Od našega rođenja uče nas i pripremaju da preuzmemo odgovornost za svoj i živote naših bližnjih. Prva stvar je odgoj u kojem nas riječju, a još više primjerom, roditelji pripremaju za život. U daljnjem odrastanju polazimo u školu kako bi smo proširili svoje znanje. Opredjeljujemo se za određeno zvanje i za određeni stalež u svom životu. Naravno, kroz naše odrastanje stječemo i različita iskustva u našoj svakodnevici. Jer dio smo svijeta i društva. Iskustva znaju biti i dobra i loša i uvijek ostavljaju trag na nama. Sve to moramo nositi kroz svoj život. Ono što naš život usmjerava jest odgovornost. Ono što prepoznamo kao važno ili smo jednostavno primili i na taj način živimo. Odgovornost također mijenja naš život. Ako smo sudionici nekakvog događaja, bilo da se radi o sportu ili kojoj drugoj aktivnosti, tada žrtvujemo i svoje vrijeme i nastojimo dati najbolje od sebe kako bi smo postigli cilj koji taj događaj zahtijeva od nas. I tada čak mijenjamo i svoje navike.

Kao što pratimo roditelje u svojoj odgovornosti prema obitelji: odlazak na posao, održavanje doma, učenje svoje djece ponašanju, tada smo i mi također pozvani preuzeti malo po malo ono što se od nas traži. Jer i sama naša pripadnost obitelji je odgovornost za nju. I samo naše ponašanje slika je onih koji stoje iza nas svojim odgojem i svojim primjerom. Mi smo već i svojim krštenjem primili odgovornost svjedočenja. Vjeronauk počinjemo u obitelji jer od roditelja primamo prvo svjedočanstvo. Vjeronauk za vjernika nikada ne prestaje. U njega ne spada samo ono što učimo na satovima vjeronauka, pripreme za sv. Potvrdu i prvu sv. Pričest ili na zaručničkom tečaju. Vjeronauk, tj. upoznavanje s Bogom, jest i svakodnevna molitva, svijest da kao vjernici moramo redovito poći na nedjeljnu sv. Misu, bar jednom godišnje se ispovjediti i pričestiti na Uskrs. To je odgovornost koju smo preuzeli kao vjernici. I na taj način, poštujući ono što nam je temelj, mijenjamo svoj život pripravljajući se za vječnost. Jer, Uskrs je upravo to: prijelaz u vječnost. Uskrsnuće našega Gospodina Isusa Krista je temelj naše vjere. Kada se pripravljamo za vječnost, tada se naš život mijenja u potpunosti. Kako sv. Pavao poziva: ostaviti starog čovjeka iza sebe. Jer čovjek mora umrijeti da bi uskrsnuo. Način na koji vjernik mijenja svoje ponašanje u skladu s očekivanjem vječnosti uvijek započinje oproštenjem. Ono je temelj svakoga odnosa. Oproštenje ne znači povratak na nešto staro i pružanje prilike za novu ranu na srcu. Oprostiti znači dopustiti da Bog učvrsti naše srce, a da nestane naš strah prema životu i prema onima koji su nas povrijedili.

 Isus je umirući na križu molio: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“. On je znao što je bilo u srcima onih koji su ga se željeli riješiti. Znao je da ih na to tjera ropstvo ljubomore i zavisti. Svakoga od nas uvjetuje grijeh ako to dopustimo. Sjetimo se samo kako volimo prokomentirati tuđe živote, a spremni smo opravdati pred drugima sve u svom životu. Mi ne znamo ili teško proniknemo u srca naših bližnjih. Više puta i pogriješimo pogađajući njihove namjere. I zato je potrebno učiti opraštati. Iako smo navikli da grijeh ili bilo što što nas može uznemiriti guramo pod tepih, doživljavamo kako, prije ili kasnije sve iziđe na vidjelo. Znajući to, Crkva poziva da se u vrijeme Korizme okrenemo Bogu. Kroz post, a to je darovanje, kroz milostinju, a to je suosjećajnost te kroz pokoru, a to znači okrenuti se od svijeta prema Bogu. Ispit savjesti, tj. prolaženje kroz događaje proteklog dana ili određenog vremena kroz molitvu, prilika je da ono što je neravno izravnamo, a da sebi pružimo priliku pogledati što trebamo ispovjediti ili popraviti. Tako da prošlost ostavimo iza sebe. Ili još bolje da je ostavimo u ruci Božjoj. Tako da nam sadašnjost bude lakša i normalnija.

Sretan vam i blagoslovljen Uskrs!