NOVA GRADIŠKA, 9. srpnja 2020. - U 83. godini  umro je Jozo Bušić, Novogradiščanin koji  svoja iskustva  mladog emigranta i života u  izbjegličkim logorima u Austriji, radu u rudniku i Njemačkoj, povratka u Hrvatsku i dužnostima koje je obnašao  prenosi  čitateljima u desetak knjiga  pisanim  tečnim jezikom. Novogradiščanima je bio poznat kao sudski  tumač  za njemački jezik. Odlaskom u mirovinu 1993. godine posvećuje se svom najdražem hobiju - ribolovu, ima vremena za pisanje  knjiga, koje jedna za drugom izlaze iz njegovog pera. Razgovori s Jozom o njegovim knjigama i druženje uvijek je bilo  pravo zadovoljstvo.

    Nakon Čamca na Savi, knjige sa nizom kratkih životnih priča i knjige Oj, Savice, koja je svojevrsni spomenar s pjesmama o prirodi, Bušić se orijentira na događaje za vrijeme i poslije Drugoga svjetskoga rata, sve do Domovinskog rata i objavljuje treću knjigu Sjećanja.

U četvrtoj knjizi Emigranti opisuje odnose u ondašnjoj SNR Jugoslaviji prije bijega u emigraciju te život emigranata u prihvatnim logorima i radu u rudnicima Njemačke.

Četvrtu knjigu posvetio je svim hrvatskim domoljubima, udbaškim žrtvama, progonjenima i pobijenima u domovini i inozemstvu i svim hrvatskim emigrantima koji su izgubili život u bijegu preko granice.

– Mnogi su uhvaćeni već kod ulaska u pograničnu zonu. Početkom pedesetih godina osuđivani su na dvije godine zatvora, kasnije na jednu, a kad sam ja bježao preko granice, kazna je iznosila samo šest mjeseci. Ti su jadnici spavali po ćelijama kaso sardine jer su zatvori bili prepuni. Danju su u radnim grupama uz pratnju čuvara gradili zgrade – između ostalih i tadašnju novu zgradu milicije i Udbe u Novoj Gradiški. Puno ih je bježalo preko granice više puta, sve dok ne uspiju… Preko granice počinje novi život. Svatko ga treba uzeti u svoje ruke i načiniti od njega najbolje! Na kraju krajeva, radi toga su se prošle sve torture na tom putu. Moja je započela u rudniku !

     Piše to Bušić na početku ove  knjige koja je  uvod u petu knjigu U tuđini koja je isto tako svjedočanstvo vremena i njegovog osobnog života autora. Treća knjiga koja je predstavljena 2013. godine  predstavljena  nosi naziv Ljepote posavine i paurije.

    Bušić je izvrstan pripovjedač koji bez obzira da li peca na Savi ili bježi preko granice uočava život oko sebe u svim njegovim oblicima, bilo da se radi o dojmu koji na njega ostavlja priroda ili životnim okolnostima koje utiru put i ostavljaju traga u godinama ni malo lakog života koje će stoički podnijeti vjerujući u Boga i snagu koju će mu dati. Sve to Bušić pamti do u detalj i pretvara u prozu koja je svjedok vremena i povijesti.

   Jozo Bušić  rođen je kao najstarije dijete  u obitelji  Franje i Kate Bušić 1. travnja 1938. godine u selu Grabošnici, na obronku Motajice, nekih, kako navodi, tri  kilometra zračne linije od ušća Vrbasa u Savu.

   U Novoj Gradiški završava  osnovnu školu i gimnaziju do osmog razreda. Već u  šestom razredu  gimnazije postaje članom Hrvatskog nacionalnog pokreta   koji su u Slavonskom Brodu osnovali studenti i gimnazijalci.

   Poslije uhićenja  i poznate torture  odlučuje se u osmom razredu gimnazije  za bijeg preko granice, dakle emigraciju, što je učinio krajem travnja 1957. godine. Kako kaže, sa  devetnaest godina je na vjetrometini! Izbjeglički logori u Austriji i život u njima.  Odlazi raditi u rudnik u Njemačku , samo da se makne iz tih logora. Punih 15 godina radi u rudniku, od toga sedam kao rudar, a ostalih osam kao tumač za njemački jezik.

   Tamo je osnivao obitelj  s Gertraudom Titze s kojom ima petero djece.

   Gradi kuću u domovini 1971. godine.

   Odmah po povratku u domovinu polaže četvrti razred gimnazije i maturu, te podnosi kod  Okružnog suda u Požegi zahtjev za rad kao sudski tumač za njemački jezik što je radio niz godina u Njemačkoj. S tumačenjem prestaje 1999. godine.

   U Domovinskom ratu preuzima vođenje Caritasa i Crvenog križa u Novoj Gradiški.

   Za doprinos u humanitarnom  radu javno priznanje Grb grada Nova Gradiška dobio je 2007. godine. Općina Gornji Bogićevci mu je 2008. godine dodijelila PLAKETU - GRB OPĆINE za humanitarni rad  u vrijeme  Domovinskog rata i doprinos u zbrinjavanju prognanika.