Piše:Fra Josip Grubišić, gvardijan Franjevačkog samostana u Cerniku

»Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.«- Mt 5, 38 – 42

                     Isus je sve činio kako bi ostvario Kraljevstvo Božje. I nije štedio sebe ni od napora ni od boli, kao što ne štedi nikoga od nas kako bi nas privukao i dao našem životu smisao. Zato se i nama u životu događaju bolni trenuci, obuzima nas nedoumica i klonemo vjerom. Jer nosimo križ. A križ je okrutna stvarnost koju moramo živjeti. Isusovo poslanje nije vladavina u kojoj bi se ostvario jedan lider s bezbroj oduševljenih i ponosnih sljedbenika. On želi od svakoga od nas stvoriti sliku Božju. A to zahtjeva prije svega naučiti voditi sebe. I tu do izražaja dolazi svagdanji križ koji prije svega otkriva koliko smo slabi. A kada tu činjenicu naše slabosti priznamo i prihvatimo, to je početak prave poniznosti koja je sposobnost da sve vidimo na pravi način. To je ono što treba biti, a stvarnost nam izgleda drugačija jer prečesto sebe uspoređujemo sa svojim bližnjima. To je loše jer mi ne znamo koliko njih košta napredovanje u životu, kolike su njihove žrtve bile dok su do nečega došli. I stoga na takve situacije obično odgovorimo ljubomorom ili zavišću. Time se nepotrebno opterećujemo.  Isus Krist nas uvijek upućuje na našu vrijednost. Oni koji su ga tražili, nalazili su ga. Oni koji su bili bolesni, ozdravljali su. Uskrsavao je mrtve. Opraštao grijehe. Jačao vjeru. Sjetimo se njegovih susreta s onima koji su bili u potrebi nakon što ih je ozdravljao. Uvijek je ljudima skidao kamen sa srca. „Oprošteni su ti grijesi.“ ili „Vjera te tvoja spasila.“ Ali i „Idi i nemoj više griješiti.“ Oproštenje i vjera temeljni su uvjeti da svoj život usmjerimo prema Bogu i da mu damo konačni smisao. Na to nas upućuje Vazmeno Trodnevlje i sam Uskrs. Proslava Isusova – to je njegova Muka, Smrt i Uskrsnuće. Tako se i mi proslavljamo u Kraljevstvu Božjem. Kroz muku svakodnevnog života i nošenje križa, kroz umiranje grijehu postajemo novo stvorenje. Da bi se uskrsnulo, treba proći kroz smrt. Da bismo ljubili i umrli grijehu trebamo učiti opraštati. Zato nam je Gospodin i pomogao da se ne borimo sami sa grijehom i sa svojom naravi. Kada nam upućuje savjet da okrenemo drugi obraz, da pođemo dvije milje tamo gdje smo prisiljeni poći jednu tada nam želi pokazati kako Bog sa nama postupa. Jer nam oprašta više nego što mi opraštamo jedni drugima i samima sebi. Jer nas voli i kada mi ne volimo same sebe. Jer s nama računa uvijek, makar se nama činilo da smo nevrijedni. I s nama je uvijek iako mislimo da ga nema.

 Uskrs je temeljna istina naše vjere i temelj našega odnosa sa Bogom. Bog je gospodar života, on daruje život. Smrt je posljedica grijeha – života bez Boga i zato se čovjeku čini toliko strašna. I to što je najstrašnije Isus Krist je pobijedio za nas. A ako smo s njim i mi pobjeđujemo poput njega. Jer, nije na nama da bježimo iz bilo koje situacije života već da se suočimo sa svim što je pred nama. Isus nije poštedio svoje najmilije boli gubitka i muke otkupljenja. Oni kojima je stalo do njega, koji su ga ljubili, trpjeli su gledajući muke kroz koje je morao prolaziti. Oni koji su ga najviše voljeli u ljubavi su, bez straha, stajali pod križem i dočekali da njegovo mrtvo tijelo prime u svoje ruke. Oni koji su ga voljeli zaslužili su prvi vidjeti Uskrsnuloga Gospodina. Nek vam Gospodin podari snagu i strpljivost u svakodnevnom križu te radost i ljubav Uskrsloga u vašim srcima. Sretan vam i blagoslovljen Uskrs!