Božićna priča

Badnjak je! Baka  je Kata  došla ranije u crkvu  na misu zornicu još u pola šest sati, u rano jutro. Kad je sjela u klupu ovako je u sebi razmišljala: „ Ovo je zadnja zornica u tekućoj 2019. godini. Možda slijedeći Božić neću niti doživjeti!“ Odmah nakon zornice požurila je kući što nije bilo uobičajeno  nakon prijašnjih zornica. Svaki put nakon zornice baka Kata bi naišla kod rodbine da se malo ogrije jer je u crkvi bilo dosta studeno. Usput je popila i prvu jutarnju kavu. Potom je požurila svojoj kući. U  seljačkoj peći zidanoj od cigle pucketala su suha drva koje je baka ubacila u peć kad dođe da se i kod kuće može ogrijati. Potom je potražila lonac i u njega nalila vode  kako bi u vodu stavila  već pripremljen  grah za kuhanje. Iz  kuhinjske vitrine uzela je i manji  lonac u njemu će skuhati još i kompot od jabuka. Na Badnjak se oduvijek postilo. Planirala je još ispeći  i pogaču pa da sve bude po starinskom običaju.

I dok su lonci na šporetu svirali, svaki svoju melodiju, baka se dala na kićenje božićnog drvceta. U našoj Slavoniji i Bosanskoj Posavini vele ,po malo švapski „ Krizban.“   Krizban joj  je  donio ove godine susjed Marko iz šume. Svaku ukrasnu kuglu baka je Kata okrenula po nekoliko puta u svojoj ruci. Činilo se  kao do se željela prisjetiti koja je kugla bila na kojoj grani prošle godine. Možda  je još i bitnije da se željela  prisjetiti koje joj je od djece stavljalo koju kuglu na božićno drvce. Onda se malo dublje zamislila i tako razmišljajući došla je na  ideju da ispod kreveta izvadi kutiju u kojoj  je ljubomorno čuvala fotografije svoje djece i unučadi, kao i čestitke i razglednice. O svakoj bi od njih mogla ispričati prave romane. U mislima se započela prisjećati svojih sinova i kćeri, te svojih unučadi. Stariji sin Joso poginuo je 91. godine u Domovinskom-obrambenom ratu. Njegova supruga, nevjesta Mara s troje unučadi, sada  živi  u Zagrebu. Drugi sin i nevjesta kao  i djeca  žive u Irskoj., kao i kćerka Mara. Sin Anto s obitelji živi u Australiji.  Muž Grgo je  umro  u  progonstvu. Otkazalo mu srce u tuđini od čežnje za rodnim krajem. I tako gledajući fotografije  i prisjećajući se svojih najmilijih suza suzu je stizala na izbrazdanom licu od godina i teškoća života.  Kao da je svaka godina njezina života izbrazdala po jednu crtu na njezinom izboranom   licu. Gotovo da je sve slike koje su do tada ležale u kutiji stavila na krizban tako da više  nije bio mjesta niti za jednu ukrasnu kuglicu. Potom je bacila pogled kroz prozor  kao da joj se učinilo da upravo tog trene dolaze njezina djeca sa svojim obiteljima iz dalekog svijeta u rodnu kuću. Mislila je : Božić je obiteljski blagdan i svaka obitelj treba se vratiti svome  domu . Bila je to samo njezina  pusta želja. I nije to još bilo sve! Počela je slagati svečane tanjure za svakog od svojih sinova i njihove supruge upravo onakvim redoslijedom kako su oni i  sjedili prije tog nesretnog rata. Puno godina i teška astma natjerali su je da malo sjedne i predahne. Ponovno je počela kopkati po kutiji i našla je i jednu fotografiju sela snimljenu upravo na Badnjak, ali tamo davno, davno  još prije rata. Selo je bilo siromašno okićeno. Nije tad bilo svjetlećih reklama, blještavila neonskog svjetla, ni visokih i svečano okićenih borova kao danas.  Baki se  učinilo da je sve to, iako siromašnije,  bilo ljepše i toplije nego li danas. Njezino duboko razmišljanje prekinulo je crkveno zvono koje je pozivalo na Anđeosko pozdravljenje. Sumrak  je pao na selo. Tek joj se sad steglo oko srca . Srce puca, ali  pući ne može. Sad se još jednom prisjetila svoga pokojnog supruga Grge. Upravo oko Anđeoskog pozdravljenja svake godine  na Badnjak Grgo bi unosio slamu u kuću, tik što se malo smračilo. Baka Kata bi ga dočekala na vratima  s blagoslovljenom vodom s kojom je poškropila njega i slamu koju je još za dana muž Grgo  pripremio i stavio  na skrovito mjesto  da djeca ne vide , neka  čeka prvi sumrak. Kad su slamu razbacali po podu najprije su se djeca izigrala skačući po slami i tražeći skromne poklone koje je baka Kata već odavno poslagala. Bili su to orasi, jabuke, sušene šljive i smokve. Potom su započele duge molitve i preporuke. Njezin je Grgo molio za mir i Božji blagoslov u obitelji, za sreću i blagoslov pri blagu i gospodarstvu, za mir u domovini i u svijetu. Molilo se i za pokojne članove obitelji.  Danas je među pokojnima i njezin muž Grgo s kojim je dicu izrodila i na noge podigla, kuću sagradila… U molitvi su se ponajprije sjetili i sina Jose koji je poginuo u ratu 91. i na taj način  položio svoj  život na oltar Domovine…. Njezin plač sad se pretvorio u jecanje: „Grgo moj Grgo, ti me ostavi, dica me ostaviše, ostah sama kao žalosna vrba bez igdje ikoga svoga!“ Kad se malo pribrala , u strahu da je susjedi ne bi čuli kako plače, nastavila je prekapati  kutiju „punu dragulja! “Među fotografijama našla je i božićnu čestitku od prošle godine od unuka Domagoja. Domagoj je jedan od trojice sinova  sina Ante iz Australije. „Draga bako, stajalo je u pismu, „polako se pripremamo za Božić, ali ovdje nisu Božići takvi kakvi su nam bili u „Staroj Domovini.“ Nedostaje nam i did Grgo s kojim sam ,na sami  Badnjak, išao u državnu šumu posjeći krizban. Dida bi uzeo sjekiricu pod  ruku. U džep bi stavio komadić kobasice i jednu šaku čvaraka i malo kruha. To je on ponio za mene. Za sebe bi uzeo dvodecku s rakijom. Nju bi stavio u unutarnji džep kao da rakiju  od nekoga skriva. Usputno mi je pripovijedao o  Božićima iz njegova djetinjstva. Radije sam ga slušao ,dok je  on to pripovijedao , nego našeg župnika  dok propovijeda u  crkvi. Ovdje je ljeto i nema takvih Božića kao što su bili didovi Božići. Ni krizbani nisu takvi kakvi su bili naši u „starom kraju!“ Nema više ni bakinog posnog graha niti kiselog kupusa. Ovdje nema niti meni drage pogače…. Bako, ja bih se rado vratio u naše selo, ali nam tata uvijek kaže da se tamo „ u  našoj staroj domovini“ ne može živjeti. Dok se , jednog dana ne vratimo, bako ti nam dobro čuvaj naš dragi hrvatski Božić! Čestit ti Božić i sveto Isusovo Porođenje! To ti  želi  tvoj unuk Domagoj iz daleke  Australije!“

Iscrpljena od rada, a još više od plakanja, baka Kata je sjela  na drvenu sećiju  i nedugo nakon toga i  zaspala. Tek što je oči zatvorila počela je sanjati svog pokojnog muža Grgu kako, dok je još bio živ , nazdravlja rakiju s ukućanima a na stolu je stajala posna večera koju je ona ,s puno ljubavi priredila, za svoje ukućane.

I tko zna koliko bi dugo potrajala bakina sreća u snu, da ju nije  probudila vesela zvonjava zvona  sa zvonika njihove župne crkve koja su pozivala ljude na svečanu misu polnoćku. Baka se Kata žurno spremila u svečanu odoru , koja se oblači jedino u svečanim prigodama  kao što su kirvaj, Božić i Uskrs. Potom je krenula prema župnoj crkvi u kojoj je uvijek tražila i nalazila lijek svojoj ostavljenosti!