Ljepota života s Kristom u jednostavnosti i poniznosti
- Ksenija Lipičanin
- 02.02.2025
- 282
Životnu budnost s Kristom dočekao je u zajednici Franjevačkog samostana u Cerniku fra Drago Radelić, svećenik Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Može se reći da ga je Gospodin obdario lijepim darovima uma i srca, ljubavi prema čovjeku, svojoj braći franjevcima i narodu, koji ga zbog toga poštuje. Po prirodi skroman, tih i samozatajan, iskreni je navjestitelj Božje Riječi, koju je slavio i svojim lijepim tenorom. U komunikaciji je racionalan, jednostavan, logičan, iskren, pozitivan i duhovit, kaže fra Ante Perković, njegov brat franjevac koji je s fra Dragom dijelio svećenički život. Ove godine fra Drago bilježi 61 godina svećeništva. Bio je to povod za naš razgovor.
Fra Drago je rođen 6. ožujka 1939. u Štivici od oca Pave i majke Reze. Građansko ime mu je Ivan. S radošću sjeća se fra Drago svoga djetinjstva i razloga kako se odlučio za svećeničko zvanje.
„U našem kraju bilo je dosta djece i djetinjstvo nam je lijepo proteklo. Moje stric Romuald bio je franjevac. Boravio je u Cerniku gdje sam ga često posjećivao. Dolazio bih iz Štivice vlakom do Nove Gradiške, a od kolodvora do samostana u Cerniku bih pješačio. Moja pokojna majka Reza, čitajući novine Gore srca, jedine koje su u to vrijeme izlazile u crkvi, čitala je o svećeničkim zvanjima i upitala me da li bih ja to želio postati. Meni se svidjela ideja i tako je to nekako počelo. Nakon završene osnovne škole otišao sam stricu, svećeniku u Krapinu i nastavio školovanje. Nakon toga, 1954. godine završio sam u sjemeništu, u Zagrebu i malo, po malo moje zvanje je sazrijevalo, dok nisam postigao ono što je zapravo ostvarenje toga zvanja. Novicijat sam proveo u Cerniku. Bilo je to 1956.godine, a magistar je bio fra Stanko Banić. Studij teologije završio sam u Zagrebu 1964.godine, a 2. veljače iste godine, na Svijećnicu, zaređen sam s još osmoricom braće, od kojih sam danas jedino ja živ. Doduše, bio sam najmlađi među njima.
Kasnije sam te godine bio kao kapelan i kateheta u Karlovcu. Poslije sam boravio u Slavonskom Brodu, a godinu dana odslužio sam i vojni rok u Skoplju. Kako sam još kao sjemeništarac obolio na pluća, tako sam i kao vojnik bio dva mjeseca u bolnici u Beogradu. Nakon otpuštanja iz bolnice premješten sam u Našice gdje sam proveo osam godina. Nakon toga otišao sam 12 godina u Osijek, tri godine na Trsat, pa u Vukovar“, kaže fra. Drago.
Odgovorno i savjesno ispunjavao je zadatke koje mu je Uprava Provincije povjeravala. Sjeća se jedne zgode koja se dogodila početkom Domovinskog rata za njegovog boravka u Vukovaru.
„Bila je krizma, 6. svibnja. Đakovački biskup došao je krizmati, a te 1991. godine već su bile blokirane prometnice. Biskupa je trebalo prevesti iz Vukovara do Nuštra. Nismo mogli ići normalnim, uobičajenim putem, već preko Bogdanovaca, na Marince, pa onda za Nuštar. Iz Bogdanovaca, Vlado Barun i ja vodili smo biskupa. Došli smo pred Nuštar kad tamo tenkovi JNA. Odvezli smo biskupa, i vraćajući se natrag, u Bogdanovcima, a budući da smo išli kraćim putem našli smo se ispred tenkova. Kako se tu već skupilo dosta svijeta, tako sam se i ja našao ispred njih. Tenkovi su se morali vratit, jer im narod nije dozvolio da preko Bogdanovaca, tada, prođu za Vukovar“, sjeća se fra Drago ne krijući zadovoljstvo zbog odvažnosti i hrabrosti golorukih ljudi koji su u tim teškim trenutcima stali pred tenkove, kojima se on, kako skromno kaže, samo pridružio. Praktičan i odgovoran cijeli svoj život puno je radio, pa tako i na izgradnji crkava. I danas, nakon 61 godine svećeništva, u 86. godini života, kad mu to zdravlje dozvoli pater Drago i dalje revno vrši svoje redovite svećeničke dužnosti, ispovijeda, slavi svete mise. Vršeći različite svećeničke službe u Karlovcu, Slavonskom Brodu,Vukovaru, Našicama, Varaždinu, Osijeku i Cerniku pater Drago vršio je službu gvardijana, ekonoma, župnika, ispovjednika, župnog vikara i brinuo se oko izgradnje crkve Svete Obitelji u Osijeku, gdje je proveo 12 godina. Uz materijalnu obnovu prepoznavao je u ljudima potrebu za duhovnim životom i organizirao različite duhovne sadržaje. Tijekom Domovinskog rata u Slavonskom Brodu pisao je Kroniku ratnih događanja.
„Kad razmišljam o materijalnim projektima u kojima sam sudjelovao često si i predbacujem da su se neke stvari mogle i bolje riješiti, pa ponekad u šali kažem kako sam u mnogo slučajeva sudjelovao u promašenim investicijama“, skromno i duhovito kaže fra Drago. Od rane mladosti pater Drago je dosta pobolijevao. U borbi s bolestima, kada je već mislio je će se pridružiti Ocu Nebeskom, najviše mu je pomogla, godinu dana mlađa od njega, rođena sestra Romualda, časna sestra Milosrdnih sestara svetog Križa iz Đakova.
„Bio sam po bolnicama barem deset, petnaest puta. Imao nekoliko teških operacija ali sam uz Božju pomoć i veliku požrtvovnost moje sestre Romualde to sve prebrodio. Već sam kao sjemeništarac, zbog bolesti pluća, boravio u bolnici, u Zagrebu, nekih šest mjeseci. Bolovao sam i od Guillain–Barreovog sindroma. Bili su mi oduzeti svi mišići, nisam mogao ni ruku podići, niti se ustati iz kreveta. Bio sam nepokretan. Kada su me dovezli iz novogradiške u bolnicu u Zagrebu doktor je rekao da me vrate nazad jer nisu o tome obaviješteni. Međutim, kad su me vidjeli u kakvom sam stanju, sažalio se i ipak me zadržao na liječenju, uz napomenu da me takvoga ne mogu vratiti u Novu Gradišku. Tako je počelo moje liječenje, pomalo sam prohodavao, liječio sam se u Varaždinskim i Krapinskim toplicama, Lipiku. Vrativši se u Cernik shvatio sam da se moram što više kretati. Budući da u samostanskom dvorištu imamo dosta voćki, pomislio sam, kad već hodam da bar budem koristan, i krenuo s orezivanjem. O tom poslu nisam imao pojma, srećom je tu pomogao internet i tako sam se i ja, polupokretan, počeo baviti korisnim radom. Skupljao sam i pokošeno sijeno. Taj fizički rad tumačio sam kao fizikalnu terapiju. Govorio sam si ako se ne krećem, zahrđat ću. I sve do danas, sat vremena, provodim u kretanju“, kaže fra Drago. Pamti i razne anegdote poput ove kad je polagao vozački ispit kao svećenik u Našicama, u bivšoj državi. Tad nije bilo auto škole već ga je jedan vozač podučavao. Kad je došao polagati vozački, na ispitu su mu rekli, a znali su da je svećenik: „e, da niste to što jeste, ne bi položili“. Kasnije sam to protumačio u stilu kako su me ti komunisti pustili da vozim jer su htjeli da „popova“ bude što manje“, kaže fra Drago s osmjehom.
Ne krijući zadovoljstvo svojim svećeničkim zvanjem poručuje svima koji osjete takav poziv neka se odazovu.
„Neće požaliti. Poziv svećenika je lijep poziv, pogotovo ako to kao vjernici promatramo. To je nešto što čovjek ne može shvatiti, nego prihvatiti kao sve drugo što je dobro, makar je i teško“, poručuje fra. Drago. I dodaje :“ Ono što je u Bibliji i Svetom Pismu sam Isus naglašavao, da ne živi čovjek samo o kruhu, to uvijek vrijedi. I duhovne vrijednosti su važne i važnije od materijalnih“.