14 SVJEDOČANSTAVA SILOVANIH ŽENA U VUKOVARU
Jasminka Klarić, ravnateljica knjižnice u Gornjim Bogićevcima, pripremila je hvale vrijednu prezentaciju knjige Sunčica, urednice Marije Slišković, koja, kako je naglasila, sadrži 14 svjedočanstava ratnih zločina i proživljenih patnji zatočenih žena u Vukovaru i okolici tijekom Domovinskog rata za vrijeme agresije Srbije i JNA na Hrvatsku. Knjiga je potresno svjedočanstvo o nasilju nad ženama nad kojima je počinjen prešućeni ratni zločin silovanja i vapaj silovanih žena, koje o tome više neće šutjeti, da istina izađe na vidjelo, a kazne ratni zločinci.
Mnoge od žrtava, dvadeset godina poslije, u Vukovaru susreću svoje mučitelje. Zajedno s Marijom Slišković, predsjednicom udruge Žene u Domovinskom ratu, i Društvom logoraša srpskih koncentracijskih logora, koje je nakladnik knjige, odlučile su prekinuti šutnju. U punoj knjižnici, govoreći o svom stradanju, još jednom je to učinila Ružica Erdelji, jedna od žena koja je u Vukovaru prošla pakao silovanja.
Prekinuta šutnja
- Veseli me da se danas okupilo toliko mladih jer smatram da trebamo govoriti budućim generacijama. Zbog njih reći ću dvije stvari. Prva stvar je da ste čuli o Vukovaru kao jednom teškom stradanju i teškom razaranju. Moram vam reći da je u tom vremenu kada je bilo najteže razaranje i najteže stradanje, Hrvatska bila najsnažnija. Što je u tom trenutku bila naša snaga? Nije to bilo oružje, jer ga nismo imali. Nismo imali niti obučene ljude za vojsku, ali smo imali ljubav i zajedništvo. Imali smo našu zajedničku odluku da ćemo braniti zemlju od tog silnog oružja koje je krenulo na nas. Imali smo tada punio ljubavi, puno zajedništva i ogromnu snagu. Tada smo bili silno snažni. Ono što je bilo značajno u tom vremenu je činjenica da smo se branili ljubavlju, a da smo se branili mržnjom ne bismo se uspjeli obraniti. Naša ljubav i naše zajedništvo je okupiralo nas i svu našu snagu koja je utrošena u snagu obrane, a ne u snagu mržnje.
Druga stvar koju želim pojasniti je tema knjige. Odnosi se na jedno strašno stradanje osobe, stradanje žene. Ratni zločin silovanja žena ne gledajte kao seksualni čin nego kao jedan silno perfidan način stradanja pojedinca. Tada se i taj oblik koristio kao dio ratne strategije i koji se provlači kroz život osobe koja je to proživjela. Nažalost, to je bila ratna strategija Srbije i JNA kada su krenuli na osvajanje Hrvatske.
Od tada je prošlo puno vremena i o tome se nije govorilo, o tome niste imali priliku u medijima čuti. Sasvim je sigurno da uvijek istina mora izaći i da čovjek uvijek ima potrebu boriti se za istinu. Dogodilo se da počnemo govoriti o tome, da to zapišemo i da to dođe u javnost.
Otkud naziv knjige "Sunčica". Sunčica jer bila osmomjesečna beba zatočena u jednom vukovarskom stanu u kojem su silovali njenu majku. Na Sunčicu su bacali vojničke jakne. Preživjela je, danas ima 20 godina, mlada je djevojka i sprema se na udaju. Po tome je ova knjiga dobila naslov.
Knjiga Sunčica nije štivo koje se čita u trenucima odmora. Sunčica traži mobilnost cijelog društva, svih političkih struktura, javnih djelatnika, medija i cijeloga naroda. Iskazi su to žena o ratnom zločinu silovanje koje su proživljavale za vrijeme agresije na Hrvatsku i kada ih Hrvatska nije mogla zaštititi. Ovo su istinita svjedočanstva o zarobljavanju, silovanju, maltretiranju i ponižavanju žena i muškaraca vršenih kao dio ratne strategije agresora. Kao vojničko roblje odvođene su u kuće, zatvarane i bile na raspolaganju. Na svakoj od tih vukovarskih kuća bila je na ogradi bijela krpa. Iskazi se odnose i na silovanja počinjena na teritoriju države Srbije.
Odredila sam 14 iskaza kao 14 postaja križnog puta jer je to bio križni put kroz koji su prolazile. U njihovom križnom putu postoji petnaesta postaja: živjeti sam s proživljenim i susretati zločince. Živjeti s osjećajem napuštenosti, nezaštićenosti bez pravde koja bi postavila razliku između žrtve i zločinca i o tome šutjeti – kazala je urednica knjige Marija Slišković i dodala da žrtve više neće šutjeti.
Prigodan glazbeni program i recitacije priredili su učenici Osnovne glazbene škole Pučkog otvorenog učilišta Nova Gradiška i Osnovne škole Okučani.
Opširnije o svjedočanstvima vidi OVDJE
