Piše:Fra Josip Grubišić, gvardijan Franjevačkog samostana u Cerniku

 U moru informacija kojima smo obasipani svaki dan, kako bi smo mogli „čitati između redaka“ potrebno je znanje. Poznavati prilike oko sebe, povijest prije sebe, a iznad svega samoga sebe, preduvjet je ispravnog postupanja u životu. Sama riječ „informacija“ označava nešto što nas oblikuje iznutra. Kad nešto čujemo ili pročitamo, a sjedne nam u uši i na srce te povjerujemo tome, dopustili smo da nas promijeni. Zato je toliko važno provjeriti što je istinito. Vidljivi primjer je ono što mnogi vjernici ne prepoznaju kao grijeh: ogovaranje. To je prepričavanje događaja koji su se nekome dogodili ili iznošenje nečijih karakteristika, a da osoba o kojoj se govori nije prisutna. Tako ne možemo niti potvrditi niti opovrgnuti ono o čemu se priča, ali ono što smo čuli ostaje u nama. Tako oblikujemo svoj stav prema nekome, sudeći ga ili osuđujući, a da ga nismo niti upoznali. Zato odgoj prema znanju i iskustvu stvari stavlja u pravi kontekst. U obitelji se učimo ponašati jedni prema drugima. Učimo se molitvi jer su roditelji prvi svjedoci vjere i odnosa prema ljudima. Kad nam je potrebno šire znanje idemo u školu te na vjeronauk. Ono što nas malo pobliže zanima postaje stvar našega izbora jer po tome postajemo sposobni svoj odgoj preuzeti na sebe, tj. postajemo odgovorni. Naravno, da ono što trebamo znati o vjeri ne učimo na ulici niti matematiku učimo iz našega iskustva već iz znanja koje je nastalo prije nas i koje je provjereno u praksi. Dalje, kroz svoj život, mi nadograđujemo svoje iskustvo i prenosimo ga dalje. Učimo cijeli svoj život. Ako ono što čujemo ne provjeravamo, tj. dopuštamo da nas dezinformacije formiraju, onda se naš razgovor svodi samo na ogovaranje. A ono je bježanje od svoga u izmišljeni tuđi život. Zato ni naš vjeronauk ne prestaje ni jednog trenutka u našem životu. Kao djeca pohađamo ga u župi i u školi. Kad odrastemo, naš vjeronauk se nastavlja kroz odgovorno pristupanje sakramentima, molitvi i čitanju Svetog Pisma. Svetkovina Bezgrešnog Začeća BDM primjer je znanja vjernika o svojoj vjeri. Razmišljajući materijalistički, mnogi dolaze do zaključka da se radi o Isusovom začeću jer se zbilo po Duhu Svetome. Kao da bi začeće novoga života bio grijeh. Radi se o nečem daleko višem. Kroz grijeh naših praroditelja: Adama i Eve, svako se rađa pod utjecajem toga grijeha. Zato ga u našem jeziku i nazivamo Istočni. Ne po strani svijeta, već po tome što svi ostali grijesi istječu iz njega. On se briše krštenjem, ali posljedice grešnog stanja ostaju na čovjeku. Blažena Djevica Marija je oslobođena toga grešnog stanja po budućim zaslugama svoga Sina Isusa Krista. Začeta je kao i svaki drugi čovjek, ali na njoj nije počinuo grijeh. Zato je ona mogla roditi Sina Božjega. To je dio naše vjere, istina koja je u temeljima našega života. Bez vjerovanja u tu vjersku istinu nemamo uvjeta nazivati se vjernicima. Blažena Djevica Marija nije puno spominjana u Svetom Pismu, ali svaki put se vidi da su njene riječi i postupanje itekako značajni. Od anđelovog navještenja pa do molitve sa učenicima na Pedesetnicu, njene riječi i postupci su: zahvala Bogu, potpuno predanje, poziv da se čini ono što Isus traži, hod uz križ, primanje svih nas kao svoju vlastitu djecu i molitva kada nastaje Crkva. Zato i Crkva u slici žene koja gazi glavu zmiji na početku Starog Zavjeta i ženu koja je zaogrnuta suncem s mjesecom pod nogama na kraju Novog Zavjeta, gleda sliku Blažene Djevice Marije i same Crkve kakva bi ona trebala biti. Vjerovati ne znači biti izvan svijeta. To znači u svijetu sudjelovati. Jer stvorio ga je Bog i njemu pripada. Nas je stvorio na svoju sliku, a to znači da nam je darovao i slobodu koju možemo koristiti ili odbaciti. Prihvatimo li Boga i njemu prikazujemo naš život, ostvarit ćemo svoju slobodu. Odbacujući Boga odbacujemo i svoju slobodu. Ono što nam ostane bit će privid slobode jer ćemo se uvijek naći vezani uz nešto. To može biti grijeh ili tjeskoba ili nemir ili ovisnost. U biti nešto što će nas uvijek tjerati, čekati ili vezati i o čemu ćemo razmišljati: „Joj, samo da ovo prođe…“ Ali poslije toga dođe nešto drugo. Gledajući život Blažene Djevice Marije, otkrit ćemo što je ta sloboda:
Predanje volji Božjoj: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!"
Lk 1, 38
Prihvaćanje Božjeg dara i zahvalnost: „Veliča, duša moja, Gospodina!“ Lk 1, 46-55
Prepoznavanje bitnoga: „Što god vam rekne, učinite!“ (Svadba u Kani). Iv 2, 5
Prihvaćanje potpune odgovornosti podno križa: „Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: "Ženo! Evo ti sina!" Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!"“
 Iv, 19, 26
I u Djelima Apostolskim čitamo kako je bila u molitvi s apostolima. Uvijek je bila prisutna u događaju Otkupljenja i zato je prisutna i danas. Ne častimo je kao što častimo Boga, već je molimo da nas zagovara. I u Crkvi kroz povijest i dan danas vidimo da je taj zagovor vidljiv i plodonosan. Gospodin vam dao svoj mir!