranova jama. Razni „antifašisti“ zovu ju Jadovno vjerojatno po obližnjem hrvatskom selu u kojemu danas više nitko ne živi. Ta mala i zemljopisno sasvim nevažna kraška tvorevina visoko u velebitskim visinama mjesto je gdje se liju krokodilske suze iznad prazne rupe u zemlji za koju je dokazano da ne sadrži nikakve ljudske ostatke. Nad njom oni „mantraju“ kako je u tu jamu bačeno mnogo Srba i Židova. Danas se više ne usuđuju izricati idiotarije kao bivši predsjednik Ivo Josipović, da je tamo bačeno 30.000 ljudi, jer je javno objavljeno kako je to mala jama. Pa ipak, ne odustaju od plakanja nad „žrtvama“ kojih u stvarnosti nema.
Nakon toga odlaze u Smiljan gdje se obilježava rođendan možda i najumnijeg Hrvata svih vremena, čovjeka iz budućnosti – Nikole Tesle. To je sasvim drukčija predstava nego kod Šaranove jame. Nikolu Teslu i danas, unatoč tome što smo imali najmanje 25 godina vremena za „triježnjenje“ od srbokraljevskog i jugokomunističkog pijanstva, mnogi, čak i Hrvati, doživljavaju kao Srbina i tu podvalu bez prestanka podgrijavaju inspirirani euforijom koja dolazi iz Srbije.
Na poslijetku, „partizani“ i njihovi navijači dokaze potkraj mjeseca u Srb i tamo slave masovno ubojstvo Hrvata i to nazivaju „ustankom naroda Hrvatske“. Podno spomenika koji je nedavno za skupe novce obnovljen iz muke i znoja poreznih obveznika oni hvale „hrabre partizane“ koji su, eto, baš tada i tamo započeli „borbu za slobodu“.
ZAJEDNIČKI NAZIVNICI: PONIZI HRVATE I ZGRABI LIKU
Ta „trilogija“ nije slučajna. Najprije se „liju suze“ nad izmišljenim žrtvama koje su tobože pobili „krvoločni ustaše“, zatim se najslavnijeg svjetskog Hrvata promovira kao Srbina (u skladu s „tradicijom“ dugom 125 godina), a na kraju se ubijanje nenaoružanih hrvatskih seljaka slavi kao „ustanak“.
Ta tri događaja imaju istu logiku i isti „zajednički nazivnik“. Logika je ova: osramoti Hrvate i ne daj im da budu ponosni, otmi im najbolje ljude i proglasi njihove žrtve ništavnim. Kraće rečeno, demoraliziraj ih da im onda možeš na vrat nabaciti ular i tjerati ih da šutke riljaju za tuđu korist u svojoj kući.
„Trilogija“ ima, međutim, i drugi „zajednički nazivnik“. Sve se to događa u Lici. Nije ni to slučajno. Lika je povijesno najtvrđi i ujedno strateški dio Hrvatske. Povijest je pokazala da se može Hrvatima na duže vrijeme oteti njihove rubne pokrajine kao što su Srijem i Boka Kotorska, da se na kraće vrijeme može odvojiti čak i Slavoniju i Dalmaciju, ali ako Lika opstane, Hrvatska je neuništiva i s vremenom k sebi vraća otete dijelove. Naprotiv, otmeš li Hrvatima Liku kao središnji i stožerni dio, rubni dijelovi se nemaju za što hvatati i padaju sami.
Važnost Like uočili su Turci, jer su na njoj i uz nju doživjeli najteže gubitke i po prvi put se susreli s narodom koji i nakon 50 i više izgubljenih bitaka ne posustaje, nego dalje pruža otpor. Zato su odlučili Hrvate svladati lukavstvom.
Nakon što su uz goleme žrtve privremeno zauzeli Liku, koliko su mogli naselili su ju pravoslavnim Vlasima kako bi pod njihovim utjecajem domaći narod „omekšao“. Kada je mala i nejaka Srbija tek počela izlaziti iz turskog pašaluka, odmah je požurila poslati svoje pravoslavne svećenike i brže-bolje sve te ljude proglasiti Srbima. Nakon toga se je pojavio Ilija Savić zvan Garašanin sa svojim „Načertanijem“ po kojemu je u Zagrebu osnovan list „Srbobran“ sa zadatkom, kao što mu ime kaže, prikazati sve pravoslavce Srbima, nakon toga razglasiti da su ugroženi, zatim ih „braniti“ i to tako da područje u kojemu žive ne bude Hrvatska, nego da se pripoji Srbiji. Da je to uspjelo, Hrvatska bi „šaptom pala“. Budući da nije uspjelo, treba „podgrijavati kotao da se ne ohladi“ i čekati novi pogodan trenutak za napad.
USTAŠE, JASENOVAC I STEPINAC KAO „TRAJNOŽAREĆA PEĆ“
Budući da nije lako danas držati Hrvate u pokornosti, kada nema ni kraljevih žandara, ni Titovih milicajaca, a i stari udbaši pokazuju znakove umora, vade se iz starih arsenala „zahrđale kubure“ iz kojih se ipak može kako-tako pucati. Nisu baš efikasne, ali se njima može praviti mnogo buke.
Prva „kubura“ zove se „ustaše“. Čim neki Hrvat digne glavu i pokaže ponos i samosvjest, odmah je „ustaša“, a ako se radi o puno ljudi, onda se događa „ustašizacija“ Hrvatske. Istovremeno ti vikači nikako da konkretno kažu što zapravo zamjeraju ustašama. Mi bismo se bez obzira na mutež oko te teme morali „smrznuti“ na spomen riječi „ustaša“ i ubiti se od dokazivanja kako nismo – ustaše.
Jasenovac je danas, kada su mnoge knjige napisane i objavljene, postao „mekan teren“ po kojemu „antife“ sve teže hodaju, jer su se „ispuhali“ stari „baloni“ od 700.000 izmišljenih žrtava, a i onaj od 80.000 se „ispuhava“. Tako se polako raspada i taj „bič“ kojim se je nekad moglo vrlo efikasno tući Hrvate.
Posljednja „slamka spasa“ za stratege laži i obmane je Alojzije Stepinac. No na njihovu žalost, ta je slamka i najtanja. Razlog nije samo u tome što hrvatski narod predobro poznaje staroga kardinala i njegovu dobrotu, nego i u tome što i drugi, osobito Židovi i Srbi svjedoče u korist blaženika i ne mogu srušiti njegovu svetost kojoj je sve bliže. Posljednji čavao u lijes optužbi protiv Stepinca zabila je američka povjesničarka židovskih korijena Esther Gitman, koja je detaljnim pretraživanjem dokumenata znanstveno dokazala svu apsurdnost optužbi protiv Stepinca. Nakon tako čvrsto dokumentiranih argumenata graktanje izraelskog lakrdijaša Ephraima Zuroffa doima se još samo kao neugodan ljetni ubod komarca.
DOMOVINSKI RAT – HRVATSKI AUTOGOL
Kada su se sve povijesne budalaštine na koje smo nekada padali pokazale kao promašene, srbijanski propagandni stratezi latili su se očajničkog poteza – prikazati Hrvate kao krivce za njihovu vlastitu agresiju i pokušaj da se „zgazi“ cijela naša država. To čine na nemoguć način – optužnicama protiv hrvatskih branitelja što su se usudili pucati na njih.
I baš na toj točki na kojoj smo ih mogli bez problema „nokautirati“ a da nam na tome nitko ne zamjeri, pokazali smo se mekani kao maslac. Hrvatska je u Europskoj uniji, a Srbija nije. Hrvatska je žrtva agresije, a Srbija agresor, što čak imamo crno na bijelo u presudi iuz Haaga, iako genocid nije priznat opet zbog naših propusta. Unatoč tome dopuštamo da nam Srbija glumi „oštećenog i uvrijeđenog“. To je glupost nad glupostima.
Ne znamo doduše kakvi se pritisci vrše na naše predstavnike od strane Europske unije, ali i drugih međunarodnih čimbenika javnih ili tajnih. Zato nije lako jednoznačno kritizirati niti Vladu (koja je još k tome tehnička), niti predsjednicu. Tehnička vlada trebala bi se upravo na to pozvati, tj. da je tehnička i da ne može donositi strateške odluke. To joj nitko ne bi mogao zamjeriti.
Ali za srbijanski bezobrazluk postoji jednostavan lijek – suspenzija Zakona o aboliciji i pisanje nekoliko tisuća optužnica osobama koje žive u Srbiji, Bosni i Hercegovini i diljem svijeta. To smo već odavno mogli učiniti, ali nikad nije kasno. Doduše, ni to ne bi trebala činiti tehnička vlada, nego čekati pravu vladu.
Sada smo došli do ključnog pitanja: kakva će biti sljedeća „prava“ vlada? Vidjeli smo na djelu kako funkcionira „produžena srbijanska vlada u Hrvatskoj“. Ona čini sve da pomogne Srbiji, a da uništi državu i narod koji ju je izabrao. Pravi pravcati „srbijanski trojanski konj“. Onaj tko to nije vjerovao prigodom prošlih izbora, valjda je shvatio kada je vidio kako je ta vlada nabila 100 milijardi kuna novog duga, kako četnički sin ubija vukovarskog branitelja a nitko ga zbog toga ne goni, kako hrvatska interventna plicija divljački nasrće na 100% invalide i to u crkvi i još mnogo toga. Ako još jednom bude više onih koji čak ni to ne mogu shvatiti, onda znači da nam slijedi treći udarac u glavu koja ništa ne shvaća. Kada dobijemo „antifašistički Ustav“ i skompamo se sa Srbijom na Balkanu, doista možemo samo konstatirati: „Tako nam i treba. Bolje nismo ni zaslužili“.
JESMO LI U MIGRANTSKOJ MIŠOLOVKI?
Oduvijek je Hrvatska bila na povijesnim križanjima najmoćnijih svjetskih supersila. Preko nas se one međusobno natječu, a svakoj od njih bi bilo najdraže kada nas Hrvata uopće ne bi bilo. U tom slučaju bi se za ovaj najljepši kutak svijeta mogli međusobno najprije dobro „počupati“, a onda bi kroz pregovore podijelili plijen i dogovorili se kome koji dio. Ali, Hrvati uvijek svima sve pokvare, a kada sve imaju u svojim rukama, pokvare i sami sebi.
Posljednjih mjeseci taj čuveni rat u Siriji i Iraku koji je umjetno proizveden i umjetno ga produžuju iako je davno mogao završiti na određeni se je način proširio i na našu zemlju. Razlog znamo svi. U režiji ultrabogataša koji misle da mogu kreirati svijet po svojoj mjeri pokrenut je val „izbjeglica“ predstavljen kao pokret jadnih patnika koji bježe od rata.
JE LI NJEMAČKA ALLAHOVA ZEMLJA?
Na početku su skoro svi nasjeli na taj srcedrapateljni trik. No kada su se pojavile grupe bahatih samouvjerenih i dobro uhranjenih mladića džepova punih eura koji „biraju“ državu u koju žele ići, svakom normalnom čovjeku postalo je jasno da to nisu izbjeglice. To je postalo još jasnije nakon što se je saznalo da ni jedna od razvijenih i bogatih arapskih država nije primila ni jednog „izbjeglicu“.
Kada su iz Njemačke stigla jeziva izvješća o silovanju i drugim oblicima nasilja (napadi na djecu, pljačka imovine domaćih, razbijanje automobila), i najglupljem Europljaninu je postalo jasno da se tu radi o organiziranom pokretu koji je u biti okupacija i islamizacija Europe.
Kada su neki imami, a i neki od običnih doseljenika, počeli prijetiti da će se svaki migrant oženiti sa po četiri Njemice i da će mu svaka roditi od petero do desetoro djece, da će svi biti muslimani i da će sve djevojčice nositi burke, da to više nije Njemačka nego Allahova zemlja, svi su se uvjerili da je u temelju „migracije“ nasilje, uništenje normalne Europe i stvaranje od nje „novog svjetskog poretka“. To su neki najavljivali i ranije, ali su ih „normalni ljudi“ izsmijavali tvrdeći da su budale koje vjeruju u „teoriju zavjere“.
Posljednja osoba koja se i danas pravi da ništa ne razumije je njemačka kancelarka Angela Merkel. Naravno da ona jako dobro zna u kakvu je nevolju uvalila prije svega Njemačku, a onda i cijelu Europu, ali zbog nekog razloga ona se pravi da „nije odavde“. Što je ona i kome obećala i tko je njoj što obećao izići će u javnost ubrzo. Ima nagađanja da je zapravo najmoćnija žena Europe glavna kandidatkinja za novu glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda i da zbog toga čini takvo zlo svojoj zemlji. No to je za sada nemoguće provjeriti.
Ova „herzlich willkommen“ politika njemačke šefice donijela je mnogim državama goleme probleme, jer horde „migranata“ su kao nož kroz maslac prolazile sve šengenske i nešengenske granice rušeći pred sobom svaki zakon i sve običaje. Tijekom prošle godine Njemačka, Švedska, Austrija i još neke zemlje dobrano su se napunile i shvatile da im prijeti potpuni slom ako tu rulju i dalje budu nekontrolirano puštali u svoj prostor. Neke su zemlje počele polako zatvarati vrata žicom, ogradama, brojnim policajcima, pa i vojskom. Ali, dok oni zatvaraju i „pregrađuju“ srednji tok, s izvora i dalje teče bujica ljudi i sada se svi pitaju kako dalje.
SREĆA JE ŠTO NAS „MIGRANTI“ NE DOŽIVLJAVAJU
Hrvatska je u cijelom tom kaosu od početka bila u centru zanimanja svih strana, ali isključivo zbog našeg strateškog položaja na kojemu se križaju svi interesi i svi putevi. „Migranti“ nas nisu uopće doživljavali. Bili su presretni kada smo se uspjeli organizirati i prevesti ih na koliko-toliko udoban način preko našeg teritorija do susjedne Slovenije.
Gotovo nitko nije želio ostati u Hrvatskoj. Njihovim šefovima nije bio cilj da islamiziraju Hrvatsku, a i sami migranti su očito znali kakve su kod nas prilike i da smo i bez njih „u banani“. Tako je ispalo da je katkada dobro biti u krizi i problemima, jer onda nitko ne želi živjeti u takvoj državi. To nas je spasilo od golemog pritiska azilanata koji bi nam prije ili kasnije priredili velike muke.
UMJESTO ZATVARANJA TURSKIH GRANICA –
PRELIJEVANJE IZ ŠUPLJEG U PRAZNO
Na kraju su se veliki šefovi dosjetili i otkrili „toplu vodu“. Heureka, otkrili smo, izvor problema je u Turskoj, kako se prije nismo sjetili! I sada svi obilaze oko Turske kao oko lijepe mlade koju bi svatko htio za ženu, pa joj nudi brda i doline. A lukavi Turci po lijepoj staroj tradiciji iz toga kaosa nastalog iz perverznih bogataških glava izvlače sve veće i veće svote.
Na poslijetku bi trebali sklopiti neki sporazum o „prelijevanju iz šupljeg u prazno“. Konkretno, Sirijce bi se najprije vraćalo iz Grčke u Tursku, a onda bi ih se u jednakom broju prebacivalo u Europsku uniju i uz to još plaćalo goleme novce Turskoj. A već sutra će u Tursku dolaziti novi i novi „migranti“ za koje će onda Turci vjerojatno dobivati još više novca. Uzgred, Turcima se za put u Europsku uniju ukidaju vize.
U svim tim akrobacijama teško je naći neku pamet. Turska je članica NATO saveza. NATO ima brodove, avione, kamione, džipove, samohodke, radare, a naravno u konačnici i – žicu. Što NATO zatvori i kontrolira svojom tehnologijom, to nitko ne može silom otvoriti. S Turskom se može dogovoriti zatvaranje granice sa Sirijom, a možda i s Irakom i – nema više „migranata“. Bila bi to rijetka prigoda da NATO napokon radi ono za što i postoji – štiti granice i sigurnost država koje su pod njegovim „kišobranom“.
No čini se da za ta takvo rješenje nitko ne mari unatoč tome što je jednostavno i jeftino. Ništa novoga ne treba niti kupiti niti graditi, niti ikoga transportirati po načelu naprijed-natrag. Umjesto toga se natječu tko će više ponuditi Turskoj.
Na kraju se nazire zatvaranje tzv. „Balkanske rute“ na kojoj je i Hrvatska i to kroz cijelu Panoniju od srbijanske do slovenske granice. Možda bi to bio razlog za odahnuti. Međutim i to bi nam moglo prisjesti kada dobijemo svoju kvotu za zbrinjavanje „migranata“.
SURADNJA BALTIK – JADRAN BILA BI SPAS
Od početka te umjetno izazvane „migrantske krize“ mi smo mnogo toga propustili. Bivša vlada se je stalno svađala sa svim susjedima iz „Balkanske rute“ (Srbija, Mađarska i Slovenija) nastojeći migrante „servirati“ sjevernim i zapadnim susjedima po principu „al sam ga zaj...“. To, međutim, ne donosi dobar plod, jer susjedi su uglavnom svoj problem riješili tako što su ili potpuno odbili primati „migrante“, ili su neke dijelove granice ogradili žilet-žicom i propuštaju ljude „na kapaljke“, spremni odmah potpuno zatvoriti granice čim to učini „onaj ispred“, u ovom slučaju Austrija.
Države koje bi trebale biti naši prirodni saveznici već su se zatvorile poput školjki i ne žele čuti ni o kakvim „migrantima“. Slovačka se je već odavno izjasnila da će primati „migrante“, ali isključivo kršćane. Ali, kršćana među njima – nema. Ni Poljska nije baš raspoložena primiti puno njih.
U takvoj situaciji kada svi naši bliži ili nešto dalji susjedi čine u načelu isto ili slično, prirodan korak bi bio razgovarati s njima i stvoriti neku vrstu baltičko-alpsko-jadranske „antimigrantske“ udruge. Ne treba se bojati floskula i etiketa „vi ste rasisti i ksenofobi“. Ne boje se ni spomenute države. Nisu ni oni ksenofobi (protivnici stranaca), niti su neosjetljivi za patnje izbjeglica. Izbjeglicama se mora pomoći i tu nema razlike u mišljenjima. Ali masovno primanje militantnih i uvježbanih muškaraca koji će odmah po dolasku proglasiti svoj „kalifat“ je potpuna ludost protiv koje se treba boriti zajedno.
Kada se spomene ta suradnja Baltik – Jadran samo od sebe nam navire sjećanje na inauguracijski govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je tom prigodom rekla slobodno prepričano sljedeće: „Hrvatska nije Balkan niti region. Hrvatska je neovisna država i članica Europske unije. Njezina regija kojoj prirodno i kulturno pripada je od Baltika do Jadrana“.
Da su barem obje vlade poslušale predsjednicu. Ona je to rekla prije tzv. „migrantske krize“. Za tu krizu tada nitko nije znao. Možda je predsjednica nešto načula, jer njezini izvori su dublji nego što ih ima narod. U svakom slučaju na vrijeme je odredila smjer.
Na žalost nitko ju nije poslušao. Bivši premijer Zoran Milanović u svojoj balkanskoj primitivnoj maniri s njome nije htio ni razgovarati. Vjerojatno i nju, kao i ranije Ružu Tomašić, smatra čistim zlom gorim od elementarne nepogode. Ali ipak, za predsjednicu to zbog institucije „ne smi' kazat“.
Sadašnji premijer Tihomir Orešković je sasvim drukčiji. Čovjek izvježban na kulturnom zapadu u vještini obhođenja i pregovaranja lijepo i normalno razgovara s predsjednicom. Ali u praksi na svoj prvi službeni put kao premijer otputovao je u mondeni austrijski „glamour“ centar Kitzbühel, gdje su mu trećerazredni bankari poručili, naravno „u rukavicama“, neka se ne druži previše s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i poljskim predsjednikom Jaroslawom Kaczynskim. Koliko je do sada vidljivo, on poslušno slijedi taj „savjet“ i tako Hrvatska propušta šanse.
Zašto Orban i Kaczynski toliko smetaju briselcima? Njih dvojica otkačili su se s „europskog lanca“ i ne žele trpjeti diktaturu bankara, niti da im netko protiv njihove volje „uvozi“ beskrajan broj „migranata“. Obojica su osnovala nove stranke nezagađene oportunizmom – Orban Fidesz, a Kaczynski Prawo i Sprawiedliwośċ (Pravo i pravda). Obojica su smijenila guvernera narodne banke i direktora nacionalne televizije. Obojica vode samostalnu monetarnu i financijsku politiku. Rezultat: Poljska i Mađarska su se ekonomski oporavile.
Pridruživanje Poljskoj i Mađarskoj bio bi za Hrvatsku spasonosni lijek, osobito ako znamo da sličnim putem barem u načelu žele ići Češka i Slovačka, pa i Slovenija, ali ovoj posljednjoj kao i nama smeta što tamo do sada nije provedena lustracija.
Na poslijetku Hrvatska ima zlatnu priliku koju već 25 godina nije iskoristila, a to je brojna i moćna dijaspora koja većini političara ne odgovara, jer kad bi se oni afirmirali i vratili u stari kraj, njih (političare) više hrvatski narod ne bi trebao. Ali dijaspora je toliko važna Hrvatskoj da zaslužuje ne samo posebnu temu, nego i posebno ministarstvo. A upravo to ministarstvo i današnja vlast, kao i sve dosasdašnje – preskače.
